Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3138/12 (Grad Prijedor)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Privatizacija
  • Javna vlast
  • Društveno vlasništvo
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3138/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3138/12, rješavajući apelaciju Grada Prijedora, kojeg zastupa gradonačelnik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Prijedora podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 001905 11 Gž 2 od 15. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Grad Prijedor, kojeg zastupa gradonačelnik (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001905 11 Gž 2 od 15. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Budući da je apelaciju prvobitno podnijela apelantkinja Opština Prijedor - Odjeljenje za stambene poslove, od apelanta je zatraženo 3. jula 2015. godine da precizira ko je podnosilac apelacije, te je 9. jula 2015. godine apelant dostavio dopis da je podnosilac apelacije Grad Prijedor, koji zastupa gradonačelnik Grada u skladu sa članom 40 Zakona o lokalnoj samoupravi.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u predmetnom postupku imalo poziciju tužioca, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), i Verice Kondić i Jovana Kondića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao i Draška Doboša zatraženo je 10. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2015. godine, a drugotuženi 17. juna 2015. godine, Draško Doboš je dostavio odgovor 18. juna 2015. godine, a tužilac nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Osnovni sud u Prijedoru donio je Presudu broj 77 0 P 001905 11 P 2 od 23. juna 2011. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o otkupu stana, preciznije označenog u izreci presude, zaključen 10. septembra 2002. godine između apelantkinje (Opština Prijedor) kao prodavca i drugotuženih kao kupaca, te da sud obaveže tužene da trpe da se na osnovu ove presude izvrši promjena u javnim knjigama, kao i da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioca da nadoknadi troškove postupka. Tužilac je obavezan da plati troškove postupka drugotuženim. Presudom je utvrđeno da je povučena tužba u odnosu na tuženi Fond stanovanja Republike Srpske Banja Luka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac podnio tužbu u kojoj je istakao da su apelant i drugotuženi zaključili ugovor o otkupu stana u Prijedoru, a koji je zaključen na osnovu ugovora o korišćenju stana od 26. oktobra 1986. godine. Nadalje, tužilac je istakao da su mu se obratili Stanko Doboš i Draško Doboš ističući da se stan nalazi u objektu koji je njihova svojina, te da stoga ne može biti predmet otkupa u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. U toku postupka Stanko Doboš i Draško Doboš su istakli da žele stupiti u parnicu kao umješači na strani tužioca, te je sud prihvatio učešće umješača na strani tužioca (u daljnjem tekstu: umješači).

8. U odgovoru na tužbu apelant je istakao da je prije otkupa stana vlasnik stana bio apelant, što dokazuje dosijeom stana (obrazac PS), te da se u kući za koju umješači tvrde da je njihova svojina nalaze dva stana na kojima je bio zaključen ugovor o korišćenju stana. Prilikom otkupa stana dostavljena je potvrda da se o stanu ne vodi spor, a sam otkup je sproveden u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Apelant je umješačima osporio da je stan privatna svojina, jer je svojina na zgradi i zemljištu stečena u postupku konfiskacije imovine, na način da je konfiskovana imovina postala društvena svojina, pa je apelant bilo ovlašćen da raspolaže predmetnim stanom. Drugotuženi kao kupci predmetnog stana su, takođe, osporili tužbeni zahtjev, navodeći da je u p.l. broj 3039/98 k.o. Prijedor kao korisnik stana navedena Opština Prijedor, te da je ispoštovana sva potrebna zakonska procedura prilikom otkupa stana. Nadalje, ističu da umješači nikada nisu bili u posjedu predmetnog stana. Nadalje, drugotuženi su istakli da su umješači pokrenuli upravni postupak za povrat imovine, te da im je bila poznata činjenica da je od njihovog prednika oduzeta imovina, a Zakon o restituciji nije stupio na snagu. Nadalje, prema mišljenju drugotuženih, činjenica da odluka o oduzimanju imovine nije sprovedena u zemljišnoj knjizi, kao što je to učinjeno u katastarskom operatu, ne znači da je stan u privatnoj svojini. Stoga su predložili da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

9. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je drugotužena Verica Kondić 1982. godine sa Komunalnim zavodom Prijedor zaključila ugovor o korišćenju predmetnog stana, koji je koristila i otkupila od apelanta 10. septembra 2002. godine, a u posjedovnom listu i PS obrazcu kao vlasnik stana se vodi apelant. Nadalje, i nalazom vještaka sud je utvrdio da je u posjedovnom listu predmetni stan upisan na apelantovo ime, dok je iz dopunskog nalaza vještaka utvrđeno da se predmetni stan nalazi na k.č. broj 10/166, kuća i zgrada sa dvorištem površine 666m2, upisana u zk.ul. broj 2800, u susvojini umješača sa dijelom ½. Nadalje, sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je prednik umješača proglašen državnim neprijateljem i da su u postupku konfiskacije nepokretnosti proglašene konfiskovanim. Osnovni sud je, nadalje, zaključio (i pored nepotpune dokumentacije) da je vođen postupak konfiskacije imovine prednika umješača, te su konfiskovana tri dunuma, 470 m2 zemlje i kuća koja u to vrijeme nije bila dovršena, odnosno bila je samo sazidana i stavljena pod krov, te je Gradski narodni odbor Prijedor svojim sredstvima dovršio zgradu i osposobio je za upotrebu. Nadalje, iz pismena Narodnog odbora Gradske opštine Prijedor proizilazi da je on razmotrio zahtjev nasljednika da im se kuća vrati, a zbog toga je potrebno na prikladan način regulisati pitanje uloženih sredstava. Osnovni sud je zaključio da je predmetna nepokretnost konfiskovana, te da je prešla u društvenu svojinu po sili zakona, u smislu odredbi Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (član 31). Shodno navedenom, prema mišljenju suda, nema uticaja činjenica da su umješači upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nepokretnosti, jer nije bilo nužno izvršiti i upis prava svojine u zemljišne knjige, kada pravo svojine prelazi po samom zakonu i kada je upis samo deklaratoran. Nadalje, prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 16 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je propisano da se stanovi, između ostalog, ne mogu prenositi, otuđivati, zamijeniti i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu po osnovu Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije s obzirom na to da je ovaj zakon stupio na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu SRBiH“, a u njegovom članu 4 je navedeno da će se primjenjivati do 31. decembra 1991. godine. Osnovni sud je naveo da je ovaj zakon donesen zajedno sa Zakonom o restituciji, a Visoki predstavnik za BiH je svojom odlukom od 30. avgusta 2000. godine obustavio postupke i stavio van snage Zakon o vraćanju zemljišta, Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je otkup stana izvršen u skladu sa čl. 9 i 10 Zakona o privatizaciji stanova u državnoj svojini, a pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava. U vrijeme otkupa nije bilo sporno stanarsko pravo na predmetnom stanu, a to tužilac nije dokazao ni u predmetnom postupku, pa je odlučeno kao u dispozitivu.

10. Okružni sud, odlučujući po žalbi tužioca i umješača na strani tužioca, donio je Presudu broj 77 0 P 001905 11 Gž 2 od 15. juna 2012. godine kojom je žalbe uvažio, prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu ( st. 1, 2 i 3 izreke presude) preinačio tako što je utvrdio da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen između apelanta i drugotuženih, te se tuženi obavezuju da trpe da se u javnim knjigama na osnovu ove presude izvrši promjena upisa. Okružni sud je obavezao tužene da tužiocu na ime troškova postupka plate određeni iznos, kao i da mu plate troškove žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba osnovana. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je izvršena konfiskacija imovine prednika umješeča, bez obzira na nedostatke u dokumentaciji, te da je ta imovina prenesena u državnu svojinu po sili zakona, u skladu sa Zakonom o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije, pa nije od uticaja to što se u zemljišnim knjigama umješači vode kao susopstvenici predmetne imovine, jer u ovom slučaju pravo svojine prelazi po sili zakona i upis je deklaratoran. Međutim, Okružni sud je naveo da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da je stan mogao biti predmet otkupa u smislu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova. Nadalje, pozivajući se i citirajući odredbu člana 8 Zakona o privatizaciji državnih stanova, Okružni sud je zaključio da predmet otkupa nisu stanovi koji su besteretno prešli u društvenu svojinu, jer su predmet otkupa samo stanovi koji su izgrađeni sredstvima u društvenoj svojini ili stečeni angažovanjem sredstava društvene svojine, znači, pribavljeni teretno. Istaknuto je da je predmetni stan prednika umješača postao društvena, odnosno državna svojina bez naknade.

12. Okružni sud je nadalje ukazao da su osnovne komponente društvene svojine pravo raspolaganja, korišćenja i upravljanja. Nadalje, Okružni sud je naveo da je društvena svojina nastala i mjerama konfiskacije, arondacije, eksproprijacije, nacionalizacije, agrarne reforme i drugim mjerama. Takođe, Okružni sud je ukazao da je društvena svojina pretvorena u državnu Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, ali da konačna transformacija ovog prava u pravo svojine određenog titulara u javnim knjigama još uvijek nije uslijedila. Nadalje, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 350 Zakona o stvarnim pravima u kojoj je navedeno da zemljište, zgrade, stanovi ne mogu biti predmet prenosa, otuđivanja, zamjenjivanja i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljeni u društvenu svoju, između ostalih, na osnovu Zakona o konfiskaciji imovine i izvršene konfiskacije i Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije. Primjena navedenih odredbi određena je do isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat ili naknadu u skladu sa posebnim propisima kojim će se urediti pitanje reprivatizacije, denacionalizacije, restitucije i drugo, kako je propisano članom 353 Zakona o stvarnim pravima. Prema mišljenju Okružnog suda, prilikom normiranja u Zakonu o stvarnim pravima imalo se u vidu da u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovine još nisu doneseni zakoni koji uređuju pitanje restitucije, denacionalizacije i reprivatizacije. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je predmetni stan mogao biti predmet otkupa, jer je stanarsko pravo stečeno na predmetnom stanu i nije osporeno, a nije vodio računa da predmetni stan, u smislu odredbi člana 8 Zakona o privatizaciji državnih stanova (i član 350 Zakona o stvarnim pravima), nije mogao biti predmet otkupa, već da će nosilac stanarskog prava na ovom stanu za sada moći zaključiti ugovor o zakupu i stan koristiti dok se ne riješi pitanje otkupa ovih stanova donošenjem posebnih propisa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, ističe da je u posjedovnom listu i obrascu PS upisan kao sopstvenik stana, te da je otkup izvršen u skladu sa zakonom. Apelant je, takođe, naveo da je ovdje sporno da li je stan svojina apelanta ili privatnih lica. Nadalje, apelant se poziva na odredbu člana 8 Zakona o privatizaciji stanova, te ističe da iz dokumentacije proizilazi da je Gradski odbor izgradio zgradu a Opština je raspolagala nepokretnostima. Apelant ističe da nema mjesta za primjenu člana 16a Zakona o prometu nepokretnosti na isti način kako je isticao u odgovoru na tužbu (sa primjenom navedenog zakona do 31. decembra 1991. godine). Apelant smatra da je otkup stana izvršen u skladu sa čl. 9 i 10 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Osim toga, u vrijeme otkupa stana nije bio na snazi Zakon o stvarnim pravima. Apelant se pozvao na drugačiju praksu sudova u Prijedoru i Banjoj Luci u istim situacijama, te je u prilog tome dostavio Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 016707 11 Gž od 6. juna 2012. godine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod obrazloženja iz presude i da je apelacija neosnovana.

15. Drugotužena Verica Kondić je istakla da se u cijelosti slaže sa apelacijom. Nadalje, ona ističe da je kuća bila sazidana, a da je dovršena sredstvima Narodnog odbora Prijedor, a kojim je upravljao i raspolagao apelant. Upis prava svojine umješača u zemljišnu knjigu je „gola svojina“, jer je imovina njegovog prednika konfiskovana i po sili zakona prešla u društvenu svojinu. Nadalje, ističe da poništenjem ugovora nije došlo do promjene strukture svojine, jer je stan i dalje u državnoj svojini. Drugotužena ističe da je stan dobila, zajedno sa pokojnim suprugom, svojim radom i zakonito, te da su u stan uložili sredstva i otkupili ga.

16. U odgovoru na apelaciju umješač je naveo da je apelacija neosnovana, te da apelant „obrazlaže propise“. Takođe, umješač navodi da je u postupku utvrđeno da je zgrada dovršena sredstvima Narodnog odbora Prijedor, a ne izgrađena, a dovršetak radova ne znači da je objekat izgrađen.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o privatizaciji društvenih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ - prečišćeni tekst br. 72/07, 59/08 i 58/09), na koji se pozvao sud u osporenoj presudi, u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Stanovima u državnoj svojini, u smislu ovog zakona, smatraju se stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini.

OTKUP STANOVA

Član 9.

Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog završetka spora.

Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.

Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana.

Ništavan je ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama st. 2. i 3. ovog člana.

Pravo na otkup stana Član 10.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.

(Napomena: trenutno važeći Zakon o privatizaciji društvenih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/11 i 67/13) stupio je na snagu 29. juna 2011. godine, te na isti način, u istim članovima propisuje isto.)

18. U Zakonu o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 124/08) relevantne odredbe glase:

Član 350.

Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj, odnosno državnoj svojini ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu:

[...]

k) Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (“Službeni list FNRJ”, broj 40/45), Započeti postupci Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.

Stupanje na snagu Član 357.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”,a počet će se primjenjivati dana 1. jula 2009. godine

19. U izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) relevantne odredbe glase:

Član 12.

Naslovi članova i čl. 350, 351, 352, 353. i 354. brišu se.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Prije ispitivanja daljnjih formalnih uslova za dopustivost apelacije Ustavni sud primjećuje da je podnosilac apelacije prvobitno označen kao Opština Prijedor - Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove. Nakon dopisa Ustavnog suda apelant se izjasnio da je podnosilac apelacije Grad Prijedor, koji zastupa gradonačelnik Grada, pozivajući se na član 40 Zakona o lokalnoj samoupravi. Imajući u vidu odredbu člana 40 Zakona o lokalnoj samoupravi, te odredbu člana 3 Zakona o Gradu Prijedor („Službeni glasnikRepublike Srpske“ broj 70/12), odnosno da je Grad Prijedor pravni sljednik Opštine Prijedor, Ustavni sud smatra da je apelaciju podnijelo ovlašćeno lice.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pravo na imovinu

27. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

k) Pravo na imovinu.

28. Preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrditi da li se radi o apelantovoj «imovini».

29. U konkretnom slučaju apelantovu „imovinu“ predstavlja stan na kojem, prema posjedovnom listu i obrascu PS za stan, apelant ima pravo svojine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluku kojom je utvrđena ništavost ugovora o otkupu stana između apelanta i drugotuženih, pa se s obzirom na posljedice koje proizvodi osporena odluka može reći da je apelantu onemogućeno raspolaganje imovinom. Stoga, odluka Okružnog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjeva tužioca predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine.

30. Imajući u vidu navode apelacije i predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o različitim pristupima sudova u vezi sa pitanjem da li je ugovor o otkupu stana zaključen između apelanta i drugotužene ništav. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud odbio zahtjev za poništenje ugovora o otkupu stana obrazlažući to činjenicom da se radi o konfiskovanom stanu, te je pravo svojine po sili zakona prešlo u društvenu, odnosno državnu svojinu, a apelant je stanom raspolagao i prodao ga drugotuženim u skladu sa čl. 9 i 10 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Okružni sud je potvrdio zaključak da se radi o konfiskovanom stanu koji je prešao u državnu svojinu, ali je zaključio da iz odredbi člana 8 Zakona o privatizaciji stanova proizilazi da nisu predmet otkupa stanovi koji su besteretno prešli u društvenu svojinu kao u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 350 Zakona o stvarnim pravima kojim je propisana zabrana bilo kakvog raspolaganja zemljištem, zgradom i stanovima ako su pribavljeni na osnovu Zakon o konfiskaciji imovine i izvršene konfiskacije.

31. Apelant je osporio zaključak Okružnog suda koji je rezultat pogrešne primjene prava, ističući da se upravo radi o stanu za koji je utvrđeno da je izgrađen sredstvima Narodnog odbora Prijedor, u skladu sa članom 8 Zakona o privatizaciji stanova, kao i da je apelant davao stanove na korišćenje od 1952. godine na kojima su sticana stanarska prava. Osim toga, apelant je istakao da u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu stana nije bio na snazi Zakon o stvarnim odnosima.

32. Dalje, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) Da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) Da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa?

33. Prije svega, u vezi sa odgovorom na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud ukazuje da je miješanje zakonito samo ako je zakon koji je osnov miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data državnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora obezbijediti građanima adekvatnu zaštitu od proizvoljnog miješanja. Prema tome, miješanje u pravo na imovinu ne ispunjava standarde zakonitosti ako nadležni sud primijeni relevantnu zakonsku odredbu na proizvoljan način (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1223/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 27 i dalje, «Službeni glasnik BiH» broj 86/07).

34. Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je imovina prednika umješača, a koju su činili zemljište i kuća, konfiskovana. Ustavni sud, stoga, primjećuje da se u konkretnom predmetu ne „pokazuje spornim“, kako je apelant isticao u apelaciji, da li je apelant sopstvenik predmetnog stana ili privatna lica, odnosno da li je sporno stanarsko pravo. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom jasno navedeno da je sporni stan društvena, odnosno državna imovina, „koja čeka“ konačno razrješenje stvarnopravnog statusa, odnosno konačnog sopstvenika. Takođe, u toku postupka se uopšte nije smatralo „spornim“ pitanje, odnosno status nosioca stanarskog prava. Međutim, imajući u vidu tužbeni zahtjev zbog kojeg se vodio postupak sporno je pitanje da li se sporni stan može otkupiti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je zaključak prvostepenog suda da može - primjenom odredbi čl. 9 i 10 Zakona o privatizaciji stanova, dok je Okružni sud zaključio da ne može, pozivajući se na član 8 istog zakona. Prema mišljenju Okružnog suda, predmetni stan je konfiskovana imovina, koja je prešla u društvenu, odnosno državnu svojinu besteretno, te podliježe ograničenjima koja proizilaze iz člana 8 Zakona o privatizaciji do konačnog odlučenja o daljnjoj sudbini ovih stanova. Dakle, Okružni sud nije negirao „svojinu apelantu“, već je utvrdio ništavost ugovora o otkupu između apelanta i drugotužene, zbog zakonske zabrane propisane članom 8 da se takvi stanovi otkupljuju. Dakle, ključno pitanje u konkretnom slučaju jeste da li se radi o stanu koji se može otkupiti ili ne.

35. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica koje su utvrdili redovni sudovi proizilazi da je imovina prednika umješača konfiskovana (kuća i zemljište), da je kuća bila sazidana i stavljena pod krov, a da je dovršena sredstvima Narodnog odbora Prijedor. Nikakvi dalji dokazi u tom pravcu u toku postupka (kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije) nisu sprovođeni uslijed zaključka da je takva imovina po sili zakona prešla u društvenu, odnosno državnu svojinu. Stoga, navodi koje apelant sada iznosi (kao i drugotužena) da je zgrada napravljena sredstvima države, čime upućuje na primjenu člana 8 Zakona o privatizaciji stanova, jer je „Narodni odbor iz svojih sredstava izgradio zgradu“, u konkretnom predmetu ne mijenjaju situaciju u smislu načina sticanja imovine od „apelanta“. Ovakvom tvrdnjom apelant ne dovodi u pitanje zaključak suda da se konfiskovani stanovi ne mogu otkupiti, već otvara novu tezu da se ne radi o konfiskovanoj imovini, već o imovini izgrađenoj (uslovno rečeno) apelantovim sredstvima. S tim u vezi, Ustavni sud čak primjećuje da apelant sam stvara koliziju u vezi sa svojim tvrdnjama (da se radi o apelantovoj imovini) na način da prvo ističe da je konfiskacijom imovina prednika umješača prešla u apelantovu imovinu, a zatim ističe da se radi o imovini koju je „izgradio apelant“. Međutim, kod jasno utvrđene činjenice da se radi o konfiskovanom stanu (odnosno imovini), pitanje „izgradnje“, odnosno dogradnje ili nečeg trećeg na predmetnom stanu treba rješavati putem imovinskopravnih odnosa apelanta, umješača (i eventualno budućih konačnih sopstvenika), što otvara mogućnost za vođenje nekog novog postupka. U konkretnom slučaju nesporna je činjenica da je osnov za prelazak imovine iz imovine prednika umješača u apelantovu imovinu bila konfiskacija, što jasno upućuje da se radi o stanu koji se, u skladu sa revelantnim zakonskim odredbama, u ovom trenutku ne može otkupiti, jer je obuhvaćen izuzetkom, odnosno ne spada u društveni stan prema odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji stanova. Stoga se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnoj situaciji, na osnovu utvrđenih činjenica, razlozi koje je dao Okružni sud primjenom odredbe člana 8 Zakona o privatizaciji stanova ni u čemu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da se Okružni sud pozvao i na odredbe člana 350 Zakona o stvarnim pravima kojima je mnogo jasnije i preciznije regulisano da zemljište, zgrade, stanovi kao posebni dijelovi zgrade u društvenoj, odnosno državnoj svojini ne mogu biti predmet raspolaganja, otuđivanja ili zamjenjivanja ili drugog oblika raspolaganja ako su prešli u društvenu svojinu na osnovu (između ostalih) Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se navedena odredba nije mogla primijeniti na konkretan slučaj, jer je isključena primjenom člana 356 istog zakona (koji reguliše započete postupke prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima), a radi pravne sigurnosti i zaštite stečenih prava, kao i da je izmjenom Zakona o stvarnim pravima ova odredba (člana 350) izbrisana iz ovog zakona. Međutim, Ustavni sud primjećuje da navedeno ne utiče na činjenicu da je odluka Okružnog suda zakonita, odnosno da je donesena u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je jasan, dostupan i određen, te predstavlja lex specialis u odnosu na druge zakone koji se eventualno primjenjuju u ovoj oblasti, te su ispunjeni svi uslovi iz standarda zakonitosti.

36. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud kroz svoje obrazloženje iznio i suštinu Zakona o privatizaciji državnih stanova (što je regulisano ili se pokušalo regulisati i drugim zakonima), a kojim se u periodu tranzicije pokušava riješiti pitanje imovinskih odnosa, odnosno svojine i prelaz prava svojine iz društvene, odnosno državne svojine do konačnog titulara, odnosno upisa u javne knjige. Međutim, u Republici Srpskoj, kao i na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine je još uvijek otvoreno pitanje restitucije, denacionalizacije, vraćanja konfiskovane imovine, pa se nalaze modusi za rješavanje ovih situacija, nastalih iz svakodnevnog života i promjena u društvu. Stoga je konačno uređenje sopstveničkih odnosa u odnosu na društvene/državne stanove kroz postupak privatizacije, ali i stanove koji su prešli u društvenu i državnu svojinu na neki od načina koji je „sporan“ - pitanje od javnog interesa.

37. Takođe, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. Imajući u vidu apelantovu poziciju, te njegovo isticanje povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da teret koji apelant trenutno trpi nije nesrazmjeran javnom interesu, odnosno cilju kojem se teži. Naime, apelantu je ograničeno trenutno pravo raspolaganja stanom u smislu njegove prodaje, ali radi se o privremenoj situaciji. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant eventualno ima pravo na zakupninu do konačnog rješavanja pitanja koja će dalje odlučiti o sudbini stana. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da apelant osporenom odlukom posebno „trpi“ teret miješanja javne vlasti u njegovo pravo na imovinu, pogotovo kod činjenice da se stan koji je apelant prodao, te time prenio pravo svojine na treće lice dejstvom ugovora o utvrđivanju ništavosti opet „vraća“ apelantu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljen princip "proporcionalnosti" iz prava na imovinu.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

39. Ustavni sud primjećuje da je u Odluci broj AP 3223/12 od 19. septembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju Verice Kondić (drugotužene) koja je, takođe, osporila odluku Okružnog suda, apelaciju odbio kao prima facie neosnovanu. Ustavni sud, i nakon ponovne analize predmeta i apelacije koju je podnio apelant, nije mogao da nađe osnova za utvrđivanje povrede prava na imovinu za šta je dao argumentaciju u prethodnim tačkama odluke. Na drugačije odlučenje ne mogu uticati ni apelantovi navodi o drugačijoj praksi sudova.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na apelantovu imovinu iz člana II/3k) Ustava kada je miješanje u imovinu bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, te proporcionalno cilju kojem se teži.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3138/12 (Grad Prijedor) | Sudska praksa | Aktio