Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1371/12 (N. M. i Z. V.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanbračna zajednica
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Šta se smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1371/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1371/12, rješavajući apelaciju Nervine Majdandžić i Zehrine Vehab, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nervine Majdandžić i Zehrine Vehab podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000001 10 Rev od 17. januara 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nervina Majdandžić i Zehrina Vehab iz Kaknja (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnijele su 13. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 000001 10 Rev od 17. januara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te Dragana Zoretića, Ele Đukić i Nadežde Zećo (djece Vilme Zoretić koja je imala svojstvo tužene u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka) zatraženo je 11. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 15. juna 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Dragan Zoretić 16. juna 2015. godine, dok Ela Đukić i Nadežda Zećo nisu dostavile odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 9. oktobra 2015. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi spis predmeta broj 36 0 P 000001 07 P. Općinski sud je 19. oktobra 2015. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 000001 07 P od 7. januara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 000001 09 Gz od 19. aprila 2010. godine, obavezana je tužena Vilma Zoretić (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanticama preda u posjed nekretninu - stan u Kaknju, pobliže opisan u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da im isplati naknadu za vrijeme bespravnog korištenja predmetnog stana i troškove parničnog postupka, sve kako je to pobliže opisano u izreci te presude. Predmetnom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda izvrši brisanje uknjižbe (broj naveden u izreci presude), da se uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje i da apelantice trpe da se ovo pravo tužene upiše u tim zemljišnim knjigama, kao i da joj solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Iz obrazloženja predmetnih presuda proizlazi da je u provedenom postupku utvrđeno da su apelantice suvlasnice s dijelom od po ½ na predmetnom stanu i da su to pravo stekle upisom u knjigu položenih ugovora na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza smrti njihovog oca K. M. (u daljnjem tekstu: K. M.), koji je umro 29. augusta 2003. godine, odnosno na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između K. M. kao primaoca izdržavanja i apelantica kao davalaca izdržavanja. Također, utvrđeno da je tužena vanbračna supruga K. M. i da su oni u vanbračnoj zajednici živjeli od 1970. do smrti K. M, i to da su od 1970. do 1985. stanovali u stanu tužene na kojem je tužena bila nosilac stanarskog prava i koji je otkupio njezin sin 28. februara 2001. godine, a da su od novembra 1985. godine stanovali u predmetnom stanu, u kojem je tužena nastavila stanovati i nakon smrti K. M. Također, utvrđeno je da je tužena pokrenula parnični postupak radi utvrđenja ništavnosti navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju, brisanja uknjižbe prava vlasništva apelantica i uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, ali da je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-343/05 od 18. oktobra 2005. godine preinačena prvostepena presuda donesena u tom postupku tako što je tužena u cijelosti odbijena sa svojim tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da predmetni stan nije zajednička imovina tužene i K. M., te da tužena nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću i da je počev od dana pravomoćnosti presude Kantonalnog suda Gž-343/05 tužena nezakoniti i nesavjesni posjednik predmetnog stana, zbog čega su se ispunili uvjeti za usvajanje tužbenog zahtjeva apelantica u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

8. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 36 0 P 000001 10 Rev od 17. januara 2012. godine, kojom je reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu tako što se apelantice odbijaju s tužbenim zahtjevom u cijelosti, reviziju odbio u ostalom dijelu u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je konstatirao da se tužena u reviziji osnovano pozvala na svoje pravo na „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, polazeći od pojma „doma“ u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, te navodeći da ima u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je tužena u stan uselila zakonito kao vanbračna supruga K. M. (tada nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu) i da je u vanbračnoj zajednici s K. M. živjela dugo (do njegove smrti preko 30 godina) da bi se mogla smatrati članom njegovog porodičnog domaćinstva i da je u tom stanu nakon njegove smrti ostvarivala i ostvaruje svoje osnovne stambene i životne potrebe i da je to mjesto gdje živi, a posebno da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (odluka Ustavnog suda AP 663/04), Vrhovni sud je zaključio da se predmetni stan ima smatrati „domom“ tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, prema ocjeni Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev apelantica, koje su suvlasnice predmetnog stana, ali ga nikada nisu koristile za stanovanje (odnosno imaju svoj dom) predstavljaju miješanju u pravo tužene na dom koje ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu u skladu s nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije jer prava apelantica, kao vlasnika stana, ne bi trebala prevagnuti nad interesom tužene koja bi u 82. godini trebala napustiti stan s kojim je ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njezinim domom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrde da je do povrede navedenih prava došlo zato što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, navode da osporena presuda ne daje nikakvo obrazloženje zašto Vrhovni sud ne primjenjuje jasne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti se poziva na bilo koji konkretan slučaj Ustavnog suda ili Evropskog suda kojim bi prava nesavjesnog posjednika stavio ispred prava apelantica kao vlasnika stana. Ističu da im je, određivanjem da tužena ima pravo na dom na stvari koja je u vlasništvu apelantica i odbijanjem njihovog zahtjeva za predaju stana u posjed, faktički oduzeto jedno od tri vlasnička prava propisana članom 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno pravo na posjed i korištenje stana, a indirektno i pravo na raspolaganje stana (eventualno prodajom), i to suprotno odredbi člana 6. istog zakona. Pored toga, navode da je punomoćnik tužene prešutio činjenicu smrti tužene jer je tužena preminula 30. decembra 2010. godine, odnosno 13 mjeseci prije donošenja presude Vrhovnog suda i da je, shodno tome, priznao pravo osobi koja je preminula. U prilog ovim navodima, dostavile su smrtovnicu za tuženu.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je tužbeni zahtjev za predaju u posjed stana, koji je dom tužene, neosnovan. Također, naveo je da smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja se apelantice pozivaju u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Dragan Zoretić (u daljnem tekstu: D. Z.) je, između ostalog, naveo da nije učestvovao u postupku koji je prethodio apelaciji tako da se ne može smatrati ni učesnikom u postupku pred Ustavnim sudom, kao ni njegove sestre Ela Đukić i Nadežda Zećo. Također, naveo je da je njegova majka, odnosno tužena bila zakonit i savjestan posjednik predmetnog stana, te da su apelantice ušle u posjed tog stana kada je tužena umrla, a da on i njegove sestre nisu izvršili primopredaju istog, već sudski izvršitelj u saradnji sa sudskom policijom. Pored toga, naveo je da je Općinski sud u izvršnom postupku apelantica, kao tražioca izvršenja, donio Rješenje broj 36 0 1 009949 10 I od 7. marta 2012. godine (koje je dostavio u prilogu) kojim je obustavljen izvršni postupak protiv tužene kao izvršenika.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službeni novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 3.

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline i kulturnohistorijske baštine, može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.

Član 6.

Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom. Vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva. Odredba stava 2. ovog člana ne odnosi se na slučajeve određene zakonom, ako je do ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva došlo usljed protupravnog ponašanja vlasnika.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 000001 10 Rev od 17. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 24. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantice pobijaju osporenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se, između ostalog, odnosio na predaju u posjed predmetnog stana, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred redovnim sudovima pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice smatraju da se povreda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju sastoji u tome što je, po njihovom mišljenju, Vrhovni sud proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog i procesnog prava preinačio presude nižestepenih sudova i odbio njihov tužbeni zahtjev kojim su tražile da im tužena preda u posjed predmetni stan.

23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“. Dakle, Ustavni sud ukazuje da iz navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine proizlazi ovlaštenje organa javne vlasti u Bosni i Hercegovini da u okviru svoje nadležnosti direktno primjenjuju standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi direktno primijenio odredbe člana 8. Evropske konvencije umjesto odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i na osnovu navedenih odredbi Evropske konvencije preinačio presude nižestepenih sudova tako što je odbio tužbeni zahtjev apelantica da im tužena preda predmetni stan u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 8. Evropske konvencije propisano: „1) Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2) Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“ Ustavni sud primjećuje da je, imajući u vidu da je u provedenom postupku utvrđeno da su apelantice vlasnice predmetnog stana, a da tužena koristi taj stan bez pravnog osnova, Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio da se predmetni stan ima smatrati „domom“ tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije jer je prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova tužena u predmetni stan uselila zakonito kao vanbračna supruga K. M. – oca apelantica i da je u vanbračnoj zajednici s K. M. živjela dugo (do njegove smrti preko 30 godina) da bi se mogla smatrati članom njegovog porodičnog domaćinstva i da je u tom stanu nastavila živjeti i nakon njegove smrti i tu ostvarivati svoje osnovne stambene i životne potrebe, pri tome naglašavajući da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova i pozivajući se u vezi s tim na Odluku Ustavnog suda AP 663/04. Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci upravo i konstatovano da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/05, tačka 23), kako je Vrhovni sud i naveo u obrazloženju svoje odluke. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da odluke nižestepenih sudova, kojima je usvojen tužbeni zahtjev apelantica koje su vlasnice predmetnog stana, ali ga nikada nisu koristile za stanovanje, odnosno imaju svoj dom, predstavljaju miješanje u pravo tužene na dom koje ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu u skladu s nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije jer prava apelantica, kao vlasnika stana, ne bi trebala prevagnuti nad interesom tužene koja bi u 82. godini trebala napustiti stan s kojim je ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njezinim domom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ne osporavaju činjenicu da je tužena starija osoba koja je živjela u predmetnom stanu preko 30 godina, a da apelantice predmetni stan nisu koristile za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku da umjesto odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u konkretnom slučaju direktno primijeni odredbe člana 8. Evropske konvencije, za što je imao ovlaštenje u odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjenom navedenih odredbi Evropske konvencije preinači nižestepene presude i odbije tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetnog stana. U vezi s navodima apelantica da je Vrhovni sud priznao pravo osobi koja je preminula, Ustavni sud ukazuje da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da činjenica da je tužena preminula u vrijeme dok se vodio postupak povodom revizije nije bila poznata Vrhovnom sudu jer niko, pa ni same apelantice, nije obavijestio Vrhovni sud o tome, zbog čega se Vrhovni sud o navedenom nije mogao ni očitovati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi u osporenoj presudi Vrhovnog suda proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava i smatra da su neosnovani njihovi navodi da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1. uz Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. U vezi s navodima apelantica da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da su apelantice suvlasnice u dijelovima po ½ predmetnog stana. Shodno tome, nesporno je da taj stan predstavlja imovinu apelantica koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u imovinu apelantica, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantica i općeg interesa.

29. Ustavni sud ukazuje da su osporenom presudom Vrhovnog suda preinačene presude nižestepenih sudova i odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su, između ostalog, tražile da im tužena preda u posjed predmetni stan. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji predstavlja imovinu apelantica, proizlazi da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do miješanja u imovinu apelantica.

30. Dakle, sljedeće pitanje na koje bi Ustavni sud trebao da odgovori je da li je miješanje u imovinu apelantica bilo u skladu sa „zakonom“, te ako utvrdi da jeste, da li je to miješanje proporcionalno i u skladu s javnim interesom.

31. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je Vrhovni sud osporenom presudom, direktno primijenivši odredbe člana 8. Evropske konvencije, umjesto odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima preinačio presude nižestepenih sudova tako što je odbio tužbeni zahtjev apelantica da im tužena preda predmetni stan u posjed. Dakle, miješanje u pravo na imovinu apelantica je u konkretnom slučaju izvršeno na osnovu odredbi člana 8. Evropske konvencije, za što je Vrhovni sud imao ovlaštenje u odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, iz čega proizlazi da je miješanje izvršeno u skladu sa zakonom.

32. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud zapravo ocijenio da je pravo na „dom“ tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije, koje je tužena (koja je imala 82 godine) ostvarila živeći u predmetnom stanu u periodu dužem od trideset godina, u konkretnom slučaju značajnije od prava na imovinu apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje stan nisu koristile za stanovanje, odnosno koje već imaju svoj dom. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporena odluka donesena u skladu s javnim interesom, a to je zaštita prava i sloboda drugih, odnosno u ovom slučaju prava na „dom“ tužene i da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelantica na imovinu i općeg interesa jer u ovoj situaciji na apelantice nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o pravu tužene koje se nije moglo prenijeti na drugu osobu i o tuženoj, kao osobi starije životne dobi, koja je preko 30 godine živjela u predmetnom stanu, koja je naposljetku i umrla prije nego što je osporena presuda mogla biti i izvršena. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da preinači nižestepene odluke i odbije tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed stana, u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni pravo apelantica na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je osporena odluka kojom su preinačene nižestepene odluke i odbijen tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed stana zasnovana na „zakonu“, donesena u javnom interesu pri čemu na apelantice nije stavljen pretjeran teret, odnosno postignuta je proporcionalnost između javnog interesa i prava apelantica.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1371/12 (N. M. i Z. V.) | Sudska praksa | Aktio