Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4735/15 (S. Z.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4735/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4735/15, rješavajući apelaciju Samira Zahirovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Zahirović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 013784 15 Gži od 25. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Samir Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokatice iz Bihaća, podnio je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 013784 15 Gži od 25. august 2015 godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio provođenje izvršenja rješenja Općinskog suda u Bihaću od 21. aprila 2015. godine, do donošenja meritorne odluke po navedenoj apelaciji, na način da se obustavlja dalje provođenje izvršenja pljenidbom novčanih sredstava apelanta kao izvršenika koja prima na ime plate kod poslodavca „Stanić trade“ d.o.o. Sarajevo, Podružnica Bihać, i to pljenidbom ½ odnosno 2/3 plate.
U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov prigovor, te je izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 22. oktobra 2014. godine, određeno pljenidbom novčanih sredstava, koja apelant ostvaruje kod poslodavca „Stanić trade“ d.o.o. Sarajevo, Podružnica Bihać, i to pljenidbom plate ½ plate ukoliko mjesečni iznos iste ne prelazi iznos od 1.000,00 KM, odnosno pljenidbom 2/3 plate ukoliko mjesečni iznos iste prelazi 1.000,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je presudom Općinskog suda od 22. januara 2014. godine apelant, između ostalog, obavezan da tražiteljima izvršenja (tužiteljima) nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. S druge strane, utvrđeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje da tražitelji izvršenja nisu sudu uplatili sudsku taksu na tužbu i presudu u određenim novčanim iznosima, pa iz tih razloga ne mogu potraživati predmetne troškove parničnog postupka. Naime, utvrđeno je da tražitelji izvršenja svoje potraživanje dokazuju izvršnom ispravom, odnosno pomenutom presudom, te izvršni sud nema ovlaštenje da ispituje da li su tražitelji izvršenja uplatili sudsku taksu ili ne, posebno kada se ima u vidu da su isti troškovi dosuđeni navedenom presudom. Nadalje, utvrđeno je da prijedlog za izvršenje sadrži sve potrebne elemente u smislu člana 36. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, jer su u prijedlogu za izvršenje tražitelji izvršenja precizno označili izvršnu ispravu na osnovu koje se traži izvršenje, tražitelje izvršenja i izvršenika, zatim svoje potraživanje, kao i sredstvo i predmet izvršenja (pljenidbom novčanih sredstava apelanta, odnosno plate i isplatom na žiro račun tražitelja izvršenja). Isto tako, utvrđeno je da činjenica što je apelant podnio prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka nije od utjecaja na izvršni postupak, kao što nije ni činjenica da je izjavio reviziju, jer se radi o vanrednim pravnim lijekovima koji nisu razlog za prekid izvršnog postupka. Također, utvrđeno je da nesolventnost odnosno prezaduženost apelanta nije razlog zbog kojeg bi sud trebao odbiti prijedlog za izvršenje ili ga obustaviti, zato što ako je apelantova plata preopterećena drugim obavezama do dozvoljenog iznosa od ½ odnosno 2/3 predmetno izvršenje će čekati sa naplatom dok ne bude moguće izvršiti ga ili će tražitelji izvršenja promijeniti sredstvo izvršenja, a te činjenice se utvrđuju u toku provođenja izvršenja.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta/apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant/apelantica nije ponudio/ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njegove/njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao/pozvala, osim što je nezadovoljan/nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/ apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman