Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/12 (T. H.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavina
  • Uknjižba
  • Nasljedstvo
  • Doživotno izdržavanje
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3122/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3122/12, rješavajući apelaciju Tenzile Hadžiefendić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tenzile Hadžiefendić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002545 10 Gž od 13. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-001 452 od 6. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tenzila Hadžiefendić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnijela je 25. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002545 10 Gž od 13. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-001 452 od 6. novembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-08-001 452 od 6. novembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 002545 10 Gž od 13. juna 2012. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Muamera Derviševića i Alme Mešković (u daljnjem tekstu: tužitelji) i utvrđeno je da je prednik tužitelja, Nusret Dervišević sin Nurage, na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju broj R-II-22/93 od 3. marta 1993. godine i ugovora o doživotnom izdržavanju broj R- II1387/00 od 25. januara 2001. godine stekao pravni osnov za upis prava vlasništva i prava posjeda na nekretninama bliže označenim u izreci presude, pa slijedom navedenog apelantica i Ismet Dervišević su dužni da trpe da se kao vlasnici i posjednici upišu tužitelji sa po ½ dijela odmah po pravosnažnosti presude. Apelantica i Ismet Devišević su obavezani da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.248,24 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepene i drugostpene presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je između Hatidže Dervišević (nene tužitelja, a majke tuženih-apelantice i njenog brata Ismeta Derviševića) kao primaoca izdržavanja i njenog sina Nusreta Derviševića (oca tužitelja, a brata tuženih) kao primaoca izdržavanja 21. januara 1993. godine zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren potpisom sudije na zapisniku kod Općinskog suda od 3. marta 1993. godine pod brojem R-II-22/93. Po ovom ugovoru primalac izdržavanja ostavlja u naslijeđe davaocu izdržavanja ½ dijela nekretnina iz izreke prvostepene presude. Tačkom 2. ovog ugovora regulisano je da je primalac izdržavanja saglasan da davalac izdržavanja nakon njene smrti učestvuje u naslijeđu preostale ½ njenih nekretnina, zajedno sa bratom i sestrom (tj.tuženim). Hatidža Dervišević i Nusret Dervišević su zaključili i drugi ugovor o doživotnom izdržavanaju 25. decembra 2000. godine koji je ovjerio sudija Općinskog suda na zapisniku od 25. decembra 2000. godine pod brojem R-II-1387/00. Po ovom ugovoru primalac izdržavanja ostavlja davaocu izdržavanja u naslijeđe ½ predmetnih nekretnina. U ovom ugovoru je takođe navedeno da su ugovorne strane prethodno, 21. januara 1993. godine, zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju na ½ dijela istih nekretnina, te da je primalac izdržavanja saglasan da se davalac izdržavanaj uknjiži kao vlasnik i ove ½ predmetnih nekretnina. Nusret Dervišević je umro 3. avgusta 2007. godine i Rješenjem o nasljeđivanju broj O 935/07 od 30. novembra 2007. godine na zaostavštini iza ostavioca, koja se sastoji od prava i obaveza po ugovoru o doživotnom izdržavanju od 25. decembra 2000. godine, proglašeni su kao zakonski nasljednici tužitelji sa dijelom od po ½. Hatidža Dervišević je umrla 25. juna 2003. godine, a rješenjem o nasljeđivanju od 20. marta 2008. godine, koje je postalo pravosnažno danom donošenje, na zaostavštini koju čine predmetne nekretnine proglašeni su kao zakonski nasljednici apelantica i njen brat Ismet Dervišević sa dijelom od po 1/3, te tužitelji sa dijelom od po 1/6. Nuraga Dervišević, djed tužitelja a otac apelantice i Ismeta Derviševića, umro je 16. aprila 1976. godine i rješenjem o nasljeđivanju od 12. oktobra 2008. godine, koje je ostalo pravosnažno 6. januara 2009. godine, na zaostavštini koju čine predmetne nekretnine kao zakonski nasljednici proglašeni su apelantica i njen brat Ismet Dervišević sa dijelom po 1/3, te tužitelji sa dijelom od po 1/6. Na osnovu rješenja o nasljeđivanju izvršen je upis prava na predmentim nekretninama u zemljišnim knjigama i u katastarskom operatu, tako da su tužitelji upisani kao vlasnici predmentih nekretnina sa dijelom od po 1/6, a apelantica i njen brat sa dijelom od po 1/3.

4. Sudovi su ocijenili neprihvatljivim prigovor apelantice i Ismeta Derviševića da je svaki dalji zahtjev tužitelja zastario u smislu odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“) s obzirom da nisu tražili predaju u posjed predmetne zaostavštine iza umrlog oca od apelantice i tuženog, kao trećih lica, koja nisu nasljednici oca tužitelja, pa da su time izgubili pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe. Sudovi su obrazložili da pravo na predaju zaostavštine u smislu sadržaja odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju podrazumijeva nasljednu tužbu, a ne tužbu kojom tužitelji traže da se utvrdi da su na osnovu pravnog posla (ugovora o doživotnom izdržavanju) stekli valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva i prava posjeda na predmetnim nekretninama, te su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi se o nasljednoj, nego o vlasničkoj tužbi, pa se stoga, suprotno žalbenim navodima može primijeniti odredba člana 142. Zakona o nasljeđivanju.

5. Sudovi su dalje istakli da su tačni navodi da su oba rješenja o nasljeđivanju iza umrle Hatidže Dervišević i umrlog Nurage Derviševića pravosnažna, međutim, pravosnažno rješenje o nasljeđivanju ne sprečava učesnike u ostavinskom postupku da u parnici ističu zahtjev koji ne proizlazi iz nasljednopravnog odnosa, odnosno, pravosnažno rješenje o nasljeđivanju ne predstavlja smetnju da učesnik u ostavinskom postupku ostvaruje zaštitu svojih prava na predmetnim nepokrentostima, stečenim na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Naime, date nasljedničke izjave tužitelja u ostavinskom postupku iza umrle nene i djeda i rješenje o nasljeđivanju vezuju tužitelje (odnosno stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine) ukoliko se odnose na pravo na naslijeđe, ali svakom od učesnika u ostavinskom postupku (pa samim tim i tužiteljima) ostaje i dalje pravo da u parnici ostvaruju zahtjev koji se zasniva na njihovom pravu vlasništva, neovisno od prava nasljeđivanja. Stoga, iako je rješenje o nasljeđivanju iza umrle nene i umrlog djeda tužitelja postalo pravosnažno, tužitelji mogu u parnici protiv tuženih ostvarivati svoje pravo za utvrđenje da su na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju stekli pravni osnov za upis prava vlasništva i prava posjeda na nekretninama koje su bile predmet tih ugovora, kao i da tuženi trpe da se tužitelji kao posjednici i vlasnici nekretnina upišu sa dijelom od po ½. Dakle, ovo pravo tužitelji zasnivaju na ugovorima o doživotnom izdržavanju sklopljenim između njihovog oca i nene još 1993. i 2000. godine. To što oni nisu svoje pravo po osnovu predmetnih ugovora o doživotnom izdržavanju isticali u ostavinskom postupku iza djeda i nene i što nisu osporavali ostavinsku masu, kako je to apelantica u postupku isticala, po mišljenju sudova, ne može ih sprečavati da u parnici ističu svoje zahtjeve, odnosno nisu prekludirani da u parnici istaknu zahtjev za utvrđenje da su po drugom zakonskom osnovu stekli valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama koje su obuhvaćene rješenjima o nasljeđivanju, niti ih u tome sprečavaju pravila o pravosnažnosti sudske odluke, jer ne postoji istovjetnost zahtjeva. Ovakvo stanovište nije protivno ni odredbi člana 239. Zakona o nasljeđivanju, na koji je apelantica u postupku ukazivala, jer obaveznost pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju predviđena ovom odredbom može se odnositi samo na ono što je predmet odluke u tom rješenju, a to je pravo na nasljeđe, koje je nastalo smrću ostavitelja, a ne na ostala prava koja tužitelji imaju prema ostaviteljima po drugom osnovu. Zato je bez uticaja na drugačiju odluku suda u predmentoj pravnoj stvari žalbeno pozivanje na odredbu člana 139. i 161. Zakona o nasljeđibvanju, jer pravosnažno rješenje o nasljeđivanju vezuje tužitelje samo u pogledu odluke o pravima nasljeđa, a ne i u odnosu na ono što je u ostavinskom postupku tretirano kao zaostavština. Dakle, ako neko od učesnika smatra da ima neki osnov za sticanje prava vlasništva na zaostavštitni, neovisno od prava na nasljeđe (u konkretnom slučaju ugovor o doživotnom izdržavanju) može ostvariri svoje pravo po tom ugovoru ugovoru i poslije pravosnažnosti ostavinskog postupka.

6. Takođe, ocijenjeno je da je apelantica neosnovano isticala da ne postoji pravni interes na strani tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe. Po ocjeni sudova, postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe u konkretnoj parnici je u činjenici da od postojanja pravno valjanih ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenih od strane njihovog prednika sa ostaviocem predmentih nekretnina, zavisi njihovo pravo vlasništva, a ne može se govoriti o dospjelosti činidbe iz tog odnosa, jer tužitelji nisu upisani kao vlasnici na predmetnim nekretninama.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno propuštanju sudova da primijeni odredbe člana 142. stav 1 i člana 239. Zakona o nasljeđivanju, koje su po njenom mišljenju relevantne za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda, dali detaljno i jasno zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da su na osnovu pravnog posla pravnog prednika stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/12 (T. H.) | Sudska praksa | Aktio