Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4192/12 (M. E.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4192/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4192/12, rješavajući apelaciju Mate Ereša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mate Ereša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 002066 12 Rev od 29. kolovoza 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mate Ereš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojega zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnio je 1. prosinca 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 002066 12 Rev od 29. kolovoza 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te sudionika u postupku „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo – Podružnica Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. rujna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi odgovore na apelaciju dostavili su od 21. rujna do 15. listopada 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 068-2-P-08-000 023 od 17. veljače 2009. godine kojom je tuženi obvezan apelantu na ime naknade materijalne štete na vozilu isplatiti iznos od 48.895,00 KM i na ime prijevoza uništenog vozila iznos od 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2003. godine (dan utvrđenja nastale štete) pa do konačne isplate, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 16.178,35 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da pravna osnova apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete proizlazi iz nespornog utvrđenja da je uslijed prometne nesreće koja se dogodila 5. siječnja 1992. godine apelantu pričinjena materijalna štetu na motornom vozilu marke „Chevrolet“, te da je osoba koja je prouzrokovala prometnu nesreću u kaznenom postupku pravomoćno osuđena. Općinski sud je, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka prometne struke da je na apelantovom motornom vozilu pričinjena totalna šteta, primjenom odredaba čl. 154. stavak 1. i 185. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), visinu štete dosudio u iznosima preciziranim u izreci presude. Općinski sud je naveo da je odluku o zakonskoj zateznoj kamati donio suglasno odredbi članka 277. ZOO-a, te da je na dosuđeni iznos materijalne štete kamata dosuđena od 17. veljače 2009. godine kao dana donošenja presude.

6. Odlučujući o žalbi apelanta i tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 10 0 P 000651 09 Gž od 6. prosinca 2011. godine kojom je apelantova žalba uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos štete na vozilu od 48.895,00 KM, te dosuđeni iznos na ime prijevoza uništenog vozila od 200,00 KM umjesto od dana presuđivanja dosuđena od dana nastanka štetnog događaja, dakle od 5. siječnja 1992. godine pa do isplate. Žalba tuženog je odbijena i u preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi kojim ukazuje na to da mu pripada kamata na dosuđeni iznos štete od dana nastanka štetnog događaja, tj. od 5. siječnja 1992. godine. U tom smislu, Kantonalni sud je, pozivajući se na odluke Ustavnog suda br. AP 1358/06 od 13. rujna 2007. godine i AP 1757/06 od 8. srpnja 2008. godine, odluku o zakonskoj zateznoj kamati donio shodno odredbama čl. 186. i 277. ZOO-a, te je na dosuđeni iznos materijalne štete kamata dosuđena od 5. siječnja 1992. godine kao od dana nastanka štetnog događaja.

7. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostupanjske presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 P 002066 12 Rev od 29. kolovoza 2012. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i obje nižestupanjske presude preinačio u odluci o zateznim kamatama, na način da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos materijalne štete teče od 22. lipnja 1998. godine pa do isplate, a troškovi postupka snižavaju se sa 16.178,35 KM na iznos od 7.866,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena. Istom presudom tuženom je odbijen zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke kojom je apelantu dosuđen iznos od 48.895,00 KM, odnosno ukupno 49.095,00 KM na ime naknade materijalne štete za uništeno vozilo i troškove prijevoza. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na dosuđeni iznos materijalne štete apelantu dosudio zakonske zatezne kamate od dana nastanka štetnog događaja, tj. od 5. siječnja 1992. godine pa do isplate. Naime, Vrhovni sud je naveo da zatezne zakonske kamate za naknadu materijalne štete teku od dana nastanka štete, osim kada je šteta nastala prije 22. lipnja 1998. godine, odnosno prije puštanja u opticaj konvertibilnih maraka, u kojem slučaju zatezna kamata teče od 22. lipnja 1998. godine (zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 11. travnja 2011. godine). Dalje, Vrhovni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju šteta nastala 5. siječnja 1992. godine, a tužba je podnesena 10. ožujka 1992. godine, dakle prije uvođenja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka, pa time zatezna zakonska kamata na dosuđeni iznos materijalne štete sukladno tom stavu teče od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredaba čl. 248. i 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno u odnosu na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos materijalne štete, te se u tom smislu pozvao na odredbe čl. 186. i 277. ZOO-a iz kojih proizlazi da se kod materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od trenutka nastanka štete. S obzirom na to da je šteta nastala 5. siječnja 1992. godine kada se dogodila prometna nesreća, apelant smatra da mu je od tog dana na dosuđeni iznos materijalne štete trebalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu, a kako je, prema apelantovom mišljenju, pravilno utvrdio Kantonalni sud pozivajući se na odluke Ustavnog suda br. AP 1358/06 i AP 1757/06. Pri tome apelant se pozvao i na odluke Ustavnog suda br. AP 1433/06 i AP 3013/06.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u pobijanoj presudi, te smatra da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

10. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci. Smatra da pred tim sudom nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se poziva.

11. Općinski sud je naveo da u postupku pred Općinskim sudom nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

12. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud donio pobijanu presudu sukladno prihvaćenom zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 11. travnja 2011. godine. Smatra da pobijanom presudom nisu prekršena apelantova ustavna prava i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. stav 2.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Član 277. stav 1.

Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom VI.Dopustivost

14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 002066 12 Rev od 29. kolovoza 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 4. listopada 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. prosinca 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Ustavni sud zapaža da se postupak pred redovitim sudovima odnosio na naknadu materijalne štete, dakle ticao se građanskih prava i obveza, te da se stoga na postupak primjenjuju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

20. Apelant tvrdi da mu je pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje jer su mu kamate dosuđene od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka, a ne od nastanka štete. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocjenjivanje činjenica i dokaza koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda jeste ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

22. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant pobija presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojemu je odlučeno o datumu od kada teku zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade materijalne štete. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je u svojoj praksi u nizu predmeta rješavao pravno pitanje vezano za početak tijeka zatezne kamate pri određivanju naknade materijalne štete (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 624/10 od 13. ožujka 2013. godine, AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, AP 1757/06 od 8. srpnja 2008. godine, AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci broj AP 1433/06 iskazao stav (koji je slijedio i u drugim navedenim odlukama) koji se odnosi na primjenu čl. 186. i 277. ZOO-a, a prema kojemu na dosuđeni iznos naknade materijalne štete zakonske zatezne kamate teku od dana nastanka štete, a ne od donošenja prvostupanjske presude.

23. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojemu je odlučeno da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete teče od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja dano obrazloženje nije u suprotnosti sa stavovima Ustavnog suda izraženim u navedenim predmetima. Naime, iz pobijane odluke nespornim proizlazi da je i Vrhovni sud, iako se eksplicitno nije pozvao na njih, imao u vidu relevantne odredbe čl. 186. i 277. ZOO-a iz kojih proizlazi da, kako je i naveo Vrhovni sud u pobijanoj odluci, zatezne zakonske kamate na naknadu materijalne štete teku od dana nastanka štete. Međutim, Vrhovni sud je imao u vidu činjenice konkretnog slučaja koje i nisu sporne među strankama, a iz kojih proizlazi da je šteta nastala prije 22. lipnja 1998. godine, odnosno prije puštanja u opticaj novčanice konvertibilna marka, te da se u tom slučaju kamata na materijalnu štetu, prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 11. travnja 2011. godine, dodjeljuje od tog datuma. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZOO-a i zaključak Vrhovnog suda od 11. travnja 2011. godine na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos naknade materijalne štete ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ti apelantovi navodi neutemeljeni, te da mu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane odluke, sukladno relevantnim odredbama ZOO-a i zaključku Vrhovnog suda od 11. travnja 2011. godine, dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

27. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4192/12 (M. E.) | Sudska praksa | Aktio