Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4493/12 (F. D. i F. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 7, 46
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4493/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4493/12, rješavajući apelaciju Fehima Dedića i Fate Dedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fehima Dedića i Fate Dedić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004856 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 004856 10 Gž od 23.
septembra 2011. godine
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fehim Dedić i Fata Dedić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 004856 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 004856 10 Gž od 23. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda kao i od JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. septembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 30. septembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 8. oktobra 2015. godine, a tuženi 5. oktobra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 004856 08 P od 21. aprila 2011. godine, donesenom po tužbi apelanata podnesenoj 7. aprila 2008. godine protiv tuženog radi utvrđivanja stanarskog prava, utvrđeno je da su apelanti „prije 6.12.2000. godine“ neprekidnim korištenjem stana duže od osam godina, i to počev od 1980. godine, stekli stanarsko pravo na dvosobnom prizemnom stanu u Banovićima, pobliže opisanom u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Istom presudom je utvrđeno da je tuženi dužan u roku od 15 dana od dana presuđenja, pod prijetnjom izvršenja, kao prodavac zaključiti ugovor o kupoprodaji spornog stana s apelantima kao kupcima i nosiocima stanarskog prava na tom stanu za kupoprodajnu cijenu od 8.834,70 KM, koji iznos će apelanti platiti certifikatima kao sredstvom plaćanja u roku od 15 dana od dana presuđenja. Dalje je utvrđeno da ako to tuženi ne učini u određenom roku ova presuda će činiti osnov i zamijeniti kupoprodajni ugovor kao osnov uknjižbe od strane apelanata na predmetnom stanu, te je tuženi dužan trpjeti i priznati da se apelanti na osnovu ove presude u KPU kod nadležnog suda uknjiže kao suvlasnici navedenog stana sa suvlasničkim udjelima od po ½, kao i da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.329,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
6. Kako navodi Općinski sud, među strankama je nesporno da apelanti koriste sporni stan od 1980. godine do danas i da tuženi nije ometao apelante u njihovom korištenju stana. Sporno je među strankama da li apelanti mogu steći stanarsko pravo na stanu u koji su uselili bez pravno valjanog akta tuženog, kao i objektu koji se ne smatra stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 18/84, 12/87, 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99, u daljnjem tekstu: ZSO).
7. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je odredbom člana 30. stav 2. ZSO propisano da će stambeni organ, na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, donijeti rješenje o ispražnjenju stana koji je neka osoba prisvojila bez pravnog osnova u roku od tri godine. Nadalje, navedeno je da je protekom ovog roka davaocu stana na korištenje omogućeno zahtijevati ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljih pet godina, a prema članu 30. stav 7. ZSO. Nakon što protekne vrijeme od osam godina od bespravnog useljenja u društveni stan može se smatrati da je takav korisnik u pogledu korištenja stana stekao prava koja ima nosilac stanarskog prava. Kako navodi Općinski sud, apelanti su u predmetnom stanu neometano stanovali od 1980. godine, a kako to slijedi iz izvedenih dokaza, što znači da su poslije osam godina, tj. već 1988. godine stekli prava koja ima nosilac stanarskog prava, te su dalje nastavili nesmetano koristiti sporni stan, a da im tuženi nije izdao rješenje o dodjeli niti ugovor o korištenju stana. Stoga se tužbeni zahtjev apelanata, po mišljenju Općinskog suda, može podvesti pod odredbu člana 46. stav
2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), koji propisuje da osobe koje su do isteka roka iz člana 50. tog zakona, tj. „do 6.12.1999. godine stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje, shodno odredbama [ZSO], imaju pravo otkupa stana po odredbama tog zakona“. Prema izmijenjenoj odredbi člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova zahtjev za kupovinu stana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu tog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog postupka, ovisno koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
8. Kako su apelanti „stekli status nositelja stanarskog prava prije 6.12.1999. godine“ presuda u ovoj pravnoj stvari, po ocjeni Općinskog suda, ima deklarativan karakter jer se potvrđuje već stečeno stanarsko pravo apelanata, a odredba člana 30. ZSO ima za cilj uspostavljanje pravne sigurnosti kako bi se faktičko stanje protekom određenog vremena priznalo kao pravno stanje. Dakle, imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZSO i Zakona o prodaji stanova, Općinski sud zaključuje da apelanti nisu propustili rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana jer će taj rok početi od okončanja sudskog postupka, pa je stoga preuranjen prigovor tuženog u smislu propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Općinski sud navodi da su po ovom pitanju Ustavni sud i sudska praksa zauzeli jasne stavove, kao npr. u AP 221/04 od 14. juna 2005. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 38/05).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 004856 10 Gž od 23. septembra 2011. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena tako što se apelanti u cijelosti odbijaju s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se tuženi obaveže da u roku od 15 dana od dana presuđenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao prodavac zaključi ugovor o kupoprodaji spornog stana s apelantima kao kupcima i nosiocima stanarskog prava na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, te da će, ako to tuženi ne učini u određenom roku, prvostepena presuda činiti osnov i zamijeniti kupoprodajni ugovor kao osnov uknjižbe od strane apelanata na spornom stanu, kao i da je tuženi dužan trpjeti i priznati da se apelanti na osnovu ove presude u KPU kod nadležnog suda uknjiže kao suvlasnici navedenog stana sa suvlasničkim udjelima od po 1/2, dok se dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 4.329,00 KM snižavaju na iznos od 2.164,50 KM. U preostalom dijelu kojim je utvrđeno da su apelanti, kao bračni drugovi, „prije 6.12.2000. godine“ neprekidnim korištenjem stana duže od osam godina, i to počev od 1980. godine, stekli stanarsko pravo na spornom stanu prvostepena presuda se potvrđuje.
10. Kantonalni sud je naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da se data ocjena prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u dijelu koji se odnosi na otkup stana, a koja je zasnovana na primjeni odredaba Zakona o prodaji stanova, ne može prihvatiti kao rezultat pravilne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud smatra da je nesporna činjenica da je odredbom člana 46. stav 2. navedenog zakona propisano da osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog zakona (6. decembar 2000. godine) stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu s odredbama ZSO-a imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona, pa je, dakle, nesporno da su, u smislu ove zakonske odredbe, apelanti stekli svojstvo nosioca stanarskog prava.
11. Međutim, pozivajući se na relevantne propise, Kantonalni sud navodi da je odredbom člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova propisano da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona („Službene novine FBiH“ broj 32/01), odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, ovisno koji je rok kasniji, s tim da se ugovor o prodaji stana mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup. Shodno tome, ovakav zahtjev apelanti su mogli podnijeti najkasnije do 24. jula 2003. godine, tj. u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu gore pomenutog zakona koji je stupio na snagu 24. jula 2001. godine. Ovaj rok je prekluzivni zakonski rok i njegovim istekom gubi se samo pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokom. Pri tome, Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu propustili rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana jer taj rok počinje teći od okončanja sudskog postupka, pa da je, shodno tome, i prigovor tuženog u smislu propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana preuranjen.
12. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud zanemaruje da su apelanti tužbu radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 46. stav 2, a u vezi s članom 50. Zakona o prodaji stanova podnijeli tek 7. aprila 2008. godine, davno nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana (24. jula 2003. godine), a nisu tvrdili niti dokazivali da su na bilo koji način ranije pa do isteka tog roka pokušavali ostvariti i steći osnov da bi mogli otkupiti stan po navedenom zakonu. Po mišljenju Kantonalnog suda, navedena odredba člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova podrazumijeva da su apelanti prije isteka navedenog roka od dvije godine (24. jula 2003. godine), kao prekluzivnog roka čijim protekom se gubi i samo pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokom, već bili podnijeli tužbu u smislu odredbe člana 46. stav 2, u vezi s članom 50. Zakona o prodaji stanova radi utvrđenja postojanja samog pravnog osnova u skladu s ZSO, kao uvjeta za eventualni otkup stana. Nadalje, kako smatra Kantonalni sud, ukoliko se do isticanja navedenog roka taj postupak pred sudom ne bi okončao, tada odredba člana 7. stav 2. navedenog zakona daje mogućnost da se podnese zahtjev za otkup u roku od tri mjeseca od dana okončanja sudskog postupka. Međutim, kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud smatra da se tužbe za eventualni otkup stana shodno odredbi člana 7. stav 2, u vezi s članom 46. stav 2. i članom
50. Zakona o prodaji stanova mogu podnositi i po proteku prekluzivnog roka iz člana stav 2. pomenute zakonske odredbe, tj. unedogled, a što je, po ocjeni ovoga suda, pogrešno tumačenje i nije svrha zakonodavca s obzirom da po isteku tog prekluzivnog roka za otkup, stečeno svojstvo nosioca stanarskog prava može samo biti osnov za eventualni zakupni odnos (član 50. u vezi s članom 42. Zakona o prodaji stanova).
13. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 004856 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine revizija apelanata je odbijena.
14. Pozivajući se na relevantne propise, Vrhovni sud navodi odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je propisano da se zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku podnosi nosiocu raspolaganja stanom, kao prodavcu u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji je rok kasniji, s tim da se ugovor o prodaji stana mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Kako zaključuje Vrhovni sud, prema navedenoj zakonskoj odredbi zahtjev za kupovinu stana apelanti su mogli podnijeti najkasnije do 24. jula 2003. godine, koji je prekluzivni rok i istekom kojeg se gubi pravo na podnošenje zahtjeva.
15. U predmetnom sporu, kako dalje navodi Vrhovni sud, apelanti su tužbu za utvrđenje stanarskog prava i za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana podnijeli 7. aprila 2008. godine, dakle nakon isteka roka iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Vrhovni sud smatra da apelanti stoga pogrešno navode u reviziji da se u konkretnom slučaju na njih primjenjuje kasniji rok od tri mjeseca od dana okončanja ovog sudskog postupka u kome je utvrđeno njihovo stanarsko pravo na stanu kao preduvjet za ostvarivanje prava na otkup stana. Primjena kasnijeg, po mišljenju Vrhovnog suda, povoljnijeg roka bi dolazila u obzir samo u slučaju da je tužba podnijeta prije 24. jula 2003. godine, kada bi se rok mogao računati od dana okončanja sudskog postupka. Također, Vrhovni sud smatra da nema mjesta ni za primjenu odredbe stava 5. člana 7. Zakona o prodaji stanova na koju upućuju apelanti u reviziji jer su apelanti, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja, do isteka propisanog roka mogli preduzeti radnje za utvrđenje činjenica bitnih za prodaju stana. U tom smislu, Vrhovni sud smatra da se apelanti nepotrebno pozivaju i na Odluku Ustavnog suda broj AP 221/04 od 14. juna 2005. godine s obzirom da je u skladu s izraženim stavom u toj odluci odlučeno o njihovom zahtjevu za utvrđenje stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
17. Apelanti navode da je u konkretnom pravnom odnosu redovni sud svoje odluke zasnovao na članu 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova konstatirajući da su apelanti mogli podnijeti tužbu do 24. jula 2003. godine, tj. do isteka prekluzivnog roka propisanog za nosioce stanarskog prava. Po mišljenju apelanata, ovakav stav navedenih sudova je rezultat pogrešne i proizvoljne primjene navedene odredbe zakona zbog čega je na najgrublji način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, kao i pravo na dom i imovinu.
18. Kako navode apelanti, na osnovu naprijed navedenih odredaba zakona može se zaključiti da je rok od dvije godine predviđen za nosioce stanarskog prava, tj. osobe kojima je stan dodijeljen i koje su zaključile ugovor o korištenju stana i da je taj rok kao prekluzivan istekao 24. jula 2003. godine. Međutim, kada je riječ o osobama kojima je stan dodijeljen pravomoćnom sudskom presudom ili kojima je svojstvo nosioca stanarskog prava priznato aktom nadležnog organa u skladu s ZOS-om, kao što je njihov slučaj, rok za podnošenje zahtjeva nije istekao 24. jula 2003. godine jer taj rok počinje teći od dana okončanja eventualnog sudskog postupka.
19. Po mišljenju apelanata, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana za apelante je počeo teći tek od 23. septembra 2011. godine (kada je Kantonalni sud odlučio o izjavljenoj žalbi) i isti je trajao do 23. decembra 2011. godine, odnosno do isteka tri mjeseca od okončanja sudskog postupka. U tom smislu, apelanti navode da redovni sud pogrešno zaključuje da je rok za podnošenje tužbe u konkretnom pravnom odnosu izjednačen s rokom za podnošenje zahtjeva za otkup stana, tj. s rokom koji je kao prekluzivan i istekao 24. jula 2003. godine, ali samo za nosioce stanarskog prava kojima je stan dodijeljen i koji su zaključili ugovor o korištenju stana, a ne i za osobe kojima je stan dodijeljen pravomoćnom sudskom presudom.
20. Kako zaključuju apelanti, na osnovu svih prednjih navoda evidentno je da je u postupku pred redovnim sudovima pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ali da su na takvo činjenično stanje Kantonalni i Vrhovni sud, pogrešnom i proizvoljnom primjenom člana 7. Zakona o prodaji stanova, povrijedili prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani, te da u svemu ostaje kod datih razloga u presudi predlažući da se apelacija odbije.
22. Vrhovni sud navodi da je u svojoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je revizija apelanata neosnovana, odnosno zašto je odbijen njihov zahtjev u dijelu kojim su apelanti tražili da se tužena obaveže da s apelantima zaključi ugovor o kupovini stana, u protivnom da ga zamijeni presuda i da se izvrši uknjižba prava vlasništva na stanu. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije.
23. Tuženi smatra da, imajući u vidu naprijed navedeno obrazloženje Vrhovnog i Kantonalnog suda, a koje je zasnovano na važećim zakonskim propisima, tj. materijalnom pravu može se na jasan i nedvosmislen način zaključiti da ne postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje, kao ni njihovog prava na dom te njihovog prava na imovinu, kako apelanti navode u apelaciji. U vezi sa svim naprijed navedenim, tuženi predlaže Ustavnom sudu da apelaciju u cijelosti odbije.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 18/84, 12/87, 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 30. st. 2. i 7.
(2)Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(7)Protekom roka iz stava 2.ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtjeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
25. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97 i 11/98) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći¸ zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
26. Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (objavljena 24. jula 2001. godine, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 32/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi: Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 004856 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[.....]
33. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o pravu apelanata na stanarsko pravo kao i rokovima u kojima je bilo moguće otkupiti takve stanove, što predstavlja njihovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
34. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što su, po njihovom mišljenju, Kantonalni i Vrhovni sud osporenim odlukama proizvoljno tumačili relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati je li osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
36. Apelanti navode da su u konkretnom pravnom odnosu redovni sudovi svoje odluke zasnovali na članu 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova konstatirajući da su apelanti mogli podnijeti tužbu do 24. jula 2003. godine, tj. do isteka prekluzivnog roka propisanog za nosioce stanarskog prava. Oni navode da je ovakav stav navedenih sudova rezultat pogrešne i proizvoljne primjene navedene odredbe zakona zbog čega su na najgrublji način povrijeđena njihova ustavna prava. Apelanti nadalje smatraju da kada je riječ o osobama kojima je stan dodijeljen pravomoćnom sudskom presudom ili kojima je svojstvo nosioca stanarskog prava priznato aktom nadležnog organa u skladu sa ZOS-om, rok za podnošenje zahtjeva nije istekao 24. jula 2003. godine jer taj rok počinje teći od dana okončanja eventualnog sudskog postupka.
37. U vezi s navodima apelanata, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu apelanata za utvrđenje da su apelanti prije 6. decembra 2000. godine stekli stanarsko pravo na spornom stanu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su apelanti tražili da sud obaveže tuženog da kao prodavac s njima zaključi ugovor o kupoprodaji spornog stana, da će u protivnom presuda zamijeniti kupoprodajni ugovor, te će se na osnovu nje apelanti uknjižiti kao vlasnici spornog stana. U vezi s odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da su zahtjev za kupovinu spornog stana apelanti mogli podnijeti najkasnije do 24. jula 2003. godine, tj. u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu gore pomenutog zakona koji je stupio na snagu 24. jula 2001. godine, te da je taj rok prekluzivnog karaktera i da se njegovim istekom gubi samo pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokom. Pri tome, Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu propustili rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana jer da taj rok počinje teći od okončanja sudskog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da su apelanti tužbu radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava podnijeli tek 7. aprila 2008. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka za otkup stanova koji je istekao 24. jula 2003. godine, a da u postupku apelanti nisu tvrdili niti dokazivali da su na bilo koji način ranije pa do isteka tog roka pokušavali ostvariti i steći osnov da bi mogli otkupiti stan po navedenom zakonu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da su apelanti tužbu za utvrđenje stanarskog prava i za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana podnijeli 7. aprila 2008. godine, dakle nakon isteka roka iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Vrhovni sud smatra da stoga apelanti pogrešno navode u reviziji da se u konkretnom slučaju na njih primjenjuje kasniji rok od tri mjeseca od dana okončanja ovog sudskog postupka u kome je utvrđeno njihovo stanarsko pravo na stanu kao preduvjet za ostvarivanje prava na otkup stana.
38. Ustavni sud u osporenim odlukama sudova ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 7. stav 2. navedenog zakona kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neosnovan, ukazujući na to da su odredbom člana 7. stav 2. navedenog zakona propisani rokovi do kojih je to bilo moguće učiniti. Kako su apelanti tužbu radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava podnijeli tek 7. aprila 2008. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka koji je istekao 24. jula 2003. godine Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu sudova da su apelanti zahtjev za otkup stana podnijeli protekom zakonom propisanog roka, s obzirom da se radi o prekluzivnom roku čijim protekom nosilac stanarskog prava gubi pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanata smatra neosnovanim (mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda broj AP 4689/11 od 6. novembra 2014. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba, tačka 40).
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava u suštini zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman