Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4009/12 (Ž. J. i R. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4009/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4009/12, rješavajući apelaciju Živka Jotanovića i Radeta Jotanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Živka Jotanovića i Radeta Jotanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 00290 10 Rev od 10.

februara 2011. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Živku Jotanoviću i Radetu Jotanoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Živku Jotanoviću i Radetu Jotanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Jotanovića i Radeta Jotanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 00290 10 Rev od 10. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 00290 08 Gž od 19.

augusta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Jotanović i Rade Jotanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 20. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 00290 10 Rev od 10. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 00290 08 Gž od 19. augusta 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 26. septembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. oktobra 2014. godine, Okružni sud 15. oktobra 2014. godine, a Osnovni sud 10. oktobra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 28. novembra 1988. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv tuženog Miloša Jotanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi predaje u posjed zemljišnih parcela preciznije označenih u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne parcele), koje su apelanti s ostalom braćom i sestrama naslijedili u ostavinskom postupku nakon smrti svoga oca Dušana Jotanovića (u daljnjem tekstu: otac apelanata) pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju tog suda broj O-227/85 od 12. septembra 1985. godine, sa dijelom 1/6.

6. Osnovni sud je Presudom broj P:604/88 od 22. novembra 1990. godine tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan, dok je Viši sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Viši sud) u postupku odlučivanja o žalbi apelanata Rješenjem broj Gž-271/91 od 29. oktobra 1991. godine ukinuo presudu Osnovnog suda od 22. novembra 1990. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Postupajući u ponovnom postupku povodom Rješenja Višeg suda broj Gž-271/91, Osnovni sud je donio Presudu broj 87 0 P 000290 88 P od 3. oktobra 2008. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima preda u posjed predmetne parcele pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 KM.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je predmetne parcele otac apelanata kao prodavac 15. jula 1964. godine prodao Anđelku Jotanoviću kao kupcu, na način što je parcele kupcu Anđelku Jotanoviću pokazao na licu mjesta i na taj način predao u posjed, nakon čega je Anđelko Jotanović kao prodavac predmetne parcele na isti način prodao kupcima Stanku i Obradu Jotanoviću, a oni dalje 15. jula 1974. godine tuženom kao kupcu, u prisustvu svjedoka Momčila i Nade Jotanović, dakle ugovorne stranke nisu zaključile pisani ugovor o kupoprodaji. Na temelju izvedenih dokaza, uvidom u katastarski operat – popisni katastar Općine Teslić, Osnovni sud je utvrdio da su navedene parcele sve do smrti oca apelanata bile upisane kao njegov posjed s dijelom 1/1 (u Općini Teslić nisu postojale zemljišne knjige i katastarski planovi, već samo pisani dio katastarskog operata – popisni katastar), te da je tuženi nakon izvršenog avionskog snimanja terena 1984. godine i uspostavljanja zemljišnih knjiga u Općini Teslić upisao pravo posjeda na predmetnim parcelama sa dijelom 1/1, što je potvrđeno i nalazom vještaka geometra Cvjetka Kuzmanovića. Prema tome, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno ko je vlasnik predmetnih parcela, te da li je tuženi u obavezi parcele predati u posjed apelantima, pa je s tim u vezi ukazao na odredbu člana 37. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano da vlasnik tužbom može od posjednika zahtijevati povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da ima pravo svojine na stvari čiji povraćaj traži. Prema tome, ocjenjujući izvedene dokaze i primjenom citirane odredbe ZOSPO-a, Osnovni sud je zaključio da su apelanti na temelju pravosnažnog Rješenja o nasljeđivanju broj O: 227/85 od 12. septembra 1985. godine dokazali da su vlasnici predmetnih parcela, a da tuženi nasuprot tome, shodno članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), istu činjenicu nije dokazao, te da je kao posjednik predmetnih parcela svakako znao da one nisu u njegovom vlasništvu i da njegov posjed nije savjestan shodno članu 72. stav 2. ZOSPO-a, odnosno prema odredbi člana 28. stav 2. citiranog zakona nije ispunio uslove za sticanje prava vlasništva na predmetnim parcelama održajem, bez obzira na to što predmetne parcele drži u posjedu duže od 10 godina, na temelju čega je odlučio kao u izreci presude.

9. Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 000290 08 Gž od 19. augusta 2009. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu Presudu broj 87 0 P 000290 88 P od 3. oktobra 2008. godine preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan, a apelante je obavezao da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.406,00 KM, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

10. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da je tuženi osnovano žalbom ukazao da je taj sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, uvidom u spise predmeta prvostepenog suda taj sud je utvrdio da tokom prvostepenog postupka nije bilo sporno da su Anđelko, Obrad i Stanko Jotanović kao pravni prethodnici tuženog bili u posjedu predmetnih parcela, jer ih u tom posjedu niko nije smetao, a također ni tuženog od 1974. godine do podnošenja tužbe apelanata 1988. godine, odnosno da otac apelanata ni tuženog kao ni njegove pravne prethodnike nije smetao u posjedu sve do smrti (1985. godine), na temelju čega je zaključio da je tuženi bio savjestan posjednik predmetnih parcela u periodu dužem od 20 godina, te da je stoga ispunio zakonske pretpostavke iz odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO-a za sticaj prava vlasništva na navedenim parcelama održajem. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na to da je odredbom člana 28. stav 4. ZOSPO-a propisano da savjestan posjednik nekretnine na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina, te da se u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika držali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici (član 30. stav 2. ZOSPO-a), dok je odredbom člana 72. stav 3. citiranog zakona propisano da se savjesnost pretpostavlja. Dakle, ocjenjujući činjenicu da su Anđelko, Obrad i Stanko kao pravni prethodnici tuženog bili u posjedu predmetnih parcela od 1964. godine do 1974. godine, da ih u tom posjedu niko nije smetao, kada su predate u posjed tuženom, od kada ih je tuženi nesmetano koristio sve do podnošenja tužbe apelanata 1988. godine, Okružni sud je zaključio da je tuženi bio savjestan posjednik predmetnih parcela u periodu dužem od 20 godina, odnosno da ih je držao u posjedu i u uvjerenju da je njihov vlasnik, bez obzira na činjenicu što sa prodavcima nije zaključio pisani ugovor o kupoprodaji, pa činjenica da su apelanti u ostavinskom postupku nakon smrti oca rješenjem tog suda proglašeni zakonskim nasljednicima predmetnih parcela nije od utjecaja na savjesnost tuženog. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na to da je odredbom člana 72. stav 3. ZOSPO-a propisano da se njegova savjesnost pretpostavlja, a da apelanti na kojima je bio teret dokazivanja njegove nesavjesnosti tokom trajanja predmetnog postupka to nisu dokazali. Osim toga, da je tuženi bio savjestan posjednik navedenih parcela slijedi iz činjenice da je još 1974. godine na predmetnim parcelama zasadio borovu šumu, što također nesporno proizlazi iz avionskih snimaka terena na kojem se parcele nalaze izvršenog 1984. godine i iskaza svjedoka Stanka, Živka, Slavka, Obrada, Anđelka, Zagorke, Drage i Jove Jotanovića, pa kada mu se pribroji savjesni posjed njegovih pravnih prethodnika, slijedi da je tuženi u nesmetanom posjedu predmetnih parcela duže od 20 godina, te da je stoga ispunio zakonske pretpostavke iz odredbe člana 28. ZOSPO-a za sticaj prava vlasništva na predmetnim parcelama održajem, na temelju čega je Okružni sud odlučio kao u izreci presude.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 87 0 P 00290 10 Rev od 10. februara 2011. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.

12. Vrhovni sud je zaključio da se presuda Okružnog suda temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredaba ZOSPO-a, konkretno člana 28. stav 4. citiranog zakona kojim je propisano da savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na toj stvari protekom 20 godina, da državinu stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (član 70. stav 1. ZOSPO-a), da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova (član 72. stav 2. ZOSPO-a), dok je stavom 3. tog člana propisano da se savjesnost državine pretpostavlja. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, shodno navedenim zakonskim odredbama, savjestan držalac stiče pravo svojine na predmetnim parcelama na originaran način, koje je faktički posjedovao protekom roka od 20 godina, te da se pri uračunavanju vremena potrebnog za sticanje svojine na nekretninama putem održaja uzima u obzir i vrijeme pravnog prethodnika sadašnjeg držaoca za koje vrijeme je bio savjestan držalac i da se savjesnost državine pretpostavlja. U vezi s navedenim, Vrhovni sud smatra da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može izvesti zaključak o nesavjesnosti tuženog kao sadašnjeg držaoca predmetnih parcela kao prepreci za sticanje prava svojine održajem, već da su apelanti bili dužni da dokažu njegovu nesavjesnost, budući da su se na njegovu nesavjesnost pozvali u tužbenom zahtjevu, što apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali. Pri takvom stanju stvari Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je tuženi saglasno odredbi člana 28. stav 4. ZOSPO-a, a u vezi s članom 72. stav 3. istog zakona, kao savjestan posjednik predmetnih parcela u periodu dužem od 20 godina stekao pravo svojine održajem, pa da je stoga zahtjev apelanata shodno odredbi člana 37. citiranog zakona za njihovu predaju u posjed od tuženog neosnovan. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanata da pravni prethodnici tuženog Anđelko, Obrad i Stanko Jotanović predmetne parcele uopće nisu posjedovali, jer iz iskaza imenovanih proizlazi da je Anđelko Jotanović predmetne parcele kupio 1964. godine od oca apelanata, da su od imenovanog dalje navedene parcela kupili Obrad i Stanko Jotanović, a tuženi od njih 1974. godine, a iskaze imenovanih potvrdio je svjedok Radomir Jotanović. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da predmetne parcele nisu bile predmet pisanih ugovora o kupoprodaji zaključenih između prodavaca i kupaca predmetnih parcela, što nije dokaz da su faktički posjedi pravnih prethodnika apelanata od 1964. godine do 1974. godine bili nesavjesni, kako to pogrešno smatraju apelanti, što nesporno proizlazi iz izvedenih dokaza, a posjedi imenovanih nisu osporavani sve do momenta kada su apelanti sudu podnijeli tužbu protiv tuženog 1988. godine, zbog čega je odbio kao neosnovane navode apelanata da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio savjesnost tuženog i njegovih pravnih prethodnika kao posjednika parcela. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu člana 28. stav 4. ZOSPO-a zbog činjenice da tuženi nije postavio protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje prava svojine na predmetnim parcelama jer smatra da je pravilna primjena materijalnog prava za odluku o tužbenom zahtjevu apelanata nalagala obavezu suda da kao prethodno pitanje za odluku o predaji u posjed predmetnih nekretnina prvo riješi pitanje ko je njihov vlasnik.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u nerazumnom trajanju postupka. U vezi s tim navode da su u ostavinskom postupku nakon smrti svoga oca pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda proglašeni zakonskim nasljednicima na predmetnim parcelama, te s tim u vezi da su sudovi osporenim presudama nezakonito odbili njihov zahtjev za vraćanje u posjed parcela i utvrdili da tuženom kao savjesnom posjedniku pripada pravo svojine na istim parcelama, koje pravo je stekao održajem i u koje vrijeme je uračunato i vrijeme savjesnog posjeda njegovih pravnih prethodnika, a ta lica, kako navode, nisu nikad koristila predmetne parcele. S tim u vezi apelanti navode da je Anđelko navodno živio i radio u Hrvatskoj, dok su Obrad i Stanko živjeli i radili u Njemačkoj, te da su tek nakon penzionisanja živjeli u Tesliću. Apelanti su naveli hronologiju postupanja redovnih sudova u konkretnom predmetu i u vezi s tim također ukazali na to da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, zbog čega po tom osnovu potražuju naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi za donošenje presude tog suda navedeni u obrazloženju presude zbog čega navode apelanata smatra neosnovanim.

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, navodeći da je postupak pred tim sudom pravilno okončan, na što ukazuje i stav Vrhovnog suda koji je presudu tog suda potvrdio kao pravilnu i zakonitu. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, jer je odluka tog suda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. stav 4.

Savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Član 30. stav 2.

U vrijeme potrebno za održaj uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savjesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savjesni držaoci. Član 70. stav 1.

Državinu stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredna državina).

Član 72. st. 2. i 3.

Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Savjesnost državine se pretpostavlja.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 87 0 P 00290 10 Rev od 10. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se postupak tiče utvrđivanja prava svojine vezanog za naslijeđene nekretnine i njihovu predaju u posjed sadašnjeg držaoca, dakle radilo se o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

27. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno da je utvrđeno da je tuženi održajem stekao pravo svojine na predmetnim parcelama, te da mu je u to vrijeme uračunato i vrijeme savjesnog posjeda njegovih pravnih prethodnika, za koje tvrde da predmetne parcele nisu nikad koristili, a koje su oni kao zakonski nasljednici stekli nasljeđivanjem u ostavinskom postupka nakon smrti oca. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata radi predaje u posjed predmetnih parcela koje su oni stekli u ostavinskom postupku nasljeđivanjem nakon očeve smrti, odnosno da je tuženi na predmetnim parcelama kao savjestan posjednik stekao pravo vlasništva održajem u periodu dužem od 20 godina. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da su Vrhovni i Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO-a, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim presudama utvrdili da su pravni prethodnici tuženog bili u posjedu predmetnih parcela od 1964. godine do 1974. godine, da ih u tom posjedu niko nije smetao, a također ni tuženog od 1974. godine do podnošenja tužbe apelanata 1988. godine, na temelju čega su zaključili da je tuženi bio savjestan posjednik predmetnih parcela u periodu dužem od 20 godina, u koji mu je pribrojan savjesni posjed njegovih pravnih prethodnika, te da je stoga tuženi ispunio zakonske pretpostavke za sticaj prava svojine na navedenim parcelama održajem. Dakle, Ustavni sud nalazi da su sudovi osporenim presudama jasno obrazložili navode apelanata da pravni prethodnici tuženog nisu bili u posjedu predmetnih parcela, jer apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja u skladu s relevantnim odredbama ZPP, tu činjenicu tokom trajanja postupka nisu dokazali. Prema tome, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Okružnog suda i Vrhovnog suda nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi svoje presude utemeljili na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Zbog toga Ustavni sud navode apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelacione navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

31. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja postupka.

a) Relevantni principi

32. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe apelanata pokrenut 28. novembra 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud će u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti pozivaju uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno trajao 22 godine, dva mjeseca i 12 dana, s tim da je od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja postupka, tj. do donošenja osporene presude 10. februara 2011. godine, postupak trajao preko 15 godina (15 godina, jedan mjesec i 16 dana).

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja prava suvlasništva na predmetnim parcelama koje predstavljaju zaostavštinu iza oca apelanata i s tim u vezi o predaji u posjed parcela tuženog kao lica koje navedene parcele drži u posjedu od 1974. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.

36. Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja postupka Viši sud jednom ukinuo prvostepenu presudu i predmet je vraćen na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud smatra da, i pored činjenice da je postupak bio relativno složen, odgovornost za trajanje predmetnog postupka, koji je, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 15 godina i koji je samo pred Osnovnim sudom koji je postupao u ponovnom postupku povodom rješenja Višeg suda trajao preko 12 godina (12 godina, devet mjeseci i 19 dana), snosi isključivo taj sud. Stoga, Ustavni sud ne može uvažiti razloge koje je Osnovni sud ponudio u odgovoru na apelaciju u odnosu na navode apelanata da je postupak trajao nerazumno dugo jer se radilo o složenom postupku koji je taj sud trebao raspraviti, kako u pogledu činjeničnog tako i pravnog pitanja, radi provođenja velikog broja dokaza, jer je postupak u dva navrata bio odložen jer mu nije pristupio punomoćnik tuženog ili pozvani svjedoci, budući da, shodno relevantnim odredbama ZPP, postupak vodi i usmjerava sud. Osim toga, imajući u vidu da je Okružni sud rješavajući o žalbi tuženog drugostepenu odluku donio u roku od 10 mjeseci i 16 dana (19. augusta 2009. godine), dok je Vrhovni sud o izjavljenoj reviziji apelanata odlučio u roku od jedne godine, pet mjeseci i 11 dana (10. februara 2011. godine), Ustavni sud smatra razumnim postupanje tih sudova koji su na dvije sudske instance odlučili i svoje odluke donijeli u roku od dvije godine, četiri mjeseca i 16 dana. Prema tome, s obzirom na relevantne odredbe ZPP, Ustavni sud smatra da, i pored činjenice da je postupak bio relativno složen i da je Osnovni sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka, odgovornost za trajanje postupka koji je, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao preko 15 godina, snose redovni sudovi.

37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

38. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48˗51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio postupka povodom tužbe apelanata koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis i koji je trajao 15 godina, apelantima se određuje naknada u ukupnoj visini od 2.250,00 KM. Taj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

39. Apelanti smatraju da im je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, te da činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje prava suvlasništva na nekretninama koje potiču od zaostavštine i predaju u posjed parcela trajao ukupno 15 godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda.

41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi čije su odluke osporene apelacijom proizvoljno primijenili odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima Republike Srpske.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, a Ustavni sud je utvrdio da se presude Vrhovnog i Okružnog suda temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4009/12 (Ž. J. i R. J.) | Sudska praksa | Aktio