Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4710/12 (R. Đ.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4710/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4710/12, rješavajući apelaciju Radomira Đuričića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Radomira Đuričića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u kojem je donijeta Presuda broj 09 0 P 009825 07 Gž od 17. maja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Radomiru Đuričiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Radomiru Đuričiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu s članom 72. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Đuričića izjavljena protiv:
- Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 009825 07 Gž od 17.
maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 2724/04-A od 20. januara 2006. godine;
- Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 25-31-2182/13 S od 12. novembra 2013.
godine i Rješenja Službe za stambene i komunalne poslove i poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša broj 05-23-281/04 od 30. jula 2013.
godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radomir Đuričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Smedereva, kojeg zastupa Goran Latinović, advokat iz Herceg-Novog, Crna Gora, podnio je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnim sudom Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) po žalbi na prvostepenu Presudu broj P-2742/04-A od 20. januara 2006. godine, te općenito zbog postupka pred upravnim i sudskim organima po njegovom zahtjevu za povrat stana. Apelant je dopunio apelaciju 9. augusta 2013. godine, odnosno dostavio Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009825 07 Gž od 17. maja 2013. godine i 23. decembra 2013. godine, kada je osporio Rješenje Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša, Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 25-31-2182/13 S od 12. novembra 2013. godine i Rješenje Službe za stambene i komunalne poslove i poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-281/04 od 30. jula 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i od Ministarstva i Službe i Ibrahima Udovčića zatraženo je 1. novembra i 28. novembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 3. septembra 2014. godine, Ministarstvo je dostavilo odgovor 8. augusta, Služba 1. augusta 2014. godine, a Ibrahim Udovčić je odgovor dostavio 4. augusta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 12. februara 1992. godine s Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd zaključio ugovor o otkupu stana u Sarajevu, koji je apelant napustio početkom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini.
Upravni postupak po zahtjevu za povrat stana
6. Apelant je zahtjev za povrat stana podnio Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), koja je rješenjem od 4. maja 2000. godine odbila apelantov zahtjev za povrat stana.
7. Apelant je 10. februara 2004. godine također podnio zahtjev koji je naslovio kao povrat nekretnina, u kojem je tražio vraćanje u posjed stana kojeg je otkupio pravno valjanim kupoprodajnim ugovorom. Nakon provedenog postupka pred upravnim organima, u kojem je donijeto rješenje kojim je apelantov zahtjev odbačen zbog nenadležnosti, Kantonalni sud je ukinuo rješenja iz upravnog postupka i predmet vratio na ponovni postupak, te zatim (u ponovnom postupku) po apelantovoj tužbi ukinuo upravna rješenja kojim je apelantov zahtjev odbijen, te predmet vratio na ponovni postupak.
8. Zaključkom Službe broj 05-23-281/04 od 13. septembra 2011. godine, donesenim u ponovnom postupku, prekinut je postupak povrata predmetnog stana, pokrenut po apelantovom zahtjevu radi rješavanja prethodnog pitanja, postupanja Kantonalnog suda po žalbi koju je na presudu Općinskog suda broj P-2742/04-A podnio Ibrahim Udovčić, kao umješač na strani tužene u predmetnom parničnom postupku. Istim zaključkom je navedeno da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od stranaka, a nakon rješavanja prethodnog pitanja u roku od 30 dana kada su stranke dužne podnijeti zahtjev. U suprotnom će se postupak obustaviti.
9. Rješenjem Službe broj 05-23-281/04 od 30. jula 2013. godine nastavljen je postupak u predmetu povrata apelantovog stana. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za povrat stana kao neosnovan. Tačkom III navedenog rješenja apelant je upućen da na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora ostvari pravo na odgovarajuću naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u skladu s članom 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant ima pravno valjan ugovor, zaključen sa SSNO, ali s obzirom da je ostao u oružanim snagama i nakon 14. decembra 1995. godine ima pravo na naknadu u skladu s članom 39.e) Zakona o prodaji stanova. U rješenju je također navedena Odluka Ustavnog suda U-15/11, odnosno rješenje Ustavnog suda u predmetu U-15/11, te je navedeno da su odredbe člana 39.e) u odnosu na naknadu prestale da važe, pa će se naknada odrediti kada se ista utvrdi izmjenama člana 39.e) Zakona o prodaji stanova. Služba je istakla da je bazirajući se na „pravosnažno riješenom prethodnom pitanju“ ocijenila da apelant nema pravo na povrat stana jer je ostao u oružanim snagama državne sljednice SFRJ, što i nije sporna činjenica, ali ima pravo na novčanu naknadu „kada se ista utvrdi izmjenama odredaba člana 39.e) Zakona o prodaji stanova“, te spada u krug osoba koje to pravo imaju regulirano praksom Ustavnog suda u odluci AP 1370/08, odnosno kupoprodajnim ugovorom koji je sudskom odlukom potvrđen kao pravno valjan.
11. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 25-31-2182/13 S od 12. novembra 2013. godine kojim je odbilo apelantovu žalbu, izjavljenu protiv rješenja od 30. jula 2013. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno (imajući u vidu da se apelant žalio da naknada koju nudi član 39.e) nije pravična, te da je tražio naknadu kao u predmetu Đokić) da apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na utvrđivanje pravične naknade ne mogu biti predmet postupka jer općinski i kantonalni organi nisu nadležni za rješavanje navedene stvari, već se tiču posebnog postupka o kojem će odlučiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u skladu s članom 39.e) Zakona o prodaji stanova.
12. Prema informacijama koje je Ustavni sud dobio 13. oktobra 2015. godine od Kantonalnog suda proizlazi da apelant nije pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Parnični postupak
13. Apelant je pokrenuo postupak tužbom pred Općinskim sudom protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena Federacija) radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana koji je apelant zaključio s bivšom JNA i uknjižbe.
14. Općinski sud je donio Presudu broj P-2724/04-A od 20. januara 2006. godine, kojom je utvrdio da je ugovor koji je apelant zaključio s bivšom JNA pravno valjan. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se na osnovu pravomoćne presude naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da u knjigu položenih ugovora izvrši upis stana u korist apelanta s dijelom 1/1. Istom presudom je odbijen protutužbeni zahtjev da sud utvrdi da je raskinut ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnina od 12. februara 1992. godine, koji je zaključen između SFRJ SNNO Vojno-građevinske direkcije i apelanta.
15. Kantonalni sud, rješavajući po žalbama apelanta i Ibrahima Udovčića, umješača na strani tužene Federacije, donio je Presudu broj 090P 009825 07 Gž od 17. maja 2013. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda u dijelu kojim je odbio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva apelanta u knjigu položenih ugovora, pozivajući se na član 39.e) Zakona o prodaji stanova, a koji ne dozvoljava povrat u posjed i upis za dvije kategorije, i to za osobe koje su ostale u aktivnoj službi nakon 14. decembra 1995. godine i osobe koje su stekle stanarsko ili slično pravo na vojnim stanovima u državi, sljednici SFRJ. Kantonalni sud je također naveo da ove dvije kategorije imaju pravo na odgovarajuću naknadu, te da se mora voditi računa o ostvarivanju pravične ravnoteže između javnog interesa i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava tih osoba, a kako je utvrđeno odlukom Ustavnog suda U-15/11. Također, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije pružio dokaz da je apelant iz Stambenog fonda SFRJ ili novonastalih fondova, nastalih raspadom SFRJ, stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, te je odbio protutužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant ističe povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant je hronološki naveo postupke koje je pokrenuo radi povrata stana i uknjižbe (kao i postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba), te naveo „da ne postoji efikasan pravni lijek koji bi doveo do pravičnog rješenja“. Uz apelaciju apelant je dostavio prvostepenu presudu Općinskog suda, te je naveo da njom nije bio zadovoljan, pa je uložio žalbu, te je jedino eksplicitno i jasno istakao povredu prava na pravično suđenje u vezi s dužinom postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom jer je postupak trajao šest godina (u vrijeme podnošenja apelacije). U principu, iz apelacije proizlazi apelantovo nezadovoljstvo (do tada) donijetim odlukama, te apelant „predlaže Ustavnom sudu da u skladu sa svojim ovlaštenjima odluči o meritumu slučaja na način što će apelantu isplatiti novčani iznos od 1050 euro po m2“, pozivajući se na predmet Đokić, uz naknadu nematerijalne štete koju apelant trpi, kao i troškove postupka ili da apelantu omogući ulazak u posjed stana i upis prava vlasništva po osnovu ugovora o kupoprodaji, uz naknadu troškova postupka i nematerijalne štete. Apelant je u dopuni apelacije od 9. augusta 2013. godine samo dostavio presudu Kantonalnog suda, te je naveo „da smatra da su ispunjeni uslovi da Ustavni sud donese odluku hitno“. U dopuni apelacije od 23. decembra 2013. godine apelant je obavijestio Ustavni sud o nastavku upravnog postupka po zahtjevu za povrat stana i odlukama koje su donijete (rješenja nadležnih upravnih organa od 30. jula 2013. godine i 12. novembra 2013. godine), te je naveo „da bi pravična naknada trebala da se isplati u skladu sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić, te da bi ista osim naknade za „oteti“ stan trebala da sadrži naknadu i nematerijalnu naknadu i troškova postupka koji su evidentni“. Apelant je uz apelaciju također dostavio zaključak Ministarstva odbrane Republike Srbije (u daljnjem tekstu: MORS) od 26. juna 2009. godine, kojim je prekinut postupak po zahtjevu za dodjelu stana u zakup na neodređeno vrijeme apelantu do dostavljanja dokaza da nije vratio imovinska prava na stanu u Sarajevu, kada će biti nastavljen postupak po njegovom zahtjevu za dodjelu stana na neodređeno vrijeme iz Vojno-stambenog fonda MORS.
b) Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud je naveo da nisu počinjene povrede prava koje apelant ističe u apelaciji.
19. Kantonalni sud je naveo da je odluka donijeta u skladu s pozitivnim propisima i sudskom praksom, kao i da je svaki uređujući sudija zadužen sa skoro 1000 predmeta, pa je odluka donijeta u razumnom roku.
20. Služba je navela da je postupala u skladu sa zakonom i relevantnim propisima, kao i da nije prouzrokovala dužinu trajanja postupka jer je apelant kao prethodno pitanje vodio sudski postupak.
21. Ministarstvo je navelo da u potpunosti ostaje kod obrazloženja iz rješenja od 12. novembra 2013. godine, te je istaklo da je apelacija neosnovana u pogledu dužine trajanja postupka.
22. Ibrahim Udovčić, kao korisnik stana za koji apelant traži povrat, istakao je razloge da se apelacija odbaci kao nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova (revizije protiv presude Kantonalnog suda i nepokretanja upravnog spora protiv rješenja nadležnog ministarstva). Naveo je da je apelaciju izjavila neovlaštena osoba, da je apelant proširio „tužbeni zahtjev“. Također, Ibrahim Udovčić se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Mara Mandić, te je istakao da je apelantu dodijeljen stan u Beogradu.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Odlukom Ustavnog suda U-15/11 od 30. marta 2012. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 37/12) utvrđeno je da odredba člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nije u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Rješenjem Ustavnog suda od 23. januara 2013. godine broj U-15/11 utvrđeno je da Parlament Federacije nije postupio u skladu s Odlukom U-15/11 od 30. marta 2012. godine, te da odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaju da važe prvog dana nakon objavljivanja rješenja u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Navedeno rješenje objavljeno je u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 4. februara 2013. godine.
VI. Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene odluke donesene u upravnom i parničnom postupku Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
27. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;
Osporene odluke donesene u upravnom postupku
28. Ustavni sud primjećuje da je prva konkretna primjedba apelanta u odnosu na odluke koje su donijeli upravni organi, i to nakon što je donijeto rješenje od 30. jula 2013. godine i 21. novembra 2013. godine, bila isključivo u dijelu u kojem je apelant upućen na ostvarivanje prava na naknadu „u skladu sa članom 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo“. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da mu bude dosuđena naknada u skladu s praksom Evropskog suda u predmetu Đokić u tačno naznačenom iznosu. Dakle, apelantu je osporenim rješenjima nesporno priznat osnov za utvrđivanje naknade u postupku pred Vladom Federacije Bosne i Hercegovine, a apelant u apelaciji problematizira „visinu naknade“ o kojoj nije ni odlučivano u upravnom postupku i koja će mu tek biti dosuđena u postupku pred Vladom Federacije Bosne i Hercegovine (na koji je upućen osporenim rješenjima). Međutim, imajući u vidu apelantovo nezadovoljstvo, Ustavni sud podsjeća da je apelant imao mogućnost pokretanja upravnog spora protiv navedenih rješenja, a da prije obraćanja Ustavnom sudu tu zakonsku mogućnost nije iskoristio. Stoga, Ustavni sud primjećuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zbog čega se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
Osporene odluke donesene u parničnom postupku
29. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi apelantovo nezadovoljstvo presudama donesenim u parničnom postupku. Međutim, prema pravilu o iscrpljivanju djelotvornih pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
30. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Kantonalnog suda koja je donijeta u sudskom postupku radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora i uknjižbe prava vlasništva. U osporenoj presudi navedena vrijednost spora je 25.000,00 KM. Ustavni sud primjećuje da apelant protiv osporene presude nije podnio reviziju. U konkretnom slučaju, kod tačno navedene vrijednosti spora, te kod činjenice da se radi o tužbi radi utvrđenja (i uknjižbe) iz člana 54. ZPP-a, odnosno o utvrđivanju postojanja pravnog posla (valjanost kupoprodajnog ugovora) iz kojeg apelant crpi dalje pravo (i to ključno pravo) na upis prava vlasništva na stanu, Ustavni sud nalazi da su se stekli uvjeti za izjavljivanje revizije. Naime, činjenica da je apelant u sudskom postupku uspio dokazati pravnu valjanost ugovora (dakle uspio sa deklaratornim zahtjevom) ne utječe na drugačije stanje svari, imajući u vidu činjenicu da je isti tražio i upis prava vlasništva (kondemnatorni zahtjev) u kojem dijelu nije uspio. Iz navedenog, naime, proizlazi da se radi o vezanim zahtjevima i da je utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji ustvari samo trebalo biti preduvjet kako bi apelant došao do upisa prava vlasništva na stanu, a što je bila suština vođenja apelantovog sudskog postupka. Dakle, imajući u vidu činjenicu da apelant nije izjavio reviziju protiv osporene odluke, a imajući u vidu vrijednost spora u iznosu od 25.000,00 KM, apelantov uspjeh u parnici, kao i suštinu samog predmeta, Ustavni sud nalazi da nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje osporenih sudskih odluka.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud nalazi da u odnosu na upravne odluke nije moguće meritorno ispitati apelaciju, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
2. Parnični postupak u vezi s dužinom
32. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji jasno ukazao na kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u parničnom postupku zbog nedonošenja drugostepene odluke.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na član 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda prema kojem može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije nije bila donijeta odluka po žalbi protiv presude Općinskog suda, te smatra da je apelacija u odnosu na pravo na donošenje odluke „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije bila dopuštena već u vrijeme podnošenja. Iako je u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, donijeta presuda Kantonalnog suda od 17. maja 2013. godine, Ustavni sud nalazi za potrebno ispitati apelantove navode u vezi s povredom prava na pravično suđenje u razumnom roku.
34. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
35. Apelant smatra da je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno njegovo pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje „u razumnom roku“
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom koji, u vrijeme podnošenja apelacije, nije odlučio o žalbi protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 009825 07 od 17. maja 2013. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema navodima iz apelacije, odnosno raspoloživim dokazima iz spisa. Stoga će, budući da je apelant isključivo osporavao postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud sagledati dužinu predmetnog postupka isključivo pred navedenim sudom.
39. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio žalbu protiv prvostepene odluke 17. februara 2006. godine o kojoj je Kantonalni sud odlučio presudom od 17. maja 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste sedam godina i tri mjeseca.
b) Analiza dužine trajanja postupka
40. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju pravne valjanosti ugovora i uknjižbe prava vlasništva na stanu „JNA“, pa se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i pogotovo propise koje je trebalo primjeniti može govoriti o relativno složenom predmetu. Osim toga, imajući u vidu predmet spora može se izvesti zaključak da je predmetni postupak za apelanta bio izuzetno značajan, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je upravni postupak bio prekinut do rješavanja prethodnog pitanja u sudskom postupku.
41. Sumirajući predmetni postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđenja pravne valjanosti ugovora i uknjižbe prava vlasništva, a Kantonalni sud je trebao ispitati žalbe apelanta i umješača na strani tuženog (Ibrahima Udovčića) u okviru žalbenih navoda i u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Pri tome Ustavni sud naglašava da je posebno neprihvatljiva okolnost da je Kantonalni sud, koji u žalbenom postupku nije provodio dokaze niti je održavao ročišta, o žalbi odlučio nakon sedam godina i tri mjeseca od dana izjavljivanja žalbe. Ustavni sud, također, zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje za svoju pasivnost budući da navodi o velikom broju predmeta (čak i 1000 po sudiji) u rješavanju sami po sebi ne mogu biti relevantni za dužinu predmetnog postupka. Naime, velik broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka bez dostavljanja relevantnih dokaza da je sud preduzeo konkretne i djelotvorne mjere za rješavanje navedenog problema. Pri tome Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost organizirati svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). Uzimajući u obzir sve navedeno, pri čemu je evidentno da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka, a da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao sedam godina i tri mjeseca, dakle duže nego pred prvostepenim sudom koji je provodio dokaze i održavao ročišta (pred kojim je postupak trajao jednu godinu i šest mjeseci), Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog povrede svojih prava, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. Shodno naprijed navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao sedam godina i tri mjeseca, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud smatra da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred Kantonalnim sudom po žalbi trajao sedam godina i tri mjeseca.
46. Na osnovu čl. 18. stav (3) tačka m) i 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman