Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2007/12 (J. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2007/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2007/12, rješavajući apelaciju Jovana Spaića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Spaića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003829 11 Uvp od 7. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Spaić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 003829 11 Uvp od 7. marta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa tuženu Vladu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 15. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 28. septembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem tužene broj 04/1-012-2-707/10 od 23. aprila 2010. godine apelant je razriješen dužnosti direktora Republičkog sekretarijata za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu i istraživanje ratnih zločina (u daljnjem tekstu: Sekretarijat, tačka 1. dispozitiva). Takođe je riješeno da će se apelant, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja odluke o razrješenju, rasporediti na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi u okviru Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina (tačka 2. dispozitiva).
6. U obrazloženju rješenja navedeno je da je rješenjem tužene od 10. maja 2007. godine apelant imenovan na navedeno radno mjesto na period od pet godina; da u smislu odredbe člana
141. Zakona o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08 i 11/09) taj Sekretarijat prestaje s radom, a da poslove preuzima Republički centar za istraživanje ratnih zločina (u daljnjem tekstu: Centar). Pozivajući se na odredbe člana 53. stav 1. tačka (g) i člana 89. Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/08), tužena je navela da prestankom rada Sekretarijata više ne postoji ni mjesto direktora tog tijela, pa da su se stekli uslovi za apelantovo razrješenje.
7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 003829 10 U od 13. aprila 2011. godine uvažena je apelantova tužba i Rješenje tužene broj 04/1- 012-2-707/10 od 23. aprila 2010. godine je poništeno.
8. Uvažavanje tužbe Okružni sud je obrazložio stanovištem da stupanje na snagu Zakona o republičkoj upravi, prema kojem je Sekretarijat prestao s radom, a poslove preuzeo Centar, ne znači istovremeno i da je ukinuto radno mjesto direktora na koje je apelant bio postavljen, pogotovo što je uspostavom Centra apelant nastavio da obavlja poslove direktora Centra, što sve proizlazi iz Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001897 09 U od 9. decembra 2009. godine, kojom je poništeno apelantovo razrješenje s mjesta direktora Centra. Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o republičkoj upravi djelokrug poslova Sekretarijata i Centra ostao isti, pa da apelant osnovano tužbom navodi da je donošenjem tog zakona promijenjen samo naziv organa. Konačno, Okružni sud je istakao da razlozi razrješenja prije isteka mandata moraju biti zasnovani na zakonskim osnovima za razrješenje, te da obrazloženje takvog akta mora sadržavati elemente iz člana 197. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02-50/10; u daljnjem tekstu: ZOUP), što je izostalo u osporenom aktu.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 003829 11 Uvp od 7. marta 2012. godine uvažen je zahtjev tužene za vanredno preispitivanje i Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 003829 10 U od 13. aprila 2011. godine preinačena je tako da je tužba odbijena kao neosnovana.
10. Vrhovni sud je istakao da je pogrešno pravno shvatanje Okružnog suda u pogledu pravnih posljedica odredbe člana 141. tačka (đ) Zakona o republičkoj upravi, jer je jasno da je tom odredbom propisan prestanak rada Sekretarijata i da poslove preuzima Centar. Dalje je istaknuto da je Sekretarijat bio republička upravna organizacija uspostavljena odredbom člana 27. tačka 11. Zakona o ministarstvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 70/02-33/06) i nadležnost mu je bila propisana odredbom člana 39. navedenog zakona. Prema toj odredbi, Sekretarijat je samostalno tijelo koje za svoj rad odgovara Vladi Republike Srpske (tuženoj). Sekretarijatom je rukovodio direktor s položajem pomoćnika ministra i imenovala ga je i razrješavala Vlada Republike Srpske (član 65. istog zakona). Zatim je navedeno da je nesporno da stupanjem na snagu Zakona o republičkoj upravi Sekretarijat prestaje s radom, a da poslove preuzima Centar, no, pojam preuzimanja poslova ne znači da novouspostavljeno tijelo obavlja samo preuzete poslove. Prema odredbi člana 12. stav 3. u vezi s članom 52. stav 2. Zakona o republičkoj upravi, Centar je organ uprave u sastavu Ministarstva pravde, a u smislu odredbe člana 12. stav 10. Zakona o republičkoj upravi, Centar obavlja pretežno stručne poslove. Dakle, Centar više nije republička upravna organizacija već stručni organ uprave. Polazeći od jasno propisanog sadržaja nadležnosti Centra (član 52. stav 1. Zakona o republičkoj upravi) u vezi s prethodno naznačenim odredbama istog zakona, Vrhovni sud je našao da Centar nema javna ovlaštenja, da mu ona nisu povjerena ni prenesena u smislu odredbe člana 108. istog zakona, pa se, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovanim ukazuje apelantovo pozivanje, ali i presude Okružnog suda, na odredbu člana 140. tog zakona, kojom se propisuje da nosioci javnih ovlaštenja nastavljaju da vrše poslove koji su im povjereni ili preneseni do dana stupanja na snagu Zakona o republičkoj upravi. Vrhovni sud je smatrao da u slučaju prestanka postojanja republičke upravne organizacije, što je bio Sekretarijat, po prirodi stvari ukida se i radno mjesto direktora, jer je nemoguće da to tijelo više ne postoji, a da i dalje postoji mjesto direktora kao državnog službenika. Stoga, suprotno stanovištu Okružnog suda, Vrhovni sud je smatrao da je, s obzirom na navedeno, ostvaren razlog za apelantovo razrješenje u smislu odredbe člana 53. stav 1. tačka (g) Zakona o državnoj službi, koji je, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužena pravilno primijenila i za odluku dala valjano obrazloženje, pa, stoga, osporeni akt sadrži sve potrebne elemente propisane odredbom člana 197. stav 2. ZOUP-a.
11. Istaknuto je i da tužena osnovano navodi da je u takvoj situaciji nemoguće primijeniti odredbu člana 89. stav 1. Zakona o republičkoj upravi, tj. da republički organ uprave – preuzimalac poslova ukinutog organa – rješenjem rukovodioca organa – preuzimaoca preuzme i državne službenike iz ukinutog organa koji su radili na preuzetim poslovima. Dakle, nemoguće je da nakon ukidanja Sekretarijata apelant sam sebe preuzme na radno mjesto Centra. Ta pravna nemogućnost proizlazi i iz činjenice da je za mjesto direktora Centra neophodno da direktora postavi Vlada Republike Srpske (član 86. st. 1. i 4. Zakona o republičkoj upravi). U pogledu nadležnosti Sekretarijata i Centra, poređenjem sadržaja odredbe člana 39. Zakona o ministarstvima sa odredbom člana 52. stav 1. Zakona o republičkoj upravi, jasno se može zaključiti da im djelokrug poslova, iako unekoliko sličan, nije isti, jer Centar obavlja pretežno poslove prikupljanja i analize podataka, čime se pogrešnim ukazuje stanovište Okružnog suda i apelanta o istovjetnosti poslova i, posljedično, o prostoj promjeni naziva organa.
12. Konačno, Vrhovni sud je istakao da nema mjesta pozivanju Okružnog suda na raniju presudu od 9. decembra 2009. godine, jer predmet upravne stvari koja je riješena osporavanom presudom nije apelantovo razrješenje s mjesta direktora Centra, kako se to navodi u obrazloženju osporavane presude, te je zaključio da okolnost da je apelant nastavio da obavlja poslove direktora Centra, kako je to navedeno u obrazloženju osporene presude Okružnog suda, bez značaja za rješenje te upravne stvari.
13. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presuda pogrešno primijenio materijalno pravo, te da nije dao jasne, detaljne i precizne razloge za svoje stavove iznesene u obrazloženju presude, što upućuje na to da je postupak proveden proizvoljno, na njegovu štetu. Ističe da Vrhovni sud nije pravilno ocijenio činjenicu da je stupanjem na snagu Zakona o republičkoj upravi prestao s radom Sekretarijat, a da njegove poslove preuzima Centar i time nema mjesta utvrđenju Vrhovnog suda da je istovremeno ukinuto radno mjesto na koje je apelant bio postavljen (direktor). Poslove Sekretarijata je preuzeo Centar, a apelant je nastavio da obavlja poslove direktora Centra, kako to i proizlazi iz presude Okružnog suda od 9. decembra 2009. godine kojom je poništeno rješenje tužene od 30. jula 2009. godine kojim je apelant razriješen dužnosti direktora Centra. Prema tome, kako apelant smatra, jasno proizlazi da je stupanjem na snagu Zakona o republičkoj upravi djelokrug poslova Sekretarijata koje je preuzeo Centar ostao isti, a da je donošenjem Zakona o republičkoj upravi suštinski samo promijenjen naziv organa. Takođe navodi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio odredbu člana 53. Zakona o državnim službenicima, jer nije bio ispunjen niti jedan od osnova propisnih navedenom odredbom za njegovo razrješenje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude.
16. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana i da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zakonita.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08 i 11/09) relevantne odredbe glase:
Član 12.
(3) Za obavljanje određenih poslova uprave iz djelokruga ministarstava, koji zbog svoje prirode, cjelovitosti i načina obavljanja zahtijevaju određenu samostalnost i posebno organizovanje, formiraju se organi uprave u sastavu ministarstava (sekretarijati, zavodi, direkcije, fondovi, agencije i centri).
(6) Sekretarijati su organi uprave koji vrše pretežno stručne poslove, uz mogućnost vršenja određenih upravnih i drugih poslova.
(10) Centri su organi uprave koji obavljaju pretežno stručne poslove.
Član 52.
(1) Republički centar za istraživanje ratnih zločina obavlja stručne i druge poslove koji se odnose na: prikupljanje, obradu, klasifikaciju i arhiviranje dokumentacione i druge građe o ratnim zločinima, zločinima počinjenim protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom kao i drugim događajima na prostoru Bosne i Hercegovine od 1991. do 1995. godine, istraživanje zločina iz istorijskog, vojnog, pravnog, sociološkog i drugih aspekata od značaja za objektivno sagledavanje ovih događaja, analizu počinjenih zločina i drugih relevantnih događaja, njihovu obradu, verifikaciju i vrednovanje, formiranje i razvoj baze podataka o događajima i njihovim posljedicama i o krivičnim predmetima ratnih zločina, pripremu statističkih i drugih podataka o rezultatima istraživanja, saradnju sa drugim sličnim organima, organima pravosuđa i organizacijama i vladinim, nevladinim i drugim organizacijama i pojedincima, publikovanje rezultata istraživanja, odlučivanje o pojedinačnim zahtjevima za uvid u dokumentaciju, izuzimanje i korišćenje pojedinih dokumenata, koordinaciju aktivnosti saradnje organa Republike sa Međunarodnim sudom u Hagu u skladu sa članom II tačka 8. Ustava BiH i Statutom Tribunala, predlaganje Vladi akata u vezi sa istraživanjem zločina i saradnjom sa Međunarodnim sudom u Hagu, pružanje pomoći timovima odbrane lica optuženih za počinjene ratne zločine i druge poslove u skladu sa zakonom i drugim propisima.
(2) Republički centar za istraživanje ratnih zločina nalazi se u sastavu Ministarstva pravde.
Član 86. st. 1. i 4.
(1) Organom uprave u sastavu ministarstva rukovodi direktor, koji za svoj rad odgovara ministru.
(4) Direktora iz st. 1. i 2. ovog člana postavlja Vlada na pet godina u skladu sa zakonom kojim se uređuje položaj državnih službenika.
Član 108. stav 1.
(1) Pojedini poslovi uprave radi njihovog efikasnijeg i ekonomičnijeg obavljanja, prenose se zakonom na jedinice lokalne samouprave, javnim ustanovama i drugim pravnim licima (u daljem tekstu: organ).
Član 140.
Nosioci javnih ovlašćenja nastavljaju da vrše poslove uprave koji su im povjereni, odnosno preneseni, do stupanja na snagu ovog zakona.
Član 141. tačka đ.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju sa radom:
đ) Republički sekretarijat za odnose sa Međunarodnim tribunalom u Hagu i istragu o ratnim zločinima, a poslove preuzima Republički centar za istraživanje ratnih zločina;
18. U Zakonu o državnim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 108/08) relevantne odredbe glase:
Član 53. stav 1. tačka g) (1) Državni službenik kojeg postavlja Vlada razrješava se:
g) ako se ukine radno mjesto državnog službenika na koje je postavljen, Član 89.
(1) Republički organ uprave koji preuzima poslove ili dio poslova iz nadležnosti ukinutog republičkog organa uprave, preuzima i državne službenike koji su radili na preuzetim poslovima, rješenjem koje donosi rukovodilac republičkog organa uprave koji preuzima djelokrug poslova republičkog organa uprave koji se ukida.
(2) Do donošenja novog akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, državni službenici ukinutog republičkog organa uprave nastavljaju da rade na poslovima na kojima su radili do ukidanja organa, a pravo na platu ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima.
(3) Poslije donošenja novog pravilnika, državni službenici raspoređuju se na odgovarajuća radna mjesta pri čemu rukovodilac organa vodi računa na kojim poslovima su radili državni službenici prije raspoređivanja.
19. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 197. stav 2.
U ostalim upravnim stvarima obrazloženje rešenja sadrži: kratko izlaganje zahteva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, prema potrebi i razloge koji su bili odlučujući pri oceni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahteva stranaka, propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na odluku koja je data u dispozitivu. Ako žalba ne odlaže izvršenje rešenja, obrazloženje sadrži pozivanje na propis koji to određuje. U obrazloženju rešenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.
20. Zakon o ministarstvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 70/02, 33/04, 118/05 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Republički sekretarijat za odnose sa Međunarodnim tribunalom u Hagu i istragu o ratnim zločinima vrši stručne i slijedeće poslove:
- olakšava saradnju organa Republike Srpske sa Međunarodnim sudom u Hagu u skladu sa članom II. 8. Ustava Bosne i Hercegovine kao i Statutom Tribunala;
- usklađuje i podržava aktivnosti nosilaca saradnje, koje su utvrđene Zakonom o saradnji Republike Srpske sa Međunarodnim tribunalom u Hagu;
- predlaže Vladi Republike Srpske usvajanje akata vezanih za saradnju sa Međunarodnim sudom u Hagu naročito akata koji su neophodni za unapređenje saradnje sa Tribunalom;
- osniva stručne komisije za istraživanje ratnih sukoba na području bivše Republike Bosne i Hercegovine; organizuje prikupljanje podataka i prikuplja podatke o zločinima počinjenim protiv čovječnosti i međunarodnog prava od strane svih učesnika u sukobu; dostavlja prikupljene podatke ovlašćenim organima u cilju krivičnog gonjenja počinilaca zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava; čuva i vodi prikupljenu dokumentaciju; vrši i druge aktivnosti od značaja za postizanje cilja prikupljanja podataka o izvršenju zločina protiv čovječanstva i međunarodnog prava; usklađuje sve aktivnosti vezane za istraživanje činjenica o zarobljenim i nestalim licima; prikuplja i sistematizuje sve informacije kojima se olakšava rješavanje sudbine zarobljenih i nestalih lica; analizira i provjerava tačnost informacija dobijenih od drugih službi i pojedinaca direktno na terenu; vodi evidenciju o svim zarobljenim i nestalim licima u prošlom ratnom sukobu od 1991-1995. godine. Sekretarijat je dužan da sve aktivnosti vrši u potpunosti u skladu sa Ustavom BiH.
Republički Sekretarijat za odnose sa Međunarodnim sudom u Hagu i istraživanje ratnih zločina odgovoran je za svoj rad Vladi Republike Srpske.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 003829 11 Uvp od 7. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja u predmetu i da je dao veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega je smatrao da je rješenje tužene o apelantovom razrješenju dužnosti direktora Sekretarijata pravilno i na zakonu zasnovano, te da ništa ne ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o republičkoj upravi i Zakona o državnim službenicima. Naime, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zbog čega se u slučaju prestanka postojanja republičke upravne organizacije, što je bio Sekretarijat, po prirodi stvari ukida i radno mjesto direktora, jer je nemoguće da to tijelo više ne postoji, a da i dalje postoji mjesto direktora kao državnog službenika, te da je stoga, suprotno apelantovom stavu i stavu Okružnog suda, ostvaren razlog za apelantovo razrješenje u smislu odredbe člana 53. stav 1. tačka (g) Zakona o državnoj službi. Vrhovni sud je detaljno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju bilo nemoguće primijeniti odredbu člana 89. stav 1. Zakona o republičkoj upravi, tj. da republički organ uprave – preuzimalac poslova ukinutog organa – rješenjem rukovodioca organa – preuzimaoca preuzme i državne službenike iz ukinutog organa koji su radili na preuzetim poslovima, ističući da je nemoguće da nakon ukidanja Sekretarijata apelant sam sebe preuzme na radno mjesto Centra, te da ta pravna nemogućnost proizlazi i iz činjenice da je i za mjesto direktora Centra neophodno da direktora postavi Vlada Republike Srpske (član 86. st. 1. i 4. Zakona o republičkoj upravi). U pogledu nadležnosti Sekretarijata i Centra, poređenjem sadržaja odredbe člana 39. Zakona o ministarstvima s odredbom člana 52. stav 1. Zakona o republičkoj upravi, Vrhovni sud je zaključio da djelokrug poslova Sekretarijata i Centra, iako je unekoliko sličan, nije isti, jer Centar obavlja pretežno poslove prikupljanja i analize podataka, te je ukazano na to da je pogrešno stanovište Okružnog suda i apelanta o istovjetnosti poslova i, posljedično, o prostoj promjeni naziva organa. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud zasnivao svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. U presudi su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelant nije opovrgnuo nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporene odluke.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, bili su jasno, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenoj presudi navedeni su svi potrebni razlozi za njeno donošenje i data su detaljna obrazloženja, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman