Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/14 (M. M., M. L. i M. L. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-191/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-191/14, rješavajući apelacije Marka Mičije i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marko Mičija, Marko Lazić i Mario Lazić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 033949 12 GŽ od 19. novembra 2013. godine;
„ZiraatBank BH“ dd Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 047997 13 GŽI od 21. januara 2014. godine;
Ž. B., protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 013358 13 GŽI od 5. februara 2014. godine;
M. B., protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 007781 13 GŽ od 31. januara 2014. godine;
Almin Mušinović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 086159 14 GŽI od 28. februara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-191/14 Marko Mičija, Marko Lazić i Mario Lazić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Broda, koje zastupa Novak Borojević advokat iz Broda, podnijeli su 15. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 033949 12 GŽ od 19. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, kojom je (zbog povlačenja prijedloga za izvršenje koji se u konkrentom slučaju smatra tužbom) obustavljen izvršni postupak koji je tražilac izvršenja pokrenuo protiv apelanata radi naplate novčanog potraživanja, apelanti su obavezani da tražitelju izvršenja solidarno naknade troškove postupka u ukupnom iznosu od 200,00 KM. Sud je zaključio da je do povlačenja tužbe došlo nakon pokretanja predmetnog izvršnog i vođenja parničnog postupka, i nakon što su apelanti isplatili dug tražitelju izvršenja. Zbog navedenog, sud je zaključio da su apelanti, neplaćanjem duga na vrijeme, dali povoda za pokretanje izvršnog, a kasnije parničnog postupka, pa su u smislu odredaba člana 390. Zakona o parničnom postupku dužni tražitelju izvršenja naknaditi troškove postupka.
2. AP-604/14 „ZiraatBank BH“ dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Meris Dolić advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 047997 13 GŽI od 21. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu vjerodostojne isprave, protiv izvršenika Z.B., dok je odbačen kao neuredan prijedlog za izvršenje podnesen u odnosu na izvršenika E.B. U postupku je utvrđeno da, budući da apelant sudu nije dostavio tačnu adresu izvršenika, te da je na traženje suda ponovo dostavio istu adresu izvršenika na kojoj se izvršenik ne nalazi, niti se izvršenik nalazi na adresi prijavljenoj kod nadležnog organa, sud je donio odluku kao u izreci rješenja. Pored toga, sud je istakao da se, suprotno apelantovim navodima, rješenje o izvršenju ne može dostaviti putem oglasne table, jer je to moguće jedino u slučaju kada se izvršenje traži na osnovu izvršne isprave, a ne na osnovu vjerodostojne isprave, kao što je u konkretnom slučaju.
3. AP-994/14 Ž. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Anela Musa advokatica iz Mostara, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 013358 13 GŽI od 5. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor litispedencije koji je apelant, kao izvršenik, izjavio protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Ljubuškom. Sud je zaključio da u konkrentom slučaju nema mjesta primjeni odredaba o litispedenciji iz člana 60. stav 4. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, budući da izvršenik u predmetnom izvršnom postupku i drugom izvršnom postupku na koji apelant ukazuje (broj 36 0 Ip 013357 11 Ip) nije isti, tj, u predmetnom izvršnom postupku izvršenik je apelant, kao fizičko lice, dok je u drugom izvršnom postupku izvršenik pravno lice „Eromerc“ d.o.o. Ljubuški. Nadalje, sud je istakao da, iako je djelimično riječ o istom potraživanju, za primjenu odredaba o litispedenciji nije ispunjen uvjet u pogledu istovjetnosti stranaka u postupku, zbog čega je donesena odluka kao u izreci rješenja.
4. AP-1565/14 M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, podnio je 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 007781 13 GŽ od 31. januara 2014. godine. Apelant je 1. juna i 3. augusta 2015. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanta, kao izvršenika, izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bosanskoj Krupi. Sud je zaključio da apelant svojim navodima u prigovoru nije doveo u sumnju zakonitost pobijanog rješenja, a apelantove navode da nije dobro shvatio rješenje o izvršenju, sud je okarakterizirao neosnovanim i usmjerenim na poboljšanje vlastite procesne pozicije
5. AP-2100/14 Almin Mušinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Senad Brković advokat iz Zenice, podnio je 8. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 086159 14 GŽI od 28. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za izvršenje koji je podnio na osnovu izvršne isprave - rješenja JU Služba za zapošljavanje ZDK, potražujući iznos od 809,76 KM, a koji iznos predstavlja razliku između nominalnog (fiksnog-novčanog iznosa) i iznosa 25% prosječne plate u F BiH iz prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku usklađenog sa visinom porasta prosječne plate, te troškove izvršnog postupka, pljenidbom novčanih sredstava izvršenika. Nadalje, utvrđeno je da iz izvršne isprave proizilazi da je apelantu priznato pravo na novčanu naknadu, kao demobilisanom nezaposlenom licu u trajanju od 12 mjeseci, počev od 1. maja 2007. do 30. aprila 2008. godine u mjesečnom iznosu od 150,80 KM, odnosno 25% prosječne plate u F BiH iz prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, a iz stanja spisa da je apelantu po predmetnoj izvršnoj ispravi isplaćen nominalni iznos i da se prijedlogom za izvršenje potražuje razlika između isplaćenog iznosa i iznosa uvećanja po osnovu prosječne plate u F BiH. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je nesporno da pomenuto rješenje izvršenika predstavlja izvršnu ispravu u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, odnosno da predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje u smislu relevantne odredbe navedenog zakona, ali samo u onom obimu koji je utvrđen tom izvršnom ispravom, tj. samo u dijelu u kojem je određen nominalni iznos naknade, dok u preostalom dijelu koji se traži prijedlogom za izvršenje, kao razlike između nominalnog i iznosa 25% prosječne plate u F BiH iz prethodne godine usklađenog sa porastom prosječne plate u F BiH iz prethodne godine prema podacima Federalnog zavoda za statistiku nije podobna za izvršenje, pa je donio odluku kao u dispozitivu rješenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 191/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman