Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3229/12 (S. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Restitucija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3229/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3229/12, rješavajući apelaciju Stanislave Simović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćenI tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stanislave Simović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047896 11 Rev od 25. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stanislava Simović ( u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. septembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047896 11 Rev od 25. jula 2012. godine. Apelantkinja je 7. maja 2013. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Senada Bašića i Mirsada Bašića (koji su imali svojstvo tužilaca u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka, u daljnjem tekstu: tužioci, odnosno tužilac S.B. i tužilac M.B.) zatraženo je 20. februara 2015. godine, a od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 30. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužioci su 2. marta 2015. godine, a Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud u periodu od 3. avgusta do 20. avgusta 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047896 07 P od 26. novembra 2010. godine (stav 1 izreke) odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništav Ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 29. maja 1995. godine i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-1556/95 od 6. juna 1995. godine, kojim su tužioci dali apelantkinji u svojinu svoje nepokretnosti, i to svaki po ½ dijela nepokretnosti, u naravi porodična stambena zagrada i prateći objekti, upisane u zk. ul. k.o. Banja Luka i p.l. k.o. Banja Luka 4 (u daljnjem tekstu: nepokretnosti u Banjoj Luci) za nepokretnosti tužene, odnosno suvlasnički dio od ¼, upisane u zk. ul. i p.l. k.o. Vrelo, koje se nalaze u opštini Vrelo „SRJ“ (u daljnjem tekstu: nepokretnosti u Vrelu), te da je ništav upis prava svojine i prava korišćenja u zk. ul. k.o. Banja Luka i p.l. k.o. Banja Luka 4, zbog čega se ima izvršiti brisanje upisa apelantkinje i upis tužilaca sa ½, a apelantkinja se ima obavezati da im preda kuću i zemljište upisano u zk. ul. k.o. Banja Luka, slobodno od lica i stvari, te im za korišćenje kuće za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (sve kako je to bliže opisano u stavu 1 izreke presude). Predmetnom presudom (stav 2 izreke presude) odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tužioci na solidarnu isplatu određenih novčanih iznosa na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate (sve kako je to bliže opisano u stavu 2 izreke presude). Pored toga, predmetnom presudom (stav 3 izreke presude) određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Osnovni sud je u predmetnoj presudi utvrdio da je 29. maja 1995. godine zaključen Ugovor o razmjeni nepokretnosti između tužilaca i Darinke Bašić, s jedne strane, i apelantkinje, s druge strane, kojim su nepokretnosti u Banjoj Luci zamijenili za apelantkinjine nepokretnosti u Vrelu, te da su ugovor potpisale ugovorne strane i da je ovjeren 6. juna 1995. godine kod Osnovnog pod brojem I-OV-1556/95, pa je, shodno tome, ocijenio da je predmetni ugovor u pogledu forme za njegovo zaključenje u skladu sa odredbama člana 455 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti. Takođe, ocijenio je da sporni ugovor nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO. Naime, Osnovni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ugovorne strane zaključile predmetni ugovor zbog toga što je u vrijeme sačinjavanja ugovora na snazi bila zabrana kupoprodaje nepokretnosti i da taj ugovor zapravo prikriva ugovor o prodaji. Ocijenio je i da tužioci nisu dokazali odsustvo svoje slobodne i ozbiljne volje za zaključenje predmetnog ugovora, odnosno postojanje prisile i prinude za zaključenje ugovora, posebno od apelantkinje i njenog sina Dragana Simovića (u daljnjem tekstu: D.S.). Takođe, zaključio je da je u konkretnom slučaju, nasuprot tvrdnjama tužilaca, isplaćena kupoprodajna cijena za nepokretnosti u Banjoj Luci. Konstatovao je da to proizilazi iz ugovora o zajmu i hipoteci, zaključenog 15. maja 1995. godine između D.S. kao zajmodavca i tužioca kao zajmoprimca i ovjerenog istog dana kod Osnovnog suda pod brojem I-OV- 1175/95, te iz spisa tog suda broj I-82-95. U vezi sa tim, naveo je da iz sadržine navedenog ugovora jasno proizilazi da je zajmodavac dao zajmoprimcima na zajam iznos od 200.000 novih dinara, te da je cjelokupan iznos predat zajmoprimcima, a da su za obezbjeđenje potraživanja određene nepokretnosti koje su predmet konkretnog spora na kojima se može uknjižiti založno pravo u korist zajmodavca za iznos od 200.000 novih dinara. Takođe, naveo je da je Rješenjem tog suda broj I-82/95 od 19. maja 1995. godine utvrđeno da su povjerilac D.S. i tužioci kao dužnici postigli sporazum o postojanju potraživanja povjerioca prema dužnicima u iznosu od 200.000 novih dinara sa danom vraćanja 1. junom 1995. godine, shodno čemu je određena uknjižba založnog prava u korist povjerioca na nepokretnostima dužnika (nepokretnostima u Banjoj Luci) radi osiguranja novčanog potraživanja povjerioca u istom iznosu i uslovima prema ugovoru o zajmu i hipoteci koji je ovjeren 15. maja 1995. godine pod brojem I-OV-1175/95, a koje stanje je upisano i u odgovarajuću zemljišnoknjižnu evidenciju. Osnovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju imovina, koja je praktično kupljena 1995. godine zaključenjem ugovora o razmjeni, jer među parničnim strankama nije sporno da je takav pravni posao proizvod činjenice da se nepokretnosti u Banjoj Luci nisu mogle drugačije prometovati, jeste imovina apelantkinje stečena pravnim poslom koji je u svemu u skladu sa zakonom i izvršen u cijelosti isplatom kupoprodajne cijene i ulaskom u posjed nepokretnosti kojima je apelantkinja mogla slobodno raspolagati.
7. Odlučujući o žalbama koje su apelantkinja i tuženi podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047896 11 Gz od 16. juna 2011. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u vrijeme kada je na teritoriji Republike Srpske bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Naveo je da je, prema odredbi člana 2 stav 1 Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/94 - posebno izdanje), propisano da se zabranjuje promet i zamjena nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja po bilo kojem pravnom osnovu. Takođe, naveo je da je Uredbom sa zakonskom snagom broj 01-920/95 od 17. maja 1995. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, dopunjen član 2 stav 1 Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja tako što je dodata odredba stava 2, a kojom je određeno da je dozvoljena zamjena nepokretnosti u privatnoj svojini građana na teritoriji Republike Srpske za nepokretnosti na drugim teritorijama pod uslovom da su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu tih nepokretnosti. Okružni sud je istakao da to u konkretnom slučaju znači „da je u vrijeme zaključenog Ugovora o zajmu (15.5.1995. godine) kojem je prethodilo zaključenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti (29.5.1995. godine)“ postojala saglasna volja tužilaca o uknjižbi založnog prava u korist apelantkinjinog sina (D.S.) za iznos od 200.000,00 KM na nepokretnostima koje su bile predmet ugovora o razmjeni. Zaključio je da ta činjenica dokazuje slobodnu i jasnu volju tužilaca da za predmetne nepokretnosti koje su prometovali prime kupoprodajnu cijenu. Okružni sud je ukazao da su iz tih razloga neosnovani žalbeni navodi da se radi o fiktivnom ugovoru iz kojeg nisu dobili ni druge nepokretnosti ni novčanu naknadu. Ocijenio je da prema tužiocima nije bilo prinude ili prisile za zaključenje predmetnog ugovora i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ugovor o razmjeni prikrivao ugovor o kupoprodaji. Shodno tome, Okružni sud je istakao da Osnovni sud nije pogriješio kada je na osnovu odredbe člana 66 stav 2 ZOO utvrdio da je sporni ugovor pravno valjan kao ugovor o prodaji na osnovu odredbe člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, a u krajnjem slučaju odredbe stava 4 istog člana, kao i odredbe člana 454 ZOO, u vezi sa čl. 26 i 28 istog zakona, bez obzira što su ga ugovarači prikrili prividnim pravnim poslom.
9. Apelantkinja i tužioci su izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 047896 11 Rev od 25. jula 2012. godine djelimično uvažio reviziju tužilaca tako što je djelimično preinačio nižestepene presude na taj način što je utvrdio da je ništav Ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 29. maja 1995. godine i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-1556/95 od 6. juna 1995. godine, shodno čemu je apelantkinja dužna trpjeti brisanje prava upisanih u njenu korist u zk. ul. k.o. Banja Luka i p.l. k.o. Banja Luka 4 i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u korist tužilaca kakvo je bilo prije sprovođenja ugovora o razmjeni, dok je u preostalom dijelu odbijena revizija tuženih, te je odbijena i revizija apelantkinje kojom je pobijala odluku o protivtužbenom zahtjevu (sve kako je bliže opisano u izreci presude Vrhovnog suda).
10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da, suprotno zaključku nižestepenih sudova, sporni ugovor ne ispunjava zakonom propisane uslove da mu se prizna pravna valjanost ugovora o prodaji zaključenog između parničnih stranaka. U vezi sa tim, Vrhovni sud se, prije svega, pozvao na odredbe člana 454 stav 1 ZOO i člana 462 stav 1 ZOO, te je konstatovao da tužioci i apelantkinja, prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, nakon potpisivanja spornog ugovora nisu imali nikakvih drugih kontakata i dogovora u vezi sa prometovanjem nepokretnosti u Banjoj Luci i nisu dogovarali isplatu kupoprodajne cijene, niti je njena visina određena bilo kakvim dogovorom parničnih stranaka. Ocijenio je da se visina kupoprodajne cijene ne pominje ni u pismenoj izjavi tužioca S.B. (u kojoj nisu naznačeni vrijeme i mjesto nastanka) sačinjenoj pred svjedocima G.D. i S.B, kojom se tužilac S.B. u svoje ime i ime svog brata (tužioca M.B.) odrekao svih prava stečenih po ugovoru o razmjeni i naveo da su on i brat dobili ugovoren iznos novca (bez navođenja o kakvom i na koji način ugovorenom iznosu se radi), pa da „to sada postaje kupoprodajni ugovor“ na osnovu kojeg apelantkinja stiče pravo svojine na nepokretnostima u Banjoj Luci označenim u ugovoru o razmjeni. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nema dokaza, niti se to tokom postupka tvrdilo, da su parnične stranke odredile visinu kupoprodajne cijene. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da sporni ugovor ne ispunjava zakonom propisane uslove za njegovu valjanost, jer mu nedostaje bitan sastojak – cijena bez kojeg ne može nastati.
11. Vrhovni sud je dalje ocijenio da okolnost da je tužilac S.B. u svoje ime i u ime svog brata (tužioca M.B.) sa apelantkinjinim sinom D.S. zaključio ugovor o zajmu i da mu je on eventualno isplatio iznos od 200.000,00 dinara nema nikakvog uticaja za rješenje konkretnog spora. U vezi sa tim, naveo je da i pod uslovom da je taj iznos dat na ime kupoprodajne cijene za predmetne nepokretnosti, to nije od uticaja na rješavanje pravnog odnosa između parničnih stranaka, jer se pomenuti ugovor o zajmu ni na koji način ne može dovesti u vezu sa apelantkinjom, koja nije zaključila ugovor o zajmu, niti isplatila navedeni iznos. Takođe, istakao je da iz sprovedenih dokaza proizilazi da ni apelantkinjin sin D.S. nije tvrdio da je taj ugovor zaključio i novac isplatio tužiocima u ime i za račun svoje majke (apelantkinje) kao kupca, već da je izričito tvrdio (prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka na ročistu održanom 9. jula 2007. godine - strana 7. zapisnika): „Ja sam kupio od Senada kuću.“ Takođe, konstatovao je da su saslušani svjedoci G.D., S.B., I.S. i S.B. navodili da su se razgovori o prometovanju sporne kuće vodili između tužioca S.B. i svjedoka D.S, a da niko nije pominjao apelantkinju. Vrhovni sud je istakao da D.S., bez obzira što je apelantkinjin sin, ima svoj poseban pravni subjektivitet, te nije nastupao u ime i za račun svoje majke i nije stranka u ovom postupku, zbog čega njegovo djelovanje i pravni odnosi koje je imao sa tužiocima nisu od uticaja za razrješenje spornog odnosa. Shodno navedenom, odredbe Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja i Uredbe sa zakonskom snagom broj 01-920/95 od 17. maja 1995. godine, na koje su se pozivali nižestepeni sudovi, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu relevantne za rješenje predmetnog spora. Vrhovni sud je istakao da je to posebno važno kod činjenice da je odredbom člana 2 pomenutog zakona bila zabranjena i zamjena, a ne samo prodaja nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske, pa se zaključenje ugovora o razmjeni (kao fiktivnog koji je trebalo da prikrije ugovor o prodaji) nije moglo osnovano braniti pozivom na odredbe tih propisa.
12. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da se spornom ugovoru o razmjeni ne može priznati karakter ugovora o prodaji zbog čega je djelimično usvojio reviziju i nižestepene presude preinačio na osnovu odredbe člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku, te na osnovu odredbe člana 103 ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu kojim su tužioci tražili utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, a shodno tome, na osnovu odredbe člana 104 istog zakona i zahtjevu za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je izmijenjeno u korist apelantkinje na osnovu ništavog ugovora. Nasuprot tome, zaključio je da revizija tužilaca u ostalom dijelu nije osnovana, jer, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, nije dokazano da je apelantkinja ušla u posjed nepokretnosti u Banjoj Luci ili da je njima raspolagala dajući ih u posjed trećim licima, niti da je trenutno u njihovom posjedu. Konstatovao je da, naprotiv, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su posjedu nepokretnosti u Banjoj Luci prvo bili apelantkinjini sinovi, a da ih sada u posjedu drže treća lica, i to na osnovu ovlašćenja koja su im dali apelantkinjini sinovi, a ne apelantkinja. Pored toga, Vrhovni sud je odbio i apelantkinjinu reviziju, konstatujući da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova jasno proizilazi da eventualnu isplatu iznosa od 200.000,00 dinara nije izvršila apelantkinja, već njen sin D.S. koji nije nastupao u njeno ime i za njen račun, pa da u tom slučaju apelantkinja nije legitimisana da pozivom na odredbu člana 210 ZOO traži vraćanje tog iznosa konvertovanog u sada važeću valutu, zbog čega je pravilna odluka o odbijanju protivtužbenog zahtjeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantkinja tvrdi da su ugovorne strane iz spornog ugovora, uslijed nedostupnosti Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, mogle imati samo nepotpune informacije o sadržini tog zakona, pa su zbog toga shvatili da je istim zakonom zabranjena prodaja, a dozvoljena razmjena nepokretnosti, zbog čega su i zaključili ugovor o razmjeni. Dalje, tvrdi da je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 3679/08 od 12. maja 2011. godine usvojio stav da primijenjeni Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja nikada nije postao dostupan javnosti i da je uslijed toga utvrdio kršenje člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U skladu sa tim, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, kako navodi, zaključio da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila zabranjena i zamjena nepokretnosti shodno Zakonu o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, pa se spornom ugovoru o razmjeni nepokretnosti ne može priznati karakter ugovora o prodaji. Takođe, navodi da se proizvoljnost obrazloženja osporene odluke ogleda i u tome da je Uredbom sa zakonskom snagom od 17. maja 1995. godine dozvoljena zamjena, a da je u obrazloženju osporene odluke zaključeno da je i razmjena bila zabranjena. Zatim, apelantkinja tvrdi da je neosnovan zaključak Vrhovnog suda da „stranke“ nisu dogovorile isplatu kupoprodajne cijene i da se „njena visina ne pominje“. U vezi sa tim, ističe da je tužilac S.B. u svoje ime i u ime brata M.B. prije zaključenja spornog ugovora potpisao ugovor o zajmu i hipoteci sa njenim sinom i da je u istom ugovoru jasno određen iznos od 200.000 dinara koji je isplaćen tužiocu S.B., a da je „normalno“ da u prividnom ugovoru o razmjeni nisu pominjali kupoprodajnu cijenu. Takođe, navela je da je iz dijela izjave svjedoka D.S. Vrhovni sud izveo paušalan zaključak, jer u toj presudi nije obrazložen ostali dio izjave tog svjedoka kada je, kako tvrdi, taj svjedok naveo „da je novac koji je isplatio Senadu predstavljao, i to pretežni dio, porodični novac, a da je on nešto dopunio svojim sredstvima“. Shodno tome, tvrdi da je na osnovu paušalne primjene zakona Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak da isplatu iznosa od 200.000 dinara nije izvršila apelantkinja.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija, a kojom, po mišljenju tog suda, nisu povrijeđena apelantkinjina prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, istakao je da je u rješavanju predmetne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim i da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku izjašnjavajući se i o pitanjima koja kao sporna postavlja i apelantkinja.
15. Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nisu prekršena prava na čiju povredu je apelantkinja ukazala u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da je odluku u konkretnom predmetu donio na osnovu rezultata dokaznog postupka i uz primjenu materijalnih propisa.
17. Tužioci su, između ostalog, opisali hronologiju događaja u konkretnom predmetu, te su istakli da smatraju da je presuda Vrhovnog suda ispravna i pravedna, jer i Vrhovni sud smatra da sporni ugovor nikako ne može predstavljati kupoprodajni ugovor, kako to tvrdi apelantkinja, jer nema bitnih elemenata a to je visina kupoprodajne cijene i dokaz o njenoj isplati. U prilogu odgovora na apelaciju tuženi su dostavili određenu dokumentaciju, među kojom je sporni ugovor i izjava tužioca S.B.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.
19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Prividan ugovor Član 66.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[...] Posljedice ništavosti Član 104.
1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
[...] Sticanje bez osnova Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
[...] Član 454.
1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
[...] Kad cijena nije određena Član 462.
(1) Ako ugovorom o prodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravno dejstvo. [...]
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047896 11 Rev od 25. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. avgusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantkinja pobija osporenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud konstatuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti, restituciju i isplatu novčanog potraživanja, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
28. U suštini, apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da je Vrhovni sud dao proizvoljno obrazloženje za osporenu odluku i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je djelimično preinačio nižestepene presude Okružnog suda i Osnovnog suda i utvrdio da je sporni ugovor ništav (shodno čemu je apelantkinja dužna trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u korist tužilaca kakvo je bilo prije sprovođenja tog ugovora) i kada je potvrdio nižestepene odluke kojim je odbijen njen protivtužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa.
29. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnom postupanju tog suda.
31. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda koje su donesene u postupku koji je okončan osporenom odlukom proizilazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da tužioci i apelantkinja u vrijeme zaključenja spornog ugovora nisu imali ozbiljnu volju za zaključenje ugovora o razmjeni, već da je taj ugovor, zapravo, prikrivao ugovor o kupoprodaji, a tu činjenicu apelantkinja ne osporava u apelaciji. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud zaključili da je sporni ugovor pravno valjan kao ugovor o prodaji u skladu sa odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti i odredbama čl. 66 stav 2 i člana 454 ZOO u vezi sa čl. 26 i 28 istog zakona, bez obzira što su ga ugovarači prikrili razmjenom kao prividnim pravnim poslom. Međutim, Vrhovni sud je u osporenoj presudi, suprotno zaključku nižestepenih sudova, ocijenio da sporni ugovor ne ispunjava zakonom propisane uslove da mu se prizna pravna valjanost ugovora o prodaji zaključenog između apelantkinje i tuženih, pri čemu se pozvao na odredbe člana 454 stav 1 ZOO i člana 462 stav 1 ZOO.
32. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 454 stav 1 ZOO propisano: „[U]govorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar“, dok je odredbom člana 462 stav 1 ZOO propisano: „[a]ko ugovorom o prodaji cijena nije određena, a ni ugovor ne sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, ugovor nema pravno dejstvo“. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda koje su donesene u postupku koji je okončan osporenom odlukom i iz dostavljene dokumentacije proizilazi da u spornom ugovoru nije određena cijena nepokretnosti koje su se prometovale tim ugovorom, niti taj sporni ugovor sadržava podatke pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, a i da apelantkinja ovu činjenicu ne osporava. Apelantkinja, zapravo, smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije dokazano da su apelantkinja i tužioci ni prethodnim ili naknadnim dogovorom odredili visinu kupoprodajne cijene. Međutim, imajući u vidu navedeno, naročito tekst odredbe člana 462 stav 1 ZOO, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao logično obrazloženje za svoj zaključak da visina kupoprodajne cijene u konkretnom slučaju nije bila određena dogovorom između apelantkinje i tužilaca i da sporni ugovor ne ispunjava zakonom propisane uslove za njegovu valjanost, jer mu nedostaje bitan sastojak – cijena bez kojeg ne može nastati, dok okolnost da je tužilac S.B. u svoje ime i u ime svog brata (tužioca M.B.) sa apelantkinjinim sinom D.S. zaključio ugovor o zajmu i da mu je eventualno isplatio iznos od 200.000,00 dinara nema nikakvog uticaja za rješenje konkretnog spora. U odnosu na apelantkinjine navode koji se odnose na proizvoljnost primjene Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja i Uredbe sa zakonskom snagom od 17. maja 1995. godine od Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, zapravo, ocijenio da navedene odredbe nisu relevantne za rješenje predmetnog spora i da svoju odluku (za razliku od redovnih sudova čije su odluke osporene u predmetu broj AP 3679/08, a koje su temeljene na Zakonu o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja) nije temeljio na odredbama navedenog zakona i Uredbe. Takođe, Ustavni sud smatra da je, nasuprot apelantkinjinim paušalnim navodima, Vrhovni sud dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da isplatu iznosa od 200.000 dinara nije izvršila apelantkinja, već njen sin D.S. koji nije nastupao u njeno ime i za njen račun, pa da u tom slučaju apelantkinja nije legitimisana da pozivom na odredbu člana 210 ZOO traži vraćanje tog iznosa konvertovanog u sada važeću valutu u kojem ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno i odredbe ZOO na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da na osnovu čl. 103 i 104 ZOO udovolji tužbenom zahtjevu kojim su tužioci tražili utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te da potvrdi nižestepene odluke o odbijanju apelantkinjinog protivtužbenog zahtjeva. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu svojih pravnih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava (ZOO). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantkinjineog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud jasno obrazložio osporenu odluku u dijelu kojim je djelimično preinačio nižestepene presude i utvrdio da je sporni ugovor ništav, shodno čemu je apelantkinja dužna trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u korist tužilaca kakvo je bilo prije sprovođenja tog ugovora, te u dijelu u kojem je potvrdio nižestepene odluke u dijelu kojim je odbijen apelantkinjin protivtužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su materijalni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantkinjinu štetu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman