Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3215/12 (S. T.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3215/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine u predmetu broj AP 3215/12, rješavajući apelaciju Siniše Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Tomića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71-0- P-026 072 11 Rev od 13. juna 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71-0-P-026 072 10 Gž 2 od 16. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71-0-P-026 072 98 od 27.

novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 71-0-P-026 072 11 Rev od 13. juna 2012. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71-0-P-026072 10 Gž 2 od 16. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71- 0-P-026072 98 od 27. novembra 2009. godine.

2. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 026072 98 P od 27. novembra 2009. godine, kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Nadežda Crljenica (u daljnjem tekstu: tužena - protivtužiteljica) obaveže da mu na ime naknade štete zbog provođenja izvršenja na osnovu izvršne isprave koja je ukinuta, isplati iznos od 12.667,00 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 10.723,85 KM, te na ime izgubljene zarade iznos od 2.268,25 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i uz naknadu troškova postupka, na način preciziran u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. izreke odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene - protivtužiteljice kojim je tražila obavezivanje apelanta da joj po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 126.00,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoj dio troškova parničnog postupka (stav 3. izreke). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15. marta 1991. godine, koji su zaključili parnične stranke, nije izvršen kako je bilo ugovoreno tim ugovorom, već je apelantu kao zakupoprimcu, od strane tužene - protivtužiteljice kao zakupodavca, predat drugi poslovni prostor (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) koji je apelant preuzeo u posjed i na kojem je apelant izdejstvovao dozvolu za rad. Tokom postupka je također utvrđeno da je apelant bio svjestan da tužena - protivtužiteljica mijenja predmet obaveze, da se apelant sa takvom promjenom usmeno složio, te da je apelant tek naknadno saznao da je predmet obaveze tužene bespravno sagrađeni objekat, što ni tužena - protivtužiteljica tokom postupka nije osporila. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud se pozvao na član 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da kada je predmet obaveze nedopušten, ugovor je ništav. Prema ocjeni Osnovnog suda parnične stranke su izmjenom predmeta obaveze postupali nesavjesno, pa se apelant ne može pozivati na to da nije bio upoznat sa činjenicom da tužena - protivtužiteljica ne posjeduje građevinsku dozvolu, jer je preuzimanjem predmetnog poslovnog prostora bio dužan da provjeri materijalne i pravne nedostatke stvari. Činjenica da apelant to nije učinio ne daje mu za pravo da od tužene - protivtužiteljice potražuje štetu koja je nastala na stvari sa kojom nisu mogli raspolagati ni apelant ni tužena - protivtužiteljica, dakle da ulažu sredstva u izgradnju objekta na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini.

3. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na član 103. ZOO-a koji propisuje da je ugovor ništav ako je protivan prinudnim propisima, te na član 109. istog Zakona koji propisuje obavezu suda da na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti. Primjenjujući pravila o formi ugovora o zakupu, po mišljenju Osnovnog suda naknadna usmena izmjena istog ugovora o zakupu, koja bi se mogla nazvati i prenovom obligacije, je također ništava, te shodno članu 352. ZOO-a ukoliko je suglasnost o prenovu obaveze ništava, smatra se da je obaveza iz osnovnog ugovora prestala da postoji.

4. U vezi sa apelantovim zahtjevom da mu se naknadi šteta u vidu izgubljene dobiti zbog nekorištenja poslovnog prostora i naknade obične štete koja se ogleda u troškovima otklanjanja oštećenja na predmetnom poslovnom prostoru, Osnovni sud je imao u vidu član 108. ZOO-a koji propisuje da je ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran svom saugovoraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili je morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Osnovni sud je ponovio da su parnične stranke u predmetnom obligacionom odnosu bile nesavjesne jer im je bilo poznato da mijenjaju predmet obaveze i to usmeno, te da raspolažu sa predmetom obaveze koji je nedopušten. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nema pravo na naknadu potraživane štete, pa je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Osnovni sud se o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva tužene - protivtužiteljice iscrpnije izjasnio na str. 11. i 12. obrazloženja.

5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 026072 10 Gž 2 od 16. juna 2011. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. U obrazloženju presude, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, te da je za svoj stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeve i protivtužbenog zahtjeva dao potpuno obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je primjenom odredbe člana

226. ZPP-a odbio žalbe parničnih stranaka i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i na zakonu utemeljenu.

6. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka Vrhovni sud je donio presudu broj 71 0 P 026072 11 Rev od 13. juna 2012. godine kojom je reviziju apelanta odbio, a reviziju tužene-protivtužiteljice usvojio i presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijena žalba tužene - protivtužiteljice ukinuo i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da je osporena odluka Okružnog suda u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu na ročištu od 1. februara 2007. godine, apelant izričito zahtijevao naknadu štete zbog izvršenja naknadno ukinute izvršne isprave (presuda Osnovnog suda od 24. novembra 1994. godine). Pri tom, Vrhovni sud je ukazao da je presudom Osnovnog suda od 24. novembra 1994. godine utvrđeno da je sporni ugovor o zakupu, koji su apelant i tužena zaključili 15. marta 1991. godine, prestao da važi i da je istom presudom apelant obavezan da predmetni poslovni prostor, te garažu i zemljište neophodno za redovnu upotrebu objekta preda u posjed tuženoj. Također Vrhovni sud je naveo da je citirana presuda postala pravosnažna donošenjem presude Okružnog suda od 25. aprila 1995. godine kojom je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Prema tome, kako je naveo Vrhovni sud, prvostepena presuda čije je izvršenje tužena tražila je postala pravosnažna i izvršna u smislu odredbe člana 18. stav 1. Zakona o izvršnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja izvršnog postupka.

7. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužena nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje pravosnažne sudske odluke, podnijela prijedlog za izvršenje presude od 24. novembra 1994. godine i da je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju broj I-148/95 od 18. jula 1995. godine, a potom i zaključak o izvršenju kojim je tužena uvedena u posjed predmetnog poslovnog prostora 13. novembra 1995. godine. Zahtijevajući izvršenje pravosnažne odluke donesene u korist tužene, tužena je samo konzumirala svoje pravo na sudsku zaštitu zagarantiranu međunarodnim i domaćim opštim aktima. Činjenica da je apelant nakon pravosnažnosti izvršene presude, protiv drugostepene presude izjavio reviziju i da su rješenjem Vrhovnog suda od 15. marta 1996. godine obje presude ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje, po mišljenju Vrhovnog suda, navedeno se ne može pripisati u krivicu tužene, niti ona može snositi odgovornost za štetu koju je apelant eventualno pretrpio u izvršnom postupku i kao posljedicu izvršenja. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene – protivtužene za nastalu štetu, odnosno ne postoji osnov za naknadu štete, u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, odakle, po mišljenju Vrhovnog suda proizlazi da je prvostepeni sud nepotrebno provodio dokaze na okolnost visine prouzrokovane štete. Vrhovni sud je, o osnovanosti revizijskih navoda tužene – protivtužene u odnosu na protivtužbeni zahtjev iscrpnije dao obrazloženje na str. 5. i 6. obrazloženja presude.

8. Apelant je osporio odluku Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijena njegova revizija, navodeći da mu je osporenom presudom u tom dijelu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su odbili njegov tužbeni zahtjev jer je po njegovom mišljenju „tužena izazvala spor, izdavanjem u zakup i građenjem objekta za koji nije imala građevinsku dozvolu“. Apelant je također istakao da je predao apelantici predmetni poslovni prostor „u postupku „izvršenja“ koji je apelantica pokrenula „na osnovu izvršene isprave koja je ukinuta“. S tim u vezi apelant je istakao da „kad odluka suda bude ukinuta, takva odluka, sama po sebi među strankama u sporu ne proizvodi pravne posljedice dosude, već se protivizvršenjem uspostavlja ranije stanje“. Također apelant je istakao da apelantica po prijemu revizione odluke nije vratila apelantu predmetni poslovni prostor u posjed, te smatra da „ima pravo na naknadu štete“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo i odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, u pogledu primjene relevantnog materijalnog i procesnog prava (ZOO i ZIP-a), a takva obrazloženja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tužena-protivtužiteljica uvedena u posjed predmetnog poslovnog prostora 13. novembra 1995. godine u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke i to nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje pravosnažne sudske odluke, te da u tom slučaju ne postoji odgovornost tužene za eventualno nastalu štetu, odnosno ne postoji osnov za naknadu štete apelantu što bi bila krivica tužene – protivtužiteljice u smislu odredbe člana 154. stav

1. ZOO. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3215/12 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio