Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3195/12 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Javna vlast
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3195/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3195/12, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 025281 12 Gž od 14. juna 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 025281 10 P od 23.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnio je 30. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 025281 12 Gž od 14. juna 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 025281 10 P od 23. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužiteljke Milice Nakić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 17. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. oktobra 2015. godine, Osnovni sud 6. oktobra 2015. godine, a tužiteljka nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljka je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta u kojoj je tražila da sud obaveže apelanta da joj naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog povrede slobode, časti i ugleda i nematerijalnu štetu na ime pretrpljenog straha, a do koje je došlo usljed nezakonitog ponašanja apelanta koji je propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio zakonske odredbe koje se odnose na obavezu poslodavca da zaštiti fizički i moralni integritet službenika.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 025281 10 P od 23. novembra 2011. godine obavezan je apelant da tužiteljki na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede časti, ugleda i povrede slobode, isplati novčani iznos od 3.000,00 KM, te za duševne bolove zbog pretrpljenog straha novčani iznos od 3.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja 23. novembra 2011. godine, pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužiteljkinog tužbenog zahtjeva je odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Osnovni sud je u postupku utvrdio da je tužiteljka nastavnik matematike i zaposlenik „Druge osnovne škole“, da je odlukom tuženog, nadležnog odjeljenja Vlade, a prema preporuci stručnog tima Druge osnovne škole, zajedno sa kolegom Vladimirom Simićem davala časove učeniku D.G. u njegovoj kući i da je za vrijeme obavljanja tih poslova nastupila štetna posljedica (nezakonito lišavanje slobode na način koji je detaljno opisan u obrazloženju osporene presude), te da apelant prethodno nije provjerio sve okolnosti, da li su ispunjeni uslovi za upućivanje nastavnika da časove održavaju u porodičnoj kući učenika.
8. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 7 stav 1 tačka k) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) propisano da službenik i namještenik imaju pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta prilikom obavljanja svoje dužnosti, odredbom člana 125 istog zakona da je poslodavac, između ostalog, dužan obezbijediti potrebne uslove za zaštitu na radu kojima se obezbjeđuje zaštita zdravlja i života službenika i namještenika, a odredbom člana 71 Zakona o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano je da, ako zaposlenik pretrpi štetu na poslu ili u vezi sa poslom koju prouzrokuje poslodavac, poslodavac je dužan da naknadi štetu u skladu sa opštim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je dalje naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da tužiteljka nije svojevoljno (samoinicijativno) držala časove kod kuće mldb. D.G., nego po prijedlogu stručnog tima Druge osnovne škole. Po mišljenju Osnovnog suda, tuženi nije mogao uputiti tužiteljku na rad (da drži časove učeniku kod njegove kuće), a da prethodno nije provjerio sve okolnosti, odnosno da li su ispunjeni uslovi za donošenje takve odluke, jer je odredbom člana 52 Zakona o obrazovanju propisano da se obrazovanje učenika može sprovesti i kod kuće u slučaju bolesti ili invalidnosti, a tuženi ničim nije dokazao da je učenik ispunjavao te uslove, jer nije dovoljno to što je stručni tim u prijedlogu od 31. decembra 2008. godine, upućenom šefu Odjeljenja za obrazovanje, naveo da je utvrđeno da je ponašanje učenika posljedica bolesti, kada za to ne postoji odgovarajuća medicinska dokumentacija. Prema tom dopisu, pomenuti učenik D.G. je ispoljavao veliku agresivnost prema ostalim učenicima iz drugih odjeljenja, koje se ogleda kroz fizičko zlostavljanje ostalih učenika, da su razredne starješine i ostali nastavnici preduzimali vaspitne mjere, što nije davalo očekivane rezultate, pa su roditelji drugih učenika zahtijevali da se pomenuti učenik odstrani iz škole. Pokušavajući da riješi nastalu situaciju, stručni tim škole je došao do zaključka da se pomenutom učeniku mora omogućiti nastavak školovanja, te da se za njega organizuje nastava kod kuće u ograničenom trajanju, a najduže do prvog polugodišta 2008 -2009. godine, jer je utvrđeno da je takvo devijantno ponašanje posljedica bolesti i nedovoljne socijalizacije učenika.
9. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi odgovoran za naknadu štete i da je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan, jer je tuženi bio dužan, shodno odredbi člana 125 stav 1 u vezi sa članom 7 stav 1 tačka k) Zakona o državnoj službi, obezbijediti tužiteljki kao svom zaposleniku sve potrebne uslove radi zaštite zdravlja i života, te je primjenom odredbi tih članova u vezi sa odredbom člana 172 ZOO i odlučio kao u izreci prvostepene presude, te obavezao apelanta da tužiteljki naknadi nematerijalnu štetu, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbio.
10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 025281 12 Gž od 14. juna 2012. godine žalba tuženog je odbijena, a žalba tužiteljkee je djelimično uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 96 o P 025281 10 P od 23. novembra 2011. godine je preinačena u dijelu odluke o troškovima tako što je apelant obavezan da tužiteljki na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.034,00 KM.
11. Apelacioni sud je ocijenio da je pravilan zaključak Osnovnog suda da je apelant odgovoran za štetu koju je tužiteljka pretrpjela i da je iznos kao u izreci prvostepene presude pravilno dosuđen, te da to što je individualiziran počinilac krivičnog djela koje je uzrok nastanka štete ne oslobađa odgovornosti apelanta, jer je, u skladu s relevantnim odredbama ZOO, odgovoran po principu objektivne odgovornosti. S tim u vezi je dalje navedeno da, iako je pravosnažnom Presudom Apelacionog suda broj 96 0 KŽ 007202 10 KŽ od 22. oktobra 2010. godine utvrđeno da su roditelji učenika D.G., kao saučesnici, u stanju neuračunljivosti učinili krivično djelo-protivpravno oduzimanje slobode iz člana 186 stav 1 u vezi sa članom 31, a sve u vezi sa članom 36 KZ BDBiH, a tužiteljka je kao oštećena upućena sa svojim odštetnim zahtjevom na parnicu, ipak, to ne znači da tužiteljka naknadu štete ne može zahtijevati od tuženog, odnosno da bi naknadu štete trebala zahtijevati od počinioca krivičnog djela, jer, shodno odredbi člana 172 ZOO u vezi sa čl. 7 i 125, osnovano tužiteljka od apelanta traži naknadu štete koja je prouzrokovana njegovom radniku u obavljanju dužnosti. Naime, apelant je kao poslodavac bio dužan da obezbijedi potrebne uslove rada kojima se obezbjeđuje zaštita života i zdravlja službenika i namještenika, jer svaki službenik i namještenik ima pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta prilikom obavljanja svoje dužnostu (član 125 u vezi sa članom 7 Zakona o državnim službenicima. Stoga, kada je apelant odlukom nadležnog organa, na osnovu člana 52 Zakona o obrazovanju, uputio nastavnike (i tužiteljku) da nastavu obavljaju u kući D.G., njegova odgovornost se izvodi upravo iz činjenice da je uputio nastavnike na obavljanje rada u porodičnoj kući učenika a da prethodno nije izvršio provjeru uslova rada i obezbijedio zaštitu života i zdravlja nastavnika, odnosno zaštitu njihovog fizičkog i moralnog integriteta prilikom obavljanja dužnosti na koju su upućeni, te nije od odlučnog značaja to što apelant nije imao saznanja da je jedan od roditelja neuračunljiv, jer, bez obzira na apelantove tvrdnje da nije mogao znati da je G.H.V. neuračunljiv, te da su odmah po saznanju apelantovi organi djelovali i da mu je oduzeta poslovna sposobnost, apelant nije izvršio svoju zakonsku obavezu propisanu navedenim članovima, te je, u smislu člana 172 ZOO, odgovoran za nastalu štetu. Stoga je, po ocjeni Apelacionog suda, neosnovan apelantov žalbeni navod da „nije donio nijednu odluku, niti je propustio da donese neku odluku kojom bi tužiteljki bila prouzrokovana šteta“ i da je za radnju koja je učinjena bez znanja, odobrenja ili bilo kog postupka na koji bi tuženi mogao uticati njegova odgovornost isključena, jer se radi o isključivo subjektivnoj odgovornosti poznatih počinilaca krivičnog djela. Imajući u vidu navedno, Apelacioni sud je odbio žalbu tuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi da Apelacioni i Osnovni sud uopšte nisu riješili pitanje prigovora pasivne legitimacije na strani apelanta, te da su na osnovu sprovedenih dokaza pogrešno zaključili da je apelant odgovoran za pričinjenu štetu tužiteljki. Smatra da ne može postojati njegova odgovornost, jer je učinilac krivičnog djela poznat i dostupan tužiteljki, a ima i svog staratelja nakon oduzimanja poslovne osposobnosti. Ovako široko tumačenje materijalnog prava i neprimjenjivanje principa individualne odgovornosti, po apelantovom mišljenju, može dovesti do toga da svi budući slučajevi izvršenja krivičnih djela od poznatog počinioca budu pripisani u krivicu državi i da se od nje traži naknada štete.
b) Odgovor na apelaciju
13. Apelacioni i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, te da u cijelosti ostaju kod obrazloženja koja su data u osporenim odlukama.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, ''Službeni list RBiH'' br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2)Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 172. stav 1.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
[...] Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
15. U Zakonu o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 28/06, 19/07, 2/2008 i 25/2009) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom reguliše se radno-pravni status državnih službenika, javnih službenika i namještenika u organima uprave Brcko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: «Distrikt»).
Član 2. stav 1. tačka k) «Javni službenik» je lice koje obavlja stručne poslove u organima uprave koji obuhvataju i organizacione dijelove gdje se obavljaju poslovi koji po svojoj prirodi nisu upravnog karaktera, (prosvjetni radnik, vatrogasci, medicinsko osoblje i slično).
Član 7. stav 1. tačka k) (Prava službenika i namještenika) (1) Službenici i namještenici zaposleni u organima uprave ostvaruju sljedeca prava:
k) Pravo na zaštitu fizčkog i moralnog integriteta - Službenik i namještenik ima pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta prilikom obavljanja svoje dužnosti;
Član 125.
(Zaštita službenika i namještenika) Poslodavac je dužan da:
a) osposobi službenike i namještenike za rad na način koji obezbjeđuje zaštitu života i zdravlja službenika i namještenika, te sprječava nastanak nesreće;
b) obezbijedi potrebne uslove za zaštitu na radu kojima se obezbjeđuje zaštita života i zdravlja službenika i namještenika.
16. U Zakonu o radu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ broj 19/2006) relevantne odredbe glase:
Član 71.
Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom koju prouzrokuje poslodavac, poslodavac je dužan zaposleniku nadoknaditi štetu u skladu s općim odredbama zakona o obligacijama.
17. U Zakonu o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ broj 10/2008) relevantne odredbe glase: Član 52. st. 1. i 3.
(Drugi načini obrazovanja) (1) Učeniku koji zbog invalidnosti ili druge teške bolesti ne može pohađati nastavu, obrazovanje se omogućuje kod kuće.
(3) Obrazovanje učenika iz stavova 1 i 2 ovog člana uređuje Odjeljenje, na prijedlog Pedagoške institucije.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P025281 12 Gž od 14. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu materijalne štete, dakle, u postupku je odlučivano o građanskim pravima i obavezama tužiteljke i apelanta, zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
26. Apelant tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zaključivši da je on u konkretnom slučaju odgovoran za pričinjenu štetu tužiteljki u smislu odredbi Zakona o državnoj službi u organima uprave, Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama i ZOO, smatrajući da nije pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da su Apelacioni i Osnovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali jasna obrazloženja zbog čega su smatrali da je tužiteljka dokazala da je apelant odgovoran za štetu koju je tužiteljka pretrpjela zbog nezakonitog ponašanja apelanta koji je propustio da postupi u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama koje se odnose na obavezu poslodavca da zaštiti fizički i moralni integritet službenika.
30. Naime, odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom utvrđuje se prema opštim načelima o odgovornosti za štetu i zasniva se na načelu prezumirane krivice i na objektivnoj odgovornosto (član 154 stav 1 i stav 2 ZOO u vezi sa relevantnim odredbama radnog zakonodavstva, u konkretnom slučaju članom 125 u vezi sa članom 7 Zakona o državnim službenicima, te članom 71 Zakona o radu). Smatra se da je šteta nastala na radu ako ju je radnik pretrpio u toku obavljanja poslova zbog kojih je zasnovao radni odnos. U konkretnom slučaju tužiteljka je nastavnica matematike i zaposlenica Druge osnovne škole, te je odlukom tuženog, nadležnog odjeljenja Vlade, a prema preporuci stručnog tima Druge osnovne škole, davala časove učeniku D.G. u njegovoj kući i za vrijeme obavljanja tih poslova nastupila je štetna posljedica. Dakle, tužiteljka je pretrpjela štetu u toku obavljanja poslova zbog kojih je zasnovala radni odnos i koje je obavljala po nalogu poslodavca-apelanta, pa suprotno apelantovim navodima, sudovi nisu izveli proizvoljan zaključak o njegovoj pasivnoj legitimaciji u konkretnoj pravnoj stvari. Iz obrazloženja osporenih presuda, takođe, proizilazi da apelant prethodno nije provjerio sve okolnosti da li su ispunjeni uslovi za upućivanje nastavnika da časove održavaju u porodičnoj kući učenika, jer je odredbom člana 52 Zakona o obrazovanju propisano da se obrazovanje učenika može sprovesti i kod kuće u slučaju bolesti ili invalidnosti, a apelant ničim nije dokazao da je učenik ispunjavao te uslove, jer u prijedlogu stručnog tima upućenom šefu Odjeljenja za obrazovanje je navedeno da je utvrđeno da je ponašanje učenika posljedica bolesti iako za to nije postojala odgovarajuća medicinska dokumentacija. Štaviše, u dopisu je navedeno da je pomenuti učenik ispoljavao veliku agresivnost prema ostalim učenicima koje je fizički zlostavljao, da vaspitne mjere nisu davale očekivane rezultate, te je bez medicinske dokumentacije zaključeno da je takvo devijantno ponašanje posljedica bolesti i nedovoljne socijalizacije učenika, pa su tužiteljka i ostali nastavnici upućeni da časove održavaju u porodičnoj kući učenika.
31. Stoga, ništa ne ukazuje na to da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO u vezi sa članom 125 u vezi sa članom 7 Zakona o državnim službenicima, te članom 71 Zakona o radu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
32. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su sudovi jasno i argumentovano obrazložili zašto je trebalo usvojiti tužiteljkin tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO u vezi sa odredbama Zakona o državnim službenicima i Zakona o radu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman