Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3621/12 (V.M.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3621/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3621/12, rješavajući apelaciju V. M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 175705 12 Pžp od 3. oktobra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 175705 11 Pr od 5. marta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 175705 12 Pžp od 3. oktobra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 175705 11 Pr od 5. marta 2012. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 175705 11 Pr od 5. marta 2012. godine apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 8. stav 2. tačka a. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, čije radnje su bliže opisane u izreci rješenja, te joj je izrečena uslovna osuda kojom se utvrđena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM neće izvršiti ako apelantica za vrijeme od šest mjeseci ponovo ne izvrši isti ili sličan prekršaj. Ujedno je odlučeno da je apelantica na ime troškova prekršajnog postupka dužna platiti paušalni iznos od 100,00 KM u roku od petnaest dana od pravosnažnosti rješenja.

3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su na u smenom i javnom pretresu provedeni dokazi ovlaštenog organa i dokazi odbrane. Nakon ocjene svih provedenih dokaza Općinski sud je našao da je u toku postupka ovlašteni organ van razumne sumnje dokazao da je zaista u vrijeme, na mjestu navedenom u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka malodobna M.M. ulaznim vratima haustora namjerno prikliještila desnu ruku oštećenoj N.J. koja je tom prilikom zadobila vidnu povredu u obliku crvenila, a izvršenje ovog prekršaja je posljedica propuštanja dužnog staranja apelantice o malodobnoj kćerci, iako je u mogućnosti da takav nadzor vrši. Ovakvo činjenično stanje Općinski sud je zasnovao kako na iskazu svjedoka – oštećene N.J. koja je potvrdila da je malodobna M. ulaznim vratima haustora namjerno joj prikliještila desnu ruku te je N.J. tom prilikom zadobila vidnu povredu u obliku crvenila, što dokazala ljekarskim nalazom i što je neposredno na licu mjesta uočio i svjedok-policajac H.M. koji je obavio razgovor sa oštećenom, tako i na izjavi malodobne M.M. koja je izjavila da je vrata ispred oštećene N.J. zatvorila iz razloga što su N.J. i njene kćerke to njoj više puta učinile. Općinski sud je dalje naveo da je motiv ovakvog postupka malodbne M.M. bio da uzvrati N.J. na navodno njeno isto ponašanje. Ona je kroz staklo na vratima, po vlastitim navodima, vidjela N.J. te je reagovala zatvaranjem vrata, pri čemu je došlo do njenog povređivanja. Motiv da uzvrati N.J. jer je i ona njoj to činila, po ocjeni Općinskog suda, takođe govori u prilog da je takvo ponašanje propuštanje dužnog staranja o malodobnoj M. od strane apelantice koja joj je morala ukazati na štetnost takvog ponašanja prema znatno starijoj osobi. Općinski sud je prihvatio tvrdnju apelantice da je u mogućnosti da vrši dužni nadzor nad M., jer je ona to kategorički potvrdila i potkrijepila diplomama i priznanjima malodobne M.M. smatrajući ih dokazima svog nadzora nad njom. Na osnovu svih izvedenih dokaza usmenom pretresu i utvrđenih činjenica, Općinski sud je zaključio da je apelantica počinila prekršaj za koji je oglašena odgovornom. Cijeneći sve okolnosti koje utiču na utvrđivanje vrste i visine sankcije, Općinski sud je uz primjenu člana 14. Zakona o prekršajima FBiH apelantici izrekao uslovnu novčanu kaznu vodeći računa o svrsi uslovne kazne, posebno uzimajući u obzir ličnost apelantice, njen raniji život, njeno ponašanje poslije izvršenog prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je prekršaj izvršen, smatrajući da će uticati na apelanticu da da ubuduće ne čini ovakav ili sličan prekršaj. Troškovi prekršajnog postupka su određeni u paušalnom iznosu cijeneći složenost postupka i imovno stanje apelantice.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 175705 12 Pžp od 3. oktobra 2012. godine apelanticin žalba je odbijena kao neosnovan i prvostepeno rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 175705 11 Pr od 5. marta 2012. godine je potvrđeno.

5. Kantonalni sud je smatrao da, suprotno navodima žalbe, iz stanja spisa, kao i obrazloženja osporenog rješenja, odnosno provedenih dokaza, proizlazi da je Općinski sud donio rješenje zasnovano na zakonu. Ocijenjeno je da nema povrede prekršajnog postupka zbog toga što je je sud prihvatio iskaz ispitanog svjedoka, jer navod žalbe da se odluka ne može zasnovati na iskazu svjedoka koji nije bio neposredni očevidac događaja, nije razlog koji upućuje da se radi o dokazu koji koji nije zakonit. Istaknuto je da, shodno načelu slobodne ocjene dokaza, sud sve izvedene dokaze dovodi u međusobnu vezu i nakon njihove pažljive ocjene donosi svoju odluku, te da je upravo tako postupio i Općinski sud kada je donio prvostepeno rješenje, a koje nije zasnovano na nezakonitom dokazu, već su u obrazloženju izneseni svi razlozi koji su ga rukovodili da donese svoju odluku pri čemu je cijenio iskaz tog svjedoka dovodeći ga u vezu sa ostalim izvedenim dokazima. Nadalje, istaknuto je da prvostepeno rješenje nije zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je pravilno Općinski sud radnje apelantice podveo pod prekršaj za koji ju je oglasio odgovornom.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da nije dokazano postojanje niti jednog od bitnih elemenata iz člana 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira da bi se njeno ponašanje uopšte moglo okarakterisati kao prekršaj protiv javnog reda i mira. Posebno smatra da nije dokazano da je učinila prekršaj kao posljedicu njenog propuštanja dužnog staranja o malodobnom djetetu iz člana 8. stav 4. tačka g) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer, po njenom shvatanju, ovlašteni organ nije dokazao da je malodbna M. zaista nanijela povredu oštećenoj, kako je to navedeno u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka i u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja. Takođe ističe da se iskaz svjedoka-policajca H.M. nije smio prihvatiti kao relevantan dokaz u smislu dokazivanja odgovornosti apelantice jer saslušani svjedok nije očevidac spornog događaja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su nadležni organi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih rješenja, dali dovoljne i jasne razloge zbog čega su smatrali da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelantica odgovorna za predmetni prekršaj i za koji joj je izrečena uslovna osuda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nisu ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3621/12 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio