Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2130/12 (I. R., B. R. i R. R.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Krivično djelo
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2130/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2130/12, rješavajući apelaciju Ive Radmana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Radmana, Bosiljke Radman i Renate Radman podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000107 10 Rev od 21. marta 2012.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000 287 od 30. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-001464 od 9. decembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivo Radman, Bosiljka Radman i Renata Radman (u daljnjem tekstu: apelant, apelantice ili apelanti) iz Ivanjske, koje zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000107 10 Rev od 21. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 287 od 30. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001464 od 9. decembra 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke: u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 2. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 6. jula 2015. godine do 14. augusta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001464 od 9. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu nadoknadi materijalnu štetu nastalu u periodu od oktobra 1993. godine do 26. aprila 2002. godine na porodičnoj kući, gospodarskim objektima, okućnici i zasadima, u periodu od oktobra 1993. godine do 26. aprila 2002. godine i naknadu na osnovu nanesene psihičke boli, te apelanticama naknadu na ime nanesene psihičke boli, sve u ukupnom iznosu od 134.000,00 KM, odnosno da im isplati ukupnu vrijednost kuće i posjeda označenog kao k. č. br. 3162, zk. ul. 1910 KO Ivanjska u iznosu od 400.000,00 KM, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove postupka u određenom iznosu.

6. U provedenom postupku, uvidom u Odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 201-3092-1/1 od 17. decembra 1998. godine, Osnovni sud je utvrdio da je u toj odluci, između ostalog, navedeno da je apelantu izvršen povrat nepokretne imovine i potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio suvlasnik 4/21 dijela označenih kao k. č. br. 3162, zk. ul. 1910 KO Ivanjska, Banja Luka, kao i da je bio savjestan suposjednik dijela ½ označenih nekretnina stambenog objekta izgrađenog na toj parceli. Iz zapisnika o uvođenju u posjed koji je 26. aprila 2002. godine izdalo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant uveden u posjed predmetne kuće.

7. Razmatrajući istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, Osnovni sud je ocijenio da je taj prigovor osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivila nastanak predmetne štete, već da, naprotiv, iz provedenih dokaza proizlazi da su štetu počinili nepoznati učinioci. Osim toga, zaključio je da je u smislu odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, za štetu koju su apelanti pretrpjeli mogla odgovarati samo Bosna i Hercegovina kao država, a ne i tužena kao entitet.

8. Osnovni sud je ocijenio da je osnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja. Naime, konstatirajući da je apelantima šteta pričinjena u periodu rata od 1992. godine do 1996. godine, a da nisu mogli podnijeti tužbu prije 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/96) ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, Osnovni sud je zaključio da je apelantima rok zastarjelosti za podnošenje tužbe počeo teći 19. juna 1996. godine, te da je istekao 19. juna 2001. godine. S obzirom na to da je utvrdio da su apelanti podnijeli tužbu 12. jula 2006. godine, Osnovni sud je ocijenio da je ta tužba podnesena nakon proteka objektivnog roka od pet godina iz člana 376. ZOO-a.

9. Apelanti su podnijeli žalbu protiv presude Osnovnog suda koju je Okružni sud odbio Presudom broj 011-0-Gž-09-000 287 od 30. juna 2009. godine i potvrdio prvostepenu presudu.

10. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastare, smatrajući da je do podnošenja tužbe istekao i subjektivni i objektivni rok zastare iz člana 376. ZOO-a, s obzirom na to da je objektivni rok istekao 19. juna 2001. godine, a tužba je podnesena 12. jula 2006. godine. Dalje, Okružni sud je zaključio da su paušalni i bez osnova žalbeni navodi da je sud propustio da ocijeni činjenicu da je šteta trajala do 26. aprila 2002. godine. U vezi s tim, naveo je da se početak roka računa od nastanka štete, te da je to u konkretnom slučaju 1993. godina, odnosno 19. juni 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost, a da je istekom objektivnog roka od pet godina sporno potraživanje u svakom slučaju zastarjelo. Također, ocijenio je da su neosnovani žalbeni navodi da je šteta posljedica učinjenog krivičnog djela, smatrajući da apelanti na te okolnosti nisu izvodili dokaze, zbog čega je te navode ocijenio paušalnim. Osim toga, drugostepeni sud je ocijenio da je nepravilan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti prigovora nedostatka pasivne legitimacije, ali je istakao da taj zaključak nije utjecao na pravilnost osporene odluke pri činjenici da je potraživanje apelanata zastarjelo.

11. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118 0 P 000107 10 Rev od 21. marta 2012. godine.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da su pravilne odluke nižestepenih sudova o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine, budući da je za štetu i učinioca saznao 1998. godine, kako je naveo u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, rokovi iz člana 376. ZOO-a protekli su do podnošenja predmetne tužbe 12. jula 2006. godine. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, i kada bi se početak roka zastarjelosti računao od 26. aprila 2002. godine kada su apelantima vraćene u posjed predmetne nekretnine, kako su apelanti tvrdili u reviziji, i u tom slučaju je protekao rok iz navedene zakonske odredbe za predmetnu vrstu potraživanja, i to 26. aprila 2005. godine. Konstatirajući da se objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kada subjektivni rok ističe izvan objektivnog roka, što u konkretnom predmetu nije slučaj, Vrhovni sud je zaključio da pozivanje apelanata na objektivni rok i reviziona tvrdnja da se taj rok računa od dana uvođenja u posjed, odnosno od 26. aprila 2002. godine, nije mogla ishoditi drugačiju odluku.

13. S obzirom na to da, prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO-a, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje određene obaveze, Vrhovni sud je zaključio da nije od značaja za ishod konkretnog spora da li za štetu odgovara Bosna i Hercegovina, kako je zaključio prvostepeni sud, ili tužena, kako je zaključio drugostepeni sud.

14. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizioni navod da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratnog zločina koje ne zastarijeva imajući u vidu presudu Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Haški tribunal) u predmetu protiv Radoslava Brđanina. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO-a, pored uvjeta da je za krivični progon predviđen duži rok zastarjelosti, nužno je da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Prema tome, bez obzira na činjenicu da je Radoslav Brđanin proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti, te kršenja zakona i običaja ratovanja, Vrhovni sud je konstatirao da apelanti u predmetnoj parnici nisu podnijeli tužbu protiv tog lica, koje odgovara prema principu individualne odgovornosti, već protiv tužene, te da Radoslav Brđanin nije navedenom presudom Haškog tribunala proglašen krivim za oštećenja na kući apelanata. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji uzročno-posljedična veza između navedenog lica koje je proglašeno krivim i štete koju apelanti potražuju u parnici.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, „pravo na državnu zaštitu“, kao i da je povrijeđena Ženevska konvencija iz 1949. godine. Apelanti navode da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu jer je tužena bila obavezna da štiti i očuva njihova materijalna dobra ili da im naknadi štetu, što nije učinila. Tvrde da je šteta koja je predmet konkretnog postupka prouzrokovana teškim povredama Ženevske konvencije iz 1949. godine, odnosno uslijed zločina protiv čovječnosti, prisilnog premještanja apelanata, diskriminacije, onemogućavanja slobode kretanja, kao i povrede lične slobode i sigurnosti, što je „društvena zajednica“ bila dužna da spriječi ili da im naknadi nastalu štetu. Naime, apelanti ističu da njihova porodična kuća nije napuštena uslijed ratnih djelovanja, već da se radi o progonu nesrpskog stanovništva koji su organizirali zvanični organi vlasti tužene prema odluci Radoslava Brđanina – tadašnjeg predsjednika Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, i da je on za te postupke odlukom Haškog tribunala kao pojedinac osuđen zbog progona, deportacije, prisilnog premještanja, kao i nanošenja štete građanima sa područja te regije. Apelanti tvrde da je „neprimjereno“ obrazloženje redovnog suda da su trebali podnijeti tužbu protiv Brđanina, a ne protiv tužene. U vezi s tim, apelanti ističu da Radoslav Brđanin nije postupao kao fizičko lice već je djelo počinio u ime tužene, zbog čega je ona odgovorna za nanesenu im štetu. S obzirom na to da je, prema njihovom mišljenju, tužena odgovorna za nastalu štetu, apelanti tvrde da je, čak i kada se ne bi radilo o „ratnom zločinu“, pogrešan zaključak Vrhovnog suda u odnosu na zastaru potraživanja. U vezi s tim, apelanti tvrde da je, s obzirom na činjenicu da im je porodična kuća predata u posjed 26. aprila 2002. godine, a da nisu bili u mogućnosti podnijeti tužbu radi naknade štete sve do 2006. godine, u konkretnom slučaju trebalo uzeti u obzir apsolutni rok zastare iz člana 377. ZOO-a.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelanti uglavnom bave ratnim i političkim zbivanjima na području Bosne i Hercegovine, a ne povredama na koje ukazuju u apelaciji. Također, istakao je da se u apelaciji ponavljaju navodi koje su apelanti isticali u postupku pred redovnim sudovima, o kojima je taj sud dao svoju ocjenu u osporenoj presudi. Smatrajući da nisu povrijeđena prava apelanata na koja je ukazano u apelaciji, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je istakao da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na čiju povredu je ukazano u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da u toku postupka pred tim sudom nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka, niti prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

19. Pravobranilaštvo je navelo da je tužba u konkretnom slučaju podnesena nakon proteka objektivnog roka zastare, propisanog članom 376. stav 2. ZOO-a, te da je nesporno da je šteta nastala za vrijeme rata, a da su apelanti uslijed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog roka izgubili pravo na sudsku zaštitu tog prava. Dalje, navelo je da je neosnovano pozivanje apelanata na primjenu odredbi člana 377. ZOO-a. U vezi s tim, istaklo je da, da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijenila saglasno toj odredbi, osim uvjeta da je za krivično gonjenje propisan duži rok zastarjelosti, nužno je i da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Pravobranilaštvo je istaklo da u konkretnom slučaju iz spisa ne proizlazi da je šteta pričinjena krivičnim djelom koje je utvrđeno u krivičnom postupku. Osim toga, istaklo je da za štetu koju su apelanti pretrpjeli nije mogla biti odgovorna tužena jer je entitet u sastavu BiH, pa je za tu štetu mogla biti odgovorna samo država BiH, tim prije što je proglašen njen pravni kontinuitet s Republikom Bosnom i Hercegovinom. Shodno tome, Pravobranilaštvo smatra da apelanti nemaju opravdan zahtjev koji ukazuje na kršenje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

[…] Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

[…]

ZASTARJELOST

Opšte pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opći rok zastare Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180. st. 1. i 4.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

22. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) relevantne odredbe glase:

Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.

23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) relevantna odredba glasi:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.

VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000107 10 Rev od 21. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

28. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i Ženevska konvencija iz 1949. godine. Pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. a)Postojanje imovine

31. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud podsjeća i na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

32. S obzirom na to da, u skladu s relevantnim odredbama čl. 189. i 200. ZOO-a, oštećenik ima pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da su apelanti u konkretnom slučaju imali „legitimno očekivanje“ da će ostvariti naknadu štete pričinjene uslijed psihičke boli, odnosno naknade štete na porodičnoj kući, gospodarskim objektima, okućnici i zasadima. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b)Miješanje u imovinu

33. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom tužbe apelanata protiv tužene radi naknade štete pričinjene uslijed psihičke boli, odnosno naknade štete na porodičnoj kući, gospodarskim objektima, okućnici i zasadima. S obzirom na to da se, kako je navedeno u prethodnoj tački, radi o imovini apelanata, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete došlo do miješanja u njihovu imovinu.

c)Zakonitost miješanja u imovinu

34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća na to da je zahtjev apelanata odbijen prihvatanjem prigovora zastare potraživanja naknade štete prema članu 376. ZOO-a koji je istakla tužena. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom pravcu u osporenoj odluci obrazložio da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine, te da, s obzirom na to da je za štetu i učinioca saznao 1998. godine, kako je naveo u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, rokovi iz člana 376. ZOO-a protekli su do 12. jula 2006. godine kada je podnesena tužba. Također, ocijenivši revizione navode da se početak roka zastarjelosti trebao računati od 26. aprila 2002. godine kada su apelantima vraćene u posjed predmetne nekretnine, Vrhovni sud je obrazložio da bi i u tom slučaju rok iz navedene zakonske odredbe za predmetnu vrstu potraživanja protekao 26. aprila 2005. godine, te da se objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kada subjektivni rok ističe izvan objektivnog roka, što u konkretnom predmetu nije slučaj, zbog čega pozivanje apelanata na objektivni rok i reviziona tvrdnja da se taj rok računa od 26. aprila 2002. godine nije mogla ishoditi drugačiju odluku.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se rok zastarjelosti, koji je propisan članom 376. ZOO-a, odnosi na potraživanja naknade štete, da je u prvom stavu navedenog člana propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu istog člana objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kojem je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Izuzetak od tog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO-a, kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, potraživanje apelanata je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO-a. Ustavni sud, pri tome, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i primijenili odredbe o nesavladivim preprekama, sadržane u članu 383. ZOO-a, prema kojem zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Tako su redovni sudovi za početak roka zastare uzeli 19. juni 1996. godine kada je odlukama javnih vlasti u Republici Srpskoj prestalo ratno stanje i neposredna ratna opasnost, bez obzira na to što je šteta nastala 1993. godine. Osim toga, redovni sudovi su jasno obrazložili da, čak i kada bi se za početak roka zastare mogao uzeti datum kada su apelanti uvedeni u posjed svojih nekretnina, tj. 26. april 2002. godine, i tada bi istekao subjektivni rok potreban za zastarjelost iz člana 376. stav 1. ZOO-a, i to 26. aprila 2005. godine, budući da su apelanti tužbu podnijeli 12. jula 2006. godine.

U vezi s pozivanjem apelanata u postupku pred redovnim sudovima na presudu Haškog tribunala u predmetu protiv Radoslava Brđanina kao osnova da se na njih primijeni član 377. stav 1. ZOO-a, prema kojem, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je za primjenu odredaba člana 377. ZOO-a nužno da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela (što u konkretnom slučaju nije), i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Dalje je navedeno da je Vrhovni sud zaključio da ne postoji uzročna veza između osuđenog Radoslava Brđanina i štete koju apelanti potražuju u predmetnoj parnici jer on nije proglašen krivim za oštećenja na kući apelanata, pa se stoga ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio navode apelanata u vezi s postojanjem osuđujuće presude protiv Radoslava Brđanina, te uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dao jasno obrazloženje zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dato obrazloženje, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO-a, na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama konkretnog predmeta nalazi bilo šta što bi u odnosu na te apelantove navode ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Isti stav Ustavni sud je izrazio u predmetu koji se ticao sličnih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. U prilog takvom zaključku, Ustavni sud ukazuje na to da je i Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine), u kojem su aplikanti smatrali da im je odbijanjem redovnih sudova da u odnosu na njihov zahtjev primijene član 377. a ne član 376. ZOO-a (koji su sadržajno identični članovima 377. i 376. ZOORS) povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, razmatrao navode aplikanata koji su se zasnivali na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO-a, s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. ZOO-a.

37. Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud i u odluci Baničević protiv Hrvatske, između ostalog, istakao kako je mnogo puta presudio da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, čiji je samo jedan vid „pravo na pristup“ odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom. Međutim, to je vid koji ustvari omogućuje korist od daljnjih jamstava navedenih u stavu 1. člana 6, te da pošten javan i brz sudski postupak uistinu nema nikakvu vrijednost ako se takav postupak prvo ne pokrene. Zatim je navedeno da se u građanskim stvarima teško može zamisliti vladavina prava ako nije moguć pristup sudu, a da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu, praktičnu priliku osporavati svaki čin koji predstavlja miješanje u njegova prava. Evropski sud je, također, istakao da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da ono može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi. Zatim da će, kad je pristup nekog pojedinca ograničen, ili silom zakona ili na drugi način, ustvari ispitati je li nametnuto ograničenje ugrozilo bit prava, te osobito je li težilo ostvariti legitiman cilj, kao i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se željelo ostvariti, pa ako je ograničenje spojivo s tim principima, neće doći do povrede člana 6. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu Baničević protiv Hrvatske Evropski sud zapazio da su redovni sudovi, nakon što su aplikanti odlučili podnijeti tužbu za naknadu štete protiv navodnog počinioca cestovne saobraćajne nesreće, u konačnici iskazali stav da je nastupila zastara u odnosu na tužbu aplikanata, zbog čega nije donesena pravosnažna odluka o osnovanosti njihovog zahtjeva. Evropski sud je ponovio kako sama činjenica da su aplikanti mogli podnijeti tužbu domaćim sudovima nužno ne zadovoljava zahtjeve člana 6. stava 1. Konvencije, budući da i stepen pristupa koji daje nacionalno zakonodavstvo mora biti dovoljan za osiguranje pojedinčevog „prava na sud“, s obzirom na princip vladavine prava u demokratskom društvu, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije svakome osigurava iznošenje pred sud svakog zahtjeva vezanog za građanska prava i obaveze tog lica, ali to ne uključuje samo pravo pokretanja postupka nego i pravo dobivanja odluke suda o sporu. Stoga je Evropski sud odlučio ispitati je li pravo aplikanata na pristup sudu bilo nepropisno ograničeno odlukom domaćih sudova da ne odlučuju o osnovanosti njihovog zahtjeva za naknadu štete u odnosu na koji je nastupila zastara.

39. Evropski sud je pri tome ponovio kako zadaću tumačenja i primjene domaćeg prava ponajprije imaju nacionalne vlasti, i to sudovi, te da se to osobito odnosi na tumačenje pravila postupka koje daju sudovi, dok se uloga Evropskog suda ograničava na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Evropskom konvencijom. Zatim je istakao da je već presudio kako zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravosnažnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo biti teško suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati ako se od sudija traži odlučivanje o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena, te da stoga parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila.

40. Evropski sud je u istom predmetu ponovio da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom, a ono što taj sud treba u predmetu Baničević protiv Hrvatske utvrditi jeste jesu li priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom, odnosno kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za aplikante, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Evropski sud je primijetio kako član 377. ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, te da taj zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom zastarnom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, navedeno je da je, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je podsjetio na to da su aplikanti u tom predmetu prvostepenom sudu podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom 7. septembra 2000. godine, tj. u vrijeme kada zakonski zastarni rok za krivično djelo kojim je šteta prouzrokovana još nije bio istekao u skladu s članom 377. ZOO-a, te da je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca (koji je okončan presudom žalbenog suda od 13. decembra 2002. godine kojom je postupak protiv optuženog obustavljen zbog toga što je 21. oktobra 2001. godine nastupila zastara krivičnog gonjenja u odnosu na predmetno krivično djelo). Međutim, do podnošenja građanske tužbe aplikanata opći zakonski zastarni rok iz člana 376. ZOO-a istekao je više od četiri godine prije toga.

41. Evropski sud je u vezi s navedenim istakao kako zapaža da nije bilo ničega što bi aplikante spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO-a, što bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva aplikanata, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Međutim, aplikanti su umjesto toga čekali četiri godine i tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U odnosu na tvrdnje aplikanata kako su na osnovu člana 12. ZPPRH građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Evropski sud je istakao kako ništa u dokumentima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja i ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova.

42. Ustavni sud naročito podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske istakao, kako je, iako član 377. ZOO-a ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova i da je to aplikantima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare, ali da su se aplikanti time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu. Stoga se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u predmetu Baničević protiv Hrvatske, povrijedili samu bit prava aplikanata na pristup sudu, pa slijedi da je taj prigovor očigledno neosnovan, zaključio je Evropski sud i iz tih razloga utvrdio da je zahtjev aplikanata nedopušten.

43. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u navedenom predmetu i činjenicu da je situacija apelanata u konkretnom slučaju, u relevantnom, identična onoj koju je Evropski sud razmatrao u predmetu Baničević protiv Hrvatske, Ustavni sud ne može a da ne primijeni iste principe i stavove kao i Evropski sud u tom predmetu, uostalom kao što je već i činio u svojoj praksi, pa zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, što slijedi dostatna i relevantna sudska praksa koje su se držali i redovni sudovi u postupku koji su apelanti vodili, kada su zaključili da, u situaciji kada je tužba za naknadu štete podnesena izvan rokova iz člana 376. ZOO-a, da je uvjet da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijeni saglasno odredbi člana 377. ZOO-a, pored uvjeta da je za krivični progon predviđen duži rok zastarjelosti, nužno da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete, što u konkretnom nije slučaj jer apelanti nisu podnijeli tužbu protiv lica koje bi odgovarala prema principu individualne odgovornosti već protiv tužene, a kada je riječ o propuštanju da tužbu podnesu u općem zakonskom zastarnom roku iz člana 376. ZOO-a, što bi redovnim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva apelanata bez obzira na ishod bilo kakvog krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da nije bilo ničega što bi apelante spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u periodu od 19. juna 1996. godine do isteka subjektivnog roka iz člana 376. ZOO-a. d)Javni interes i proporcionalnost miješanja

44. Konačno, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti propustili rok propisan zakonom u kojem su mogli zahtijevati sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe) iako nije bilo ničega što bi apelante spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u periodu od 19. juna 1996. godine do isteka subjektivnog roka iz člana 376. ZOO-a, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalnopravne prirode – zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neosnovan. Kada je riječ o javnom interesu u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha i u kojoj je jasno izražen stav da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom, odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za apelante s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Ustavni sud nalazi da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni svi postavljeni standardi organa Evropske konvencije, pa da je miješanje u pravo na imovinu apelanata izvršeno u javnom interesu.

45. Naime, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOO-a kojima je propisan rok u kojem se određena prava mogu ostvarivati u interesu je pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da se samo zbog pasivnog držanja apelanata u vezi s blagovremenim podnošenjem tužbe za naknadu štete ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelante.

46. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno u toj situaciji na apelante nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u slučaju apelanata nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

48. Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata kojim tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz Ženevske konvencije iz 1949. godine, budući da apelanti ničim nisu obrazložili i dokazali da je u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke došlo do eventualne povrede tih prava, niti to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, već su se samo paušalno pozvali na navedene povrede. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u imovinu apelanata izvršeno odlukom redovnog suda zasnovanom na zakonu i relevantnoj sudskoj praksi, pri čemu su primijenjena zakonska rješenja i de iure i de facto u javnom interesu, a na apelante donesenom odlukom u ostvarivanju javnog interesa nije stavljen neproporcionalan teret.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2130/12 (I. R., B. R. i R. R.) | Sudska praksa | Aktio