Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2923/15 (D.J. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2923/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2923/15, rješavajući apelacije D.J. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D.J. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 030919 15 Rev 2 od 24. marta 2015.
godine;
Blagica Zadro protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043758 14 Rev od 31. marta 2015. godine;
Snježana Puljić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 041422 14 Rev od 24. marta 2015. godine;
Ljiljana Bošnjić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 045430 15 Rev 2 od 7. aprila 2015.
godine;
Senadin Ustamujić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 033680 13 Rev 2 od 24. marta 2015. godine;
Mirjana Dugandžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040304 13 Rev od 15. maja 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2923/15 D.J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 12. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 030919 15 Rev 2 od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru kojom preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 2005. do 2009. godine po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na predmetna potraživanja apelanta za period od 2005. do 2007. godine nije mogao primijeniti navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega apelantu ne pripada pravo na razliku plaće u navedenom periodu. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu djelovanja predmetne odluke Ustavnog suda FBiH na potraživanja apelanta. Također je zaključeno u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je je zaključio da se na potraživanja apelanta za period od 2007. do 2009. godine nije mogao ni primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer taj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana
248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-2955/15 Blagica Zadro (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 043758 14 Rev od 31. marta 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 043758 12 Rsž od 19. marta 2014. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2168/14 od 25. juna 2014. godine, Ustavni sud konstatuje da konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 19. marta 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru te odbijen zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tužene (Klinička bolnica Mostar) za isplatu potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće za period od 16. juna 2005. do 1. januara 2009. godine, regres za 2005. godinu i naknada za prekovremeni rad za 2006. i 2008. godinu) po osnovu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2007. godine. U odnosu na potraživanja na ime regresa za 2005. godinu i razliku plaće za juni, juli i avgust 2005. godine, Kantonalni sud je istakao da se na ova potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, slijedom čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan. U odnosu na potraživanja na ime razlike plaće za period od 1. septembra 2005. godine do 1. septembra 2009. godine, Kantonalni sud zaključio da je u tom periodu prestao da važi raniji GKU iz 2000. godine, a primjena novog GKU iz 2007. godine je počela sa primjenom od 1. januara 2009. godine za Hercegovačko-neretvanski kanton, to prvostepeni sud nije imao na raspolaganju drugi činilac za obračun osnovne plaće, radi čega nisu postojale propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće po OKU, kao ni naknade za prekovremeni rad. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
3. AP-2957/15 Snježana Puljić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 041422 14 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv tužene (Klinička bolnica Mostar) za isplatu razlike plaće za period od 2005. do 2009. godine, za decembar 2010. godine, te januar i februar 2011. godine, kao i naknade za prekovremeni rad za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na predmetna potraživanja apelantice za period od 2005. do 2007. godine nije mogao navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu djelovanja predmetne odluke Ustavnog suda FBiH na potraživanja apelantice. Također je zaključeno u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je je zaključio da se na potraživanja apelantice za period od 2007. do 2009. godine nije mogao ni primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer tim pravnim aktom nije propisan koeficijent za obračun plaće nego samo osnovica za obračun plaće a obračun plaće se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata. Po ocjeni drugostepenog suda, apelantici ne pripada razlika plaće za period od 1. januara 2009. godine do 1. marta 2011. godine primjenom novog GKU iz 2007. godine, jer je iz nalaza vještaka financijske struke utvrđeno da ove razlike nema. Slijedom navedenog je iz istih razloga odbijen zahtjev apelantice za isplatu naknade za prekovremeni rad. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
4. AP-2958/15 Ljiljana Bošnjić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo &Guzin“ iz Mostara, podnijela je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 045430 15 Rev 2 od 7. aprila 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 045430 14 Rsž 2 od 9. oktobra 2014. godine u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-203/13 od 18. novembra 2014. godine, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 9. oktobra 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru, u dijelu odluke za isplatu razlike plaće za period od 1. septembra 2005. godine do 1. septembra 2009. godine, na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice podnesen protiv tuženog (Dom zdravlja Mostar) za isplatu predmetnog potraživanja u navedenom periodu po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2000. i 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). Kantonalni sud je istakao da se na predmetna potraživanja apelanta za sporni period nije mogao navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Po ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se nisu mogle primijeniti ni relevantne odredbe OKU iz 2000. godine jer je tuženi javna ustanova, a ne preduzeće. Također je navedeno da se OKU iz 2005. godine nije mogao primijeniti jer tim pravnim aktom nije propisan koeficijent za obračun plaće nego samo osnovica za obračun plaće a obračun plaće se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke.
5. AP-3365/15 Senadin Ustamujić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 033680 13 Rev 2 od 24. marta 2015 godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je djelimično usvojena revizija tuženog (RMC „Safet Mujić“ Mostar) i preinačene nižestepene presude Kantonalnog suda u Mostaru i Općinskog suda u Mostaru na način da je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu razlike plaće za period od 11. septembra 2007. godine do 1. januara 2009. godine i sa zahtjevom za isplatu regresa za 2005. godinu. Vrhovni sud je istakao da je u spornom periodu (od 2007. do 2009. godine) Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine prestao da važi, a primjena novog granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine nije počela, slijedom čega nižestepeni sudovi nisu imali drugi činilac za obračun osnovne plaće, odnosno nisu postojale po općem kolektivnom ugovoru propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće, budući da oba parametra (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti poslova) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom, tj. Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Zbog navedenog je, po ocjeni Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev apelanta za navedeni period neosnovan. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2005. godinu, Vrhovni sud je zaključio da se na njega nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove kao što je tuženi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
6. AP-3388/15 Mirjana Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 040304 13 Rev od 15. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, djelimično je usvojena revizija tuženog (Klinička bolnica Mostar) i nižestepene presude Kantonalnog suda u Mostaru i Općinskog suda u Mostaru preinačene na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće za period od 1. marta 2005. do 31. decembra 2008. godine i naknade za regres za 2005. godinu. Vrhovni sud je istakao da je u spornom periodu Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine prestao da važi, a primjena novog granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine nije počela, slijedom čega nižestepeni sudovi nisu imali drugi činilac za obračun osnovne plaće, odnosno nisu postojale po općem kolektivnom ugovoru propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće, budući da oba parametra (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti poslova) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom, tj. Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Zbog navedenog je, po ocjeni Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev apelanta za navedeni period neosnovan. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2005. godinu, Vrhovni sud je zaključio da se na njega nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove kao što je tuženi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2923/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman