Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2593/12 („Staršped“ d.o.o. Gacko)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2593/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2593/12, rješavajući apelaciju „Staršpeda“ d.o.o. Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Staršpeda“ d.o.o. Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000609 10 Rev od 10. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Staršped“ d.o.o. Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Minadir Ašćerić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000609 10 Rev od 10. maja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od Rudnika mrkog uglja Miljevina a.d. u stečaju zatraženo je 16. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. septembra 2015. godine, a Rudnik mrkog uglja Miljevina a.d. u stečaju nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-135/04 od 17. januara 2005. godine tuženi Rudnik mrkog uglja Miljevina a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je da apelantu isplati iznos od 382.810,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. septembra 2004. godine pa do isplate, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 4.530,00 KM.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su parnične stranke 27. marta 2003. godine zaključile ugovor o otkrivci i eksploataciji uglja na PK „Budanj“, 23. jula zaključile Aneks I tog ugovora, a 16. oktobra 2003. godine Aneks II ugovora. Prema tom ugovoru, apelant je kao izvođač radova trebao izvršiti radove na otkrivci i eksploataciji gline u zapremini od 262.518 m čvrste mase, laporca, u zapremini od 34.857 m čvrste mase i rovnog uglja u količini od 63.289 tona, te prateće radove. Tim ugovorom tuženi kao investitor obavezao se da po ispostavljenim mjesečnim situacijama apelantu na ime naknade za izvršene radove isporuči komercijalni ugalj po važećim cijenama na dan isporuke. Aneksom I osnovnog ugovora nije promijenjen način plaćanja izvršenih radova (isporukom komercijalnog uglja), a Aneksom II utvrđena je obaveza tuženog da apelantu, po njegovoj dispoziciji, dnevno isporuči 100 tona uglja, s tim da se ta količina dijeli u omjeru od 80% za apelanta i 20% za tuženog. U toku realizacije ugovora apelant je tuženom ispostavio četiri privremene situacije. Tuženi nije potpisao ni ovjerio četvrtu privremenu situaciju jer je imao primjedbe na količinu izvedenih radova. Uz saglasnost tuženog apelant je nastavio radove i nakon isteka ugovorenog roka (deset mjeseci od uvođenja u posao), a tuženi nije apelantu platio izvedene radove.
7. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je našao da je tuženi dužan apelantu isplatiti traženi novčani iznos, jer je uvidom u priložene isprave i saslušanjem svjedoka Milivoja Davidovića, geometra zaposlenog kod tuženog, utvrdio da su izvršeni svi radovi za koje se traži naknada u predmetnoj parnici, pa je usvojio apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 17, 262. i 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, nakon održane rasprave pred tim sudom, donio drugostepenu Presudu broj 015-0-Pž-08-000 079 od 4. februara 2009. godine kojom je žalba tuženog djelimično usvojena, prvostepena presuda preinačena tako što je dosuđeni iznos glavnog duga snižen na 360.017,50 KM, dok je u preostalom dijelu ta presuda ostala neizmijenjena.
9. Okružni sud je zaključio da je predmetni ugovor o otkrivci i eksploataciji uglja ništavan u smislu čl. 10. i 103. ZOO-a, jer prije njegovog zaključenja nije provedena procedura propisana Zakonom o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01), pa je na osnovu odredbi člana 104. ZOO-a, po kojem se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, zbog čega je obavezao tuženog da apelantu isplati novčanu protuvrijednost izvršenih radova u iznosu od 360.017,50 KM. Utvrđujući količinu izvedenih radova, Okružni sud je našao nespornim količinu radova koju su parnične stranke usaglasile i obostrano potpisale na prve tri privremene situacije. Tako je prva privremena situacija za period od 21. aprila 2003. godine do 3. septembra 2003. godine usaglašena i obostrano potpisana na iznos od 373.228,80 KM, druga privremena situacija, za period od 2. septembra 2003. godine do 13. novembra 2003. godine, obostrano potpisana na iznos od 84.331,17 KM, a treća privremena situacija usaglašena i obostrano potpisana na iznos od 73.702,95 KM. U toku postupka kao sporna je izdvojena četvrta privremena situacija, s obzirom na to da je tuženi odbio ovjeru i potpis te privremene situacije, osporavajući količinu izvršenih radova. Prema četvrtoj privremenoj situaciji, kojom je apelant ispostavio realizaciju uglja i laporca u periodu od 17. januara 2004. godine do 12. maja 2004. godine, količina izvršenih radova na eksploataciji uglja iznosi 2.691 T/m č. m.
Međutim, prema obračunu koji je izvršio geometar Milivoje Davidović, inače uposlenik tuženog, ta količina izvršenih radova na eksploataciji uglja iznosi 1.950 T/m č. m. U takvoj situaciji, Okružni sud je našao nesporno realiziranu količinu eksploatiranog uglja od 1.950 T/m č. m., a ti radovi po cijeni od 4,05 KM/m ukupno iznose 7.897,50 KM. Kada se tome doda nesporna realizacija laporca-otkrivka (11.667.41 T/m ) u iznosu od 48.419,75 (što je potvrdio i geometar Davidović) proizlazi da ukupan obračun četvrte privremene situacije iznosi 56.317,25 KM.
10. Okružni sud je obrazložio kako je prostim sabiranjem na taj način izvršenih obračuna sve četiri privremene situacije došao do iznosa od 587.580,17 KM, te da je od tako utvrđene novčane protuvrijednosti radova izvršenih na osnovu predmetnog ugovora o građenju sud odbio iznos nespornog dugovanja u iznosu od 244.562,67 KM (historijat tužbe) i na taj način došao do dosuđenog novčanog iznosa od 360.017,50 KM koji je tuženi sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate dužan platiti apelantu u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000609 10 Rev od 10. maja 2012. godine revizija tuženog je usvojena, obje nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti i apelant je obavezan da naknadi tuženom parnične troškove u iznosu od 6.118,00 KM.
12. Vrhovni sud je smatrao da shvatanja Okružnog suda nisu pravilna, te je istakao da je ništavost građanskopravna sankcija koju zakon propisuje u općem interesu imajući u vidu određene ciljeve koji se postižu time što se ništavom ugovoru oduzimaju pravna djelovanja. Dalje je navedeno da se opće pravilo iz člana 104. stav 1. ZOO-a sastoji u obavezi ugovornih strana da vrate jedna drugoj sve ono što su primile po osnovu ništavog ugovora (povrat u prvobitno stanje), a ako za to nema stvarne ili pravne mogućnosti, onda su dužne nadoknaditi odgovarajuću novčanu vrijednost. Kada se radi o restituciji ispunjenog ili djelimično ispunjenog ništavog ugovora, ocjenjuju se savjesnost stranaka, značaj ugroženog interesa i moralna shvatanja društva, pa zavisno od toga sud može odstupiti od primjene općeg pravila o posljedicama ništavosti ugovora, ako se vraćanje datog ne može opravdati (član 104. st. 2. i 3. ZOO-a). Zatim je navedeno da je predmetni ugovor o otkrivci i eksploataciji uglja zaključen iako prethodno nije provedena procedura propisana Zakonom o javnim nabavkama (nakon što je nadležno Ministarstvo poništilo odluku tuženog o izboru najpovoljnijeg ponuđača), pa je prihvatljiv stav Okružnog suda o ništavosti tog ugovora. Međutim, istaknuto je da, prilikom donošenja odluke o restituciji u vidu plaćanja novčane naknade za izvršene radove, Okružni sud nije ocijenio činjenicu da parnične stranke nisu ugovorile plaćanje novčane naknade za obavljeni posao već je dogovorena naknada u vidu isporuke uglja na način da sam apelant zadrži za sebe 80% iskopanog uglja, a iz provedenih dokaza ne može se zaključiti da je apelant bio spriječen da preuzme, odnosno zadrži ugovorenu količinu uglja, koji je prethodno otkopao, pa se, prema mišljenju Vrhovnog suda, postavlja pitanje njegove savjesnosti prilikom podnošenja zahtjeva za isplatu novčane naknade, jer on ne može tražiti natrag ono što je uložio radi ostvarenja nedopuštenog cilja. Osim toga, a imajući u vidu da su među strankama bili sporni količina i obim izvršenih radova, apelant nije ni dokazao vrijednost tih radova, a Okružni sud je apelantu dosudio vrijednost koja odgovara cijeni iskopanog uglja, a nije utvrdio vrijednost radova (cijena uglja i cijena radova na otkrivci eksploatacije uglja nisu identične), s obzirom na to da apelant nije ni izveo dokaz na okolnost vrijednosti uloženog rada.
13. Također je istaknuto da i pod pretpostavkom da je navedeni ugovor pravno valjan, i u tom slučaju apelantov zahtjev ne bi bio osnovan. Naime, prema odredbi člana 17. stav 1. ZOO-a, obligacionopravni odnos je takav da jedna strana (povjerilac) može da zahtijeva od druge strane (dužnik) da izvrši svoju obavezu, a ta druga strana dužna je tu obavezu ispuniti i zato je odgovorna. Odredbom člana 99. stav 1. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a prema odredbi člana 262. stav 1. istog zakona, povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi, dok se, prema odredbi člana 307. stav 1. ZOO-a, ispunjenje sastoji u izvršenju onog što čini sadržaj obaveze, pa niti je dužnik može ispuniti nečim drugim niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo.
14. Kako je prethodno rečeno, obaveza tuženog iz ugovora od 27. marta 2003. godine i njegovih aneksa nije bila da apelantu plati novčanu naknadu, već da mu isporuči komercijalni ugalj. Kod takvog stanja stvari neosnovan je apelantov zahtjev da mu tuženi isplati novčana sredstva na ime preuzete ugovorne obaveze. Dakle, nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kad su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu.
15. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je propustio da ocijeni da je apelant izvršio sve svoje poslove i radove predviđene zaključenim ugovorom i njegovim aneksima. Naglašava da on ne može biti odgovoran za eventualnu ništavost ugovora, niti snositi posljedice ništavosti, te da ne može biti odgovoran za moguće propuste odgovornih lica tuženog. S obzirom na to da je izvršio sve svoje obaveze prema tuženom predviđene ugovorom, a tuženi nije izvršio svoje obaveze prema apelantu, došlo je do neosnovanog bogaćenja tuženog na štetu apelantove imovine, a Vrhovni sud to nije ocijenio.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u revizionoj odluci.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. (2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 118 0 Ps 000609 10 Rev od 10. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 9. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud primjećuje da se postupak odnosi na postupak izvršenja ugovora u smislu isplate naknade za izvršene radove, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
27. Suština navoda apelacije koja se odnosi na pravo na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenili materijalno pravo.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu, detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOO-a. Naime, Vrhovni sud je prihvatio stav Okružnog suda da je predmetni ugovor o otkrivci i eksploataciji uglja ništavan, jer je zaključen iako prethodno nije provedena procedura propisana Zakonom o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova (nakon što je nadležno Ministarstvo poništilo odluku tuženog o izboru najpovoljnijeg ponuđača). Vrhovni sud je, imajući u vidu odredbe člana 104. st. 2. i 3. ZOO-a, ukazao na to da, kada se radi o restituciji ispunjenog ili djelimično ispunjenog ništavog ugovora, ocjenjuje se savjesnost stranaka, značaj ugroženog interesa i moralna shvatanja društva, pa zavisno od toga sud može odstupiti od primjene općeg pravila o posljedicama ništavosti ugovora, ako se vraćanje datog ne može opravdati.
31. Imajući u vidu da je predmetni ugovor o otkrivci i eksploataciji uglja ništavan jer je zaključen suprotno imperativnim odredbama Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova, Vrhovni sud je odlučio na način da je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao i hipotezu da je predmetni ugovor pravno valjan i pri tome je ukazao na to da Okružni sud nije ocijenio činjenicu da parnične stranke nisu ugovorile plaćanje novčane naknade za obavljeni posao već je dogovorena naknada u vidu isporuke uglja na način da sam apelant zadrži za sebe 80% iskopanog uglja, da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je apelant bio spriječen da preuzme, odnosno zadrži ugovorenu količinu uglja, koji je prethodno otkopao, te, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije bio savjesna strana i da stoga ne može natrag tražiti ono što je uložio radi ostvarenja nedopuštenog cilja. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje Vrhovnog suda ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava bila proizvoljna i to na apelantovu štetu.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog toj tvrdnji apelant je istakao identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, koja nije arbitrarna, odbio apelantov tužbeni zahtjev i kada je svoju odluku obrazložio na način koji odgovara standardima prava na pravično suđenje.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman