Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4571/12 (B. T.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Ratna šteta
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4571/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine u predmetu broj AP-4571/12, rješavajući apelaciju Bogdana Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Todorovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000738 11 Rev, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 24. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000783 11 Rev od 21. septembra 2012. godine.

2. Apelant je 29. avgusta 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete zbog oštećenja nekretnina vlasništvo apelanta za period od 15 godina, kao i naknadu na ime izgubljene dobiti radi nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina zbog postavljenih minsko - eksplozivnih sredstava od strane jedinica Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: jedinice VRS), koje su boravile na tim nekretninama tokom ratnih dešavanja, jer se na istim nalazila linija razgraničenja između zaraćenih strana.

3. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 149 od 28. decembra 2006. godine, obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete zbog oštećenja nekretnina pobliže označenih kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) za period od 15 godina, kao i na ime izgubljene dobiti radi nemogućnosti korištenja istih zbog postavljanja minsko – eksplozivnih sredstava isplati iznos od 81.816,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. novembra 2006. godine, te da mu tužena naknadi troškove postupka u iznosu od 430,00 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta radi naknade materijalne štete za oštećenu šumu koja se nalazi na predmetnim nekretninama, kao i sa dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe 29. avgusta 2000. godine, i sa viškom traženih troškova postupka. Dalje, istom presudom je odbačen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio, da se tužena obaveže da izvrši sanaciju i deminiranje predmetnih nekretnina, uz naknadu štete počev od 2007. godine i to za svaku narednu godinu u visini od 5.454,00 KM do konačne sanacije.

4. Osnovni sud je utvrdio da su na predmetnim nekretninama vlasništvo apelanta, u periodu od 1992. godine do 1995. godine boravile jedinice VRS, jer se na istim nalazila linija razgraničenja između zaraćenih strana, i da su iste nesigurne za korištenje zbog postavljenih minsko – eksplozivnih sredstava, koje su postavili pripadici Trebavske brigade VRS, a da je šuma koja se nalazi na predmetnim nekretninama također oštećena usljed dejstva granata. Dalje, taj sud je utvrdio da je apelant za predmetnu štetu saznao 1995. godine kada se vratio u svoju kuću i na svoju zemlju, ali da je za njenog počinioca saznao tek 9. oktobra 1998. godine iz potvrde VP 7426 Modriča. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužena na temelju člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odgovorna za pričinjenu štetu apelantu, pa je shodno odredbi čl. 154. stav 1 i čl. 155. citiranog zakona istu obavezao, cijeneći nalaz vještaka poljoprivredne struke, da apelantu za period od 15 godina na ime naknade materijalne štete i izgubljene dobiti isplati iznos kao u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom shodno članu

277. ZOO, kao datuma kada je vještak utvrdio iznos pričinjene mu štete, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu naknade zakonske zatezne kamate počev od 29. augusta 2000. godine, kao dana podnošenja tužbe tom sudu odbio kao neosnovan. Ovo iz razloga jer naknada štete koja apelantu pripada, danom podnošenja tužbe nije bila utvrđena, odnosno koji iznos isti prilikom podnošenja tužbe nije mogao znati. Osnovni sud je također odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta radi naknade štete za uništenu šumu, jer je vještačenjem izvršen samo djelimični uvid terena, odnosno jer se nije mogla procjeniti ukupnu visinu pričinjene štete zbog miniranja terena, i jer ni sam apelant nije mogao dokazati količinu uništenih i oštećenih stabala šume. Također, Osnovni sud je odbacio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se tužena obaveže da izvrši deminiranje i sanaciju predmetnih nekretnina uz naknadu štete počev od 2007. godine, zaključivši da za taj dio tužbenog zahtjeva apelanta nije nadležan sud, već da se radi o upravnom postupku pred ovlaštenim upravnim organima ili Centrima za deminiranje, te jer se radi o budućoj šteti, odnosno jer se ne može znati da li će i kada biti izvršeno deminiranje predmetnog zemljišta apelanta.

5. Okružni sud je Presudom broj 13 0 P 000762 10 Gž od 16. juna 2011. godine žalbu tužene djelimično uvažio i presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete i izgubljene dobiti za period od 11 godina, zbog oštećenja predmetnih nekretnina na kojima su bila postavljena minsko - eksplozivna sredstva isplati ukupan iznos od 59.994,00 KM, i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 254,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

6. Okružni sud je zaključio da je prigovor tužene zastare predmetnog potraživanja djelimično osnovan shodno članu 376. stav 1. ZOO, kojom odredbom zakona je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo, zbog čega je tuženu obavezao da apelantu za period od 11 godina, koji nije obuhvaćen zastarom isplati iznos iznos od 59.994,00 KM. U vezi s tim taj sud je ukazao da se navedeni iznos dobije kada se šteta i izgubljena dobit koja je utvrđena nalazom vještaka poljoprivredne struke zbog nemogućnosti korištenja i obrade predmetnog zemljišta, i koja iznosi godišnje 5.454,00 KM pomnoži sa periodom od 11 godina, pa je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000783 11 Rev od 21. septembra 2012. godine reviziju tužene usvojio i Presudu Okružnog suda od 16. juna 2011. godine preinačio, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena nadoknadi materijalnu štetu i izmaklu dobiti zbog nekorištenja predmetnih nekretnina upisanih u posjedovnom listu kao u izreci presude u periodu od 11 godina u iznosu od 59.994,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 254,00 KM.

8. Vrhovni sud je utvrdio da pobijana presuda nije pravilna i zakonita, ukazujući da se kao sporno pitanje u ovom postupku postavilo, da li je osnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena za period od 1995. godine do 2006. godine naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti, iz razloga što smatra da apelant u tom periodu i nije ni mogao ostvarivati prihod, jer su predmetne nekretnine bile minirane. Dalje, taj sud je naveo da su nakon ukidanja ratnog stanja u RS-u, 19. juna 1996. godine, organi koje je osnovala Vlada RS-a do 2002. godine imali obavezu uklanjanja mina na njenom području, iz čega proizilazi da ne postoji osnov odgovornosti tužene za naknadu štete apelantu, a da je 20. marta 2002. godine, stupio na snagu Zakon o deminiranju u BiH, kojeg je usvojila Parlamentarna skupština BiH, shodno kojem se proces deminiranja na području BiH vršio na prijedlog Centra za uklanjanje mina u BiH a po odobrenju Komisije za deminiranje u BiH. Osim toga Vrhovni sud je podsjetio da je apelant u ovoj parnici postavio zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izmakle koristi u periodu od 1995. godine do 2006. godine, navodeći da je zbog minirane površine predmetnih nekretnina površine od 42140 m2 bio spriječen da ostvaruje prihod u godišnjem iznosu od 5.454,00 KM na bazi uzgoja šljiva i kukuruza. Stoga po ocjeni Vrhovnog suda, da bi apelantu pripalo pravo na naknadu materijalne štete u vidu izmakle dobiti, zbog toga što nije mogao ostvarivati prihod na predmetnim nekretinama apelant je bio dužan shodno odredbi člana 189. stav 3. ZOO dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, da je i prije rata u BiH do 1992. godine na predmetnim nekretninama zaista sijao kulture po vrsti i na površini kako je to naveo u tužbi od kojih je ostvarivao prihod na način kako je to tvrdio u ovoj parnici, što apelant nije učinio. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili da je apelant dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u smislu člana 189. stav 3. ZOO zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 189. stav 3. ZOO, jer mu je kako ističe osporenom odlukom pričinjena šteta. Shodno iznesenom, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju, ukine presude Vrhovnog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U suštini, apelant pobija osporenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud cijeneći osnovanost revizijskih navoda u odnosu na tužbeni zahtjeva apelanta, kojim je potraživao naknadu materijalne štete zbog izmakle koristi u periodu od 1995. godine do 2006. godine, primjenom relevantne odredbe ZOO (člana 189. stav 3. ZOO) zaključio da apelant nije dokazao da je i prije ratnih okolnosti, do 1992. godine, na predmetnim nekretninama zaista sijao poljoprivredne kulture kako je to naveo u tužbi, od kojih je ostvarivao prihod, zbog čega je nakon ratnih dešavanja pretpio štetu zbog nemogućnosti korištenja istih nekretnina. U navedenom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnog prava te smatra da na ovaj način nije došlo do povrede apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga,Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4571/12 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio