Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2972/12 (J. B. iz Bjelovara - Republika Hrvatska i J. B. iz Okučana)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Restitucija
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2972/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2972/12, rješavajući apelaciju Jose Blaževića i Jure Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3), tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jose Blaževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035468 11 Rev od 31. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035468 10 Gz od 15. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035468 03 P od 4. juna 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jure Blaževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035468 11 Rev od 31. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035468 10 Gz od 15. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035468 03 P od 4.

juna 2010. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Joso Blažević iz Bjelovara - Republika Hrvatska i Jure Blažević iz Okučana - Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 6. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035468 11 Rev od 31. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035468 10 Gz od 15. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035468 03 P od 4. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od advokata Predraga Radulovića (opunomoćenika Stojka Vranješa i Nade Grujić u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke i u kojem su navedena lica učestvovala u svojstvu tuženih, u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno tuženi S.V. i tužena N.G.) zatraženo je 30. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi S.V. lično su u periodu od 14. augusta 2015. godine do 1. septembra 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Osnovni sud i tužena N.G. nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035468 03 P od 4. juna 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost Ugovora o razmjeni nekretnina koji je zaključen između prvoapelanta i Ive Blaževića (oca apelanata), s jedne strane, i Čedomira Čede Vranješa (prednika tuženih), s druge strane, i ovjeren 26. oktobra 1993. godine pod brojem 02-OV- 4300/93 kod Općinskog sekretarijata za poslove opće uprave – Općina Laktaši (kojim su razmijenjene nekretnine prvoapelanta i Ive Blaževića upisane u zk. ul., odnosno p.l. k.o. Kuljani za nekretnine Čedomira Čede Vranješa u Hrvatskoj, upisane u zk. ul. k.o. Velika Pisanica i k.o. Čađavac) i da se obavežu tuženi to trpjeti, i to brisanje tuženih u zk. ul., odnosno p.l. k.o. Kuljani i upis apelanata, te predati im u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnine, uz obavezu prvoapelanta da trpi da se tuženi uknjiže kao vlasnici na nekretninama upisanim u zk. ul. k.o. Velika Pisanica i k.o. Čađavac i da im preda u posjed i na slobodno raspolaganje (sve kako je to bliže opisano u izreci predmetne presude). Istom presudom apelanti su obavezani da nadoknade tuženim troškove postupka u određenom iznosu.

6. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su 22. oktobra 1993. godine prvoapelant i Ivo Blažević, s jedne strane, te Čedomir Čedo Vranješ, s druge strane, zaključili Ugovor o razmjeni predmetnih nekretnina, ovjeren 26. oktobra 1993. godine pod brojem 02-OV-4300/93 kod Općinskog sekretarijata za poslove opće uprave – Općina Laktaši, te da su 29. oktobra 1993. godine Čedomir Čedo Vranješ i Mileva Vranješ, s jedne strane, i prvoapelant, s druge strane, zaključili u Republici Hrvatskoj još jedan ugovor o razmjeni predmetnih nekretnina koji je notarski obrađen. Osnovni sud je utvrdio da su navedeni ugovori u cijelosti izvršeni tako što su ugovorne strane ušle u posjed razmijenjenih nekretnina i uknjižile se na svojim razmijenjenim nekretninama, a što su dokazale zemljišnoknjižne i katastarske isprave. Također, Osnovni sud je konstatovao da je Ivo Blažević umro u toku 2000. godine, odnosno prije podnošenja predmetne tužbe, i da za života nije osporavao pravnu valjanost ugovora o razmjeni, kao ni prednik tuženih, koji je, također, umro u toku postupka povodom te tužbe. Pored toga, konstatovao je da su apelanti predmetnom tužbom tražili da se utvrdi apsolutna ništavost predmetnog ugovora o razmjeni (sačinjenog u BiH) u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da su u konkretnom slučaju postojale mane volje za njegovo zaključenje i da je taj ugovor zaključen uslijed ratnih okolnosti. Međutim, Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza, naročito iz iskaza više saslušanih svjedoka, te apelanata i tuženog S.V. kao parničnih stranaka (čije iskaze je prezentovao na str. 4 -7. predmetne presude), uzimajući u obzir činjenicu da je na području Republike Hrvatske zaključen još jedan ugovor o razmjeni predmetnih nekretnina čiju valjanost apelanti nisu osporavali, ne proizlazi da sporni ugovor nije rezultat slobodne i ozbiljne volje, bez obzira na to što su tada postojali vanredni događaji, te da je ništav u smislu člana 103. ZOO.

7. Prvoapelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio Presudom broj 71 0 P 035468 10 Gz od 15. februara 2011. godine i potvrdio prvostepenu presudu.

8. Okružni sud se u obrazloženju svoje presude pozvao na čl. 26. i 28. ZOO, te je primijetio da su apelanti u prilog svojoj tvrdnji da prilikom zaključenja spornog ugovora nije postojala slobodna volja za njegovo zaključenje izveli dokaze saslušanjem prvoapelanta u svojstvu parnične stranke i svjedoka M.T. i V.B. Konstatovao je da iz iskaza tih lica proizlazi da je neposredno prije zaključenja spornog ugovora pucano na kuću apelanata i da se prvoapelant povremeno krio u tuđoj kući zbog straha za svoj život. Međutim, uočio je da je nesporno utvrđeno da je nakon zaključenja spornog ugovora, odnosno 29. oktobra 1993. godine, zaključen ugovor o razmjeni u Bjelovaru, Republika Hrvatska, čiji predmet su bile iste nekretnine, te je zaključio da je tim ugovorom praktično potvrđen ranije zaključeni, odnosno sporni ugovor. Okružni sud je ocijenio da ova činjenica ukazuje na to da prvoapelant i Ivo Blažević nisu bili prinuđeni na zaključenje ranijeg, odnosno spornog ugovora. Zatim, konstatovao je da iz provedenih dokaza proizlazi da su pregovori oko zaključenja spornog ugovora o razmjeni nekretnina trajali relativno duži vremenski period, da je „tužilačka“ strana pokazala veću inicijativu i želju da zaključi taj ugovor, te da su se prije zaključenja tog ugovora stranke međusobno upoznale i sa imovinom koja je bila predmet razmjene i u prijateljskoj atmosferi dogovorili zaključenje ugovora, da nije bilo nikakvih međusobnih pritisaka na zaključenje ugovora, te da je prvoapelant, nakon što je stupio u posjed nekretnina u Hrvatskoj, dograđivao kuću u Velikoj Pisanici, a da je otac prvoapelanta ostao da živi na imanju u Kuljanima sve do 1995. godine. Okružni sud je zaključio da je u takvim okolnostima prvostepeni sud pravilno ocijenio da nije bilo mana volje kod ugovornih strana i da je njihova volja za zaključenjem spornog ugovora izražena slobodno i ozbiljno. Pri tome Okružni sud je istakao da su ratne okolnosti i teškoće kojima je bilo izloženo manjinsko stanovništvo na ratom zahvaćenim prostorima BiH zasigurno utjecale na ugovorne strane pri formiranju odluke da zaključe ugovor o zamjeni nekretnina, ali da apelanti nisu dokazali da je to bilo presudno i da je odlučno utjecalo na zaključenje tog ugovora. Također, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti žalbene navode da je razlog ništavosti predmetnog ugovora i to što potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, zbog toga što je predmetni ugovor, koji je zaključen u pismenoj formi i ovjeren kod Općinskog sekretarijata za poslove opće uprave Općine Laktaši, u cijelosti izvršen. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da su ispunjeni uvjeti iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, pa je ugovor pravno valjan i kao takav proizvodi pravno djejstvo.

9. Prvoapelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 71 0 P 035468 11 Rev od 31. maja 2012. godine.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da na strani Ive Blaževića nije bilo okolnosti koje su utjecale na njegovu slobodu odlučivanja, a on je bio većinski vlasnik nekretnina u Kuljanima. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da, sve i da je prvoapelant dokazao da je sporni ugovor zaključen protivno njegovoj pravoj volji, taj ugovor je mogao biti ništav samo u onom dijelu u kojem je prvoapelant raspolagao svojim suvlasničkim dijelom od 1/16, a ne bi bio ništav u cijelosti. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je sporni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen saglasno izraženim voljama ugovarača koji su se saglasili o svim bitnim sastojcima ugovora. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je prvoapelant pregovarao sa pravnim prednikom tuženih i da je tom prilikom sa njim utanačio i najsitnije detalje razmjene iz čega se može zaključiti da je volju izrazio slobodno i ozbiljno i da na njega niko nije vršio pritisak da potpiše ugovor, već da je to učinio kako bi se pridružio porodici koja se nalazila u Hrvatskoj. Također, istakao je da je, pored toga, prvoapelant sa pravnim prednikom tuženih u Hrvatskoj zaključio još jedan ugovor o razmjeni istih nekretnina, čiju valjanost ne pobija, i da je tim ugovorom pristao da se uknjiži kao isključivi vlasnik nekretnina u Hrvatskoj s obzirom na to da je njegov otac Ivo Blažević istim ugovorom prenio suvlasnički dio u ovim nekretninama na prvoapelanta. Vrhovni sud je istakao da je i pravni prednik tuženih nakon zaključenja spornog ugovora o razmjeni raspolagao nekretninama dobijenim na temelju tog ugovora tako što je dio tih nekretnina prenio na prvotuženog. S obzirom na to da prvoapelant nije pobijao pravnu valjanost ugovora o razmjeni zaključenog u Bjelovaru, niti pravnu valjanost ugovora kojima je pravni prednik tuženih raspolagao dijelom razmijenjenih nekretnina u Kuljanima, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može uspostaviti status na imovini kakav je bio prije zaključenja ugovora o razmjeni, a da se restitucija kao posljedica ništavosti ugovora ne može materijalnopravno odvojiti od pobijanja valjanosti ugovora. Vrhovni sud je naglasio da iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku, proizlazi da se prvoapelant nekoliko mjeseci prije zaključenja ugovora interesovao za razmjenu nekretnina u Kuljanima za odgovarajuće nekretnine u Republici Hrvatskoj jer je htio izbjeći mobilizaciju u Vojsku Republike Srpske, odnosno raspoređivanje na radnu obavezu, te da su ugovarači u dužem periodu razgovarali o razmjeni nekretnina, kao i da je prvoapelant posredstvom najbližih članova svoje porodice provjerio stanje nekretnina prednika prvotuženih u Velikoj Pisanici kod Bjelovara. Također, utvrdio je da su u konkretnom slučaju ispunjeni i uvjeti za punovažnost spornog ugovora iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, s obzirom na to da je izvršena predaja razmijenjenih nekretnina i ugovor je proveden u javnim knjigama, te je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO.

11. Pored toga, Vrhovni sud je konstatovao da je pogrešan revizioni stav da sporni ugovor nije u cijelosti realizovan s obzirom na to da Ivo Blažević nije ušao u posjed nekretnina u Velikoj Pisanici. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je on prilikom zaključenja ugovora o razmjeni u Bjelovaru izrazio volju da svoj dio nekretnina koje je dobio u vlasništvo na ime razmjene prenese na prvoapelanta, čime je te nekretnine faktički poklonio prvoapelantu, koji se sa tim saglasio i preuzeo u posjed nekretnine u Hrvatskoj, te se uknjižio kao njihov vlasnik. Također, istakao je da je ugovor zaključen u Bjelovaru potpisao prvoapelant u ime svog oca Ive Blaževića na osnovu njegove punomoći, a da valjanost tog ugovora prvoapelant ne pobija.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, apelanti navode da je predmetni ugovor u suprotnosti sa članom 9. Zakona o prometu nekretnina i da je ništav u smislu člana 103. ZOO, da „između ugovarača nije realizovan“, da Ivo Blažević nije pregovarao o zamjeni i da je nakon potpisivanja ugovora ostao u Banjoj Luci, da na ugovoru nema potpisa dva svjedoka i da ugovor u Hrvatskoj nije potpisao Ivo Blažević, a da je prvoapelant zbog ratnih djejstava i ugroženosti po život napustio Kuljane i preselio se u Hrvatsku.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija i da smatra da tom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuju apelanti, uglavnom ponavljajući razloge koje je već iznio u obrazloženju svoje presude. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da drugoapelant nije izjavio žalbu protiv osporene drugostepene presude, niti reviziju protiv osporene drugostepene presude. Shodno navedenom, Vrhovni sud je predložio da se prvoapelantova apelacija odbije kao neosnovana, a drugoapelantova apelacija odbaci kao nedopuštena.

14. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi, te da smatra da su neosnovani navodi apelanata u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.

15. Tuženi S.V. je istakao da su se redovni sudovi već izjasnili o navodima apelacije i donijeli svoje odluke. Dalje, naveo je da je Ivo Blažević umro 2000. godine i da za svog života nije pokazao interes za poništenje spornog ugovora o razmjeni, te da je prvoapelant imao punomoć svog oca Ive Blaževića da može obavljati pregovore o razmjeni imovine (koju je dostavio u prilogu odgovora na apelaciju), a da nije imao njegovu punomoć za podnošenje tužbe, što sve dokazuje da Ivo Blažević nije imao namjeru da traži poništenje tog ugovora. Također, istakao je da prvoapelant nije ni naveo da je izvršio upis razmijenjenih nekretnina u Hrvatskoj na svoje ime, čime je dodatno iskazao da je bio zadovoljan takvom razmjenom, a posebno što je jedan dio nekretnina otuđio. Navedeno, po mišljenju tuženog S.V., ukazuje na činjenicu da potomci Ive Blaževića žele dodatno profitirati kako bi zadržali i nekretnine u Republici Hrvatskoj i u Republici Srpskoj.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94), koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

17. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...]

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na drugoapelanta (Juru Blaževića)

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Član 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;

(…)

23. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

24. Ustavni sud zapaža da drugoapelant nije, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske i uputom o pravnom lijeku koju je sadržala Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 035468 03 P od 4. juna 2010. godine, podnio žalbu protiv navedene osporene prvostepene presude, niti je izjavio reviziju protiv osporene Presude Okružnog suda broj 71 0 P 035468 10 Gz od 15. februara 2011. godine. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na prvoapelanta (Josu Blaževića)

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035468 11 Rev od 31. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 11. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Prvoapelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud konstatuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina i restituciju, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

32. U odnosu na apelacione navode iz kojih proizlazi da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja prvoapelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se odnosio na utvrđenje pravne ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina (i restituciju), koji su tokom 1993. godine na području Republike Srpske sa pravnim prednikom tuženih zaključili prvoapelant i njegov otac Ivo Blažević.

35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, između ostalog, bilo sporno da li je u vrijeme zaključenja spornog ugovora postojala slobodna i ozbiljno izražena volja prvoapelanta za zaključenje tog ugovora i da li taj ugovor ispunjava uvjete propisane članom 9. Zakona o prometu nekretnina, odnosno da li je ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, nakon provedenog postupka, između ostalog, ocijenili da je apelant, slobodno i ozbiljno izraženom voljom zaključio predmetni ugovor, ali da su, također, ocijenili i prvoapelantovo ponašanje nakon zaključenog predmetnog ugovora, odnosno činjenicu da je prvoapelant sa pravnim prednikom tuženih zaključio još jedan ugovor o zamjeni istih nekretnina na teritoriji Republike Hrvatske, te ušao u posjed i upisao se u zemljišnim knjigama na razmijenjenim nekretninama. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao pravno pitanje u kojem su redovni sudovi ocijenili volju za zaključenje ugovora iz naknadnih postupaka i radnji parničnih stranaka poslije sklopljenog ugovora i pored toga što je tokom postupka dokazano da u vrijeme zaključenja ugovora nije postojala stvarna i ozbiljna volja da se ugovor zaključi, budući da su ugovori zaključivani pod prijetnjom i prisilom bilo psihičkom, ili fizičkom. U vezi sa navedenim, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3766/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. oktobra 2011. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, naveo „da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja“, te u vezi s tim ukazao da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda „da vlasnik stvari, koji raspolaže nekretninom dobijenom po osnovu ništavog ugovora, može 'osnažiti' takav ugovor, odnosno da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja“.

36. Ustavni sud, međutim, smatra da navedena praksa nije primjenjiva u okolnostima ovog predmeta, budući da u konkretnom prvoapelantovom slučaju, a kako je to bilo u slučaju u citiranoj odluci, tokom postupka pred redovnim sudovima, zapravo, nije uspio da dokaže nedostatak svoje slobodno izražene i ozbiljne volje za zaključenje spornog ugovora o razmjeni nekretnina i u vrijeme njegovog zaključenja za što su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da prvoapelant ni u apelaciji, osim paušalnog navoda da je „zbog ratnih dejstava i ugroženosti po život napustio Kuljane i preselio se u Hrvatsku“, nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi nesumnjivo proizašlo da njegova volja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bila slobodno izražena i ozbiljna.

37. Dalje, u odnosu na drugi razlog ništavosti spornog pismenog ugovora o razmjeni nekretnina, koji se odnosi na to da taj ugovor, po mišljenju prvoapelanta, nije u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nekretnina, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina propisano da ugovor zaključen u pisanoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva (na nekretnini), proizvodi pravno djejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dvaju svjedoka koji su se potpisali u ugovoru. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama obrazložili da sporni ugovor o razmjeni ispunjava uvjete za punovažnost ugovora iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina (bez obzira na to što potpisi ugovarača na spornom ugovoru o razmjeni nekretnina nisu ovjereni pred nadležnim sudom), jer je izvršena predaja razmijenjenih nekretnina i ugovor je proveden u javnim knjigama, odnosno izvršen je u cijelosti. Dovodeći u vezu tekst citirane zakonske odredbe sa obrazloženjem osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za taj svoj zaključak iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni predmetne zakonske odredbe, a da prvoapelant, izuzev paušalnog apelacionog navoda da ugovor „između ugovarača nije realizovan“, kakav sličan navod je isticao i u postupku pred redovnim sudom, a koji su redovni sudovi razmotrili i o njemu dali argumentovana i jasna obrazloženja, nije dokazao da su proizvoljni zaključci redovnih sudova u vezi sa navedenim. Pored toga, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, te činjenicu da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je sporni ugovor o razmjeni u cijelosti izvršen, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju irelevantni apelacioni navodi da na „ugovoru nema potpisa dva svjedoka“, s obzirom na to da je uvjet iz citirane zakonske odredbe: „ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru“ alternativno, a ne kumulativno postavljen u odnosu na uvjet iz iste zakonske odredbe: „ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju“. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u postupku u kojem su donesene osporene presude razmotrili i ostale apelantove navode koje apelant ponavlja i u apelaciji i da su dali jasne odgovore na sva postavljena pitanja. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, konkretno odredaba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina i člana 103. ZOO.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Prvoapelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne iHercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da osporeni ugovor o zamjeni nekretnina ispunjava uvjete iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, te da je rezultat slobodne i ozbiljno izražene volje prvoapelanta za zaključenje tog ugovora u vrijeme njegovog zaključenja i da nije ništav u smislu člana 103. ZOO.

41. Na osnovu člana 18. stav (3), tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2972/12 (J. B. iz Bjelovara - Republika… | Sudska praksa | Aktio