Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2844/14 (A. A. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Ništavost
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2844/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2844/14, rješavajući apelacije Ankice Agatić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ankica Agatić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037537 13 Rev od 29. aprila 2014. godine;
Ante Kaurin, Josipa Tomić, Josip Kaurin i Zoran Kaurin, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050859 14 Rev od 16. septembra 2014. godine;
„Grizelj“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 016036 13 Rev od 31.
marta 2015. godine;
Ilijaz Bahtagić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 004591 15 Gž 2 od 20. maja 2015. godine;
Biserka Turabija, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122338 11 Gž od 10. juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2844/14 Ankica Agatić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Advokatska firma Sajić o.d. iz Banja Luke, podnijela je 19. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037537 13 Rev od 29. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju i davanje u zakup poslovnog prostora u objektu Hotela „Palas“ u Banja Luci, zaključen 11. novembra 1987. godine između apelantice i tuženog „Palas“ a.d. Banja Luka, a zbog neispunjavanja ugovorne obaveze od strane tuženog, slijedom čega je tuženi obavezan da apelantici, na ime vraćanja onoga što je od nje primio u ispunjenju ugovora, isplati određeni novčani iznos.
U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da tuženi nije pravni sljednik HURO „Kontinental“ Banja Luka jer su pravni sljednici tog preduzeća, sa kojim je apelantica zaključila predmetni ugovor, osam preduzeća koja su nastala 1991. godine podjelom HURO „Kontinental“ Banja Luka, u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o preduzećima. Shodno tome, sud je zaključio da prava i obaveze iz ugovora od 11. novembra 1987. godine nisu univerzalnom sukcesijom prenesena na tuženog već na osam predmetnih preduzeća, te da stoga apelantica po tom osnovu ne može s uspjehom postaviti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog. Isto tako, utvrđeno je da je za osnovanost tužbenog zahtjeva na osnovu ugovora o preuzimanju duga bilo neophodno da su tuženi i HURO „Kontinental“ Banja Luka zaključili taj ugovor i da je apelantica kao povjeritelj na to pristala, a koji uslovi nisu ispunjeni. Osim toga, sud je zaključio da ni ugovor o regulisanju imovinskih odnosa i naknadi štete u vezi izgradnje Trga Krajine, koga su 21. juna 2004. godine zaključili tuženi i Grad Banja Luka, nije od uticaja u konkretnom slučaju, pri čemu treba imati u vidu da taj ugovor ne sadrži odredbu po kojoj će se oštećeni zakupci, a među i njima apelantica, izmiriti iz naknade koju je Grad Banja Luka isplatio apelantu, pa je sud donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-5054/14 Ante Kaurin iz Zagreba, Josipa Tomić iz Nove Gradiške, Josip Kaurin iz Zadra i Zoran Kaurin iz Pule (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050859 14 Rev od 16. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, zaključenog 15. maja 1995. godine između njihove majke R.K. i pravnog prednika tuženih O.M., kojim su razmijenjene nekretnine pravne prednice apelanata u Dragočaju za nekretnine pravnog prednika tuženih u Okučanima, slijedom čega je odbijen i zahtjev za predaju nekretnina u Dragočaju apelantima u posjed. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen slobodnom voljom ugovarača i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim. Nadalje, utvrđeno je da je vrijednost razmijenjenih nekretnina bez uticaja na razrješenje ovog spora, pri čemu treba imati u vidu da su nekretnine u Okučanima devastirane zbog nekorištenja i neodržavanja, dok su nekretnine u Dragočaju ulaganjima tuženih znatno povećale svoju vrijednost.
Isto tako, utvrđeno je da apelanti nisu izveli dokaze na okolnost vrijednosti nekretnina u vrijeme razmjene, a iz provedenih dokaza se može zaključiti da u to vrijeme kuća u Okučanima nije bila devastirana i da je devastacija uslijedila tek nakon 1999. godine, čemu je doprinijela i apelantica Josipa Tomić, čija se kuća nalazi u blizini, a koja je sa razmijenjene kuće uzela i odvezla upotrebljivi građevinski materijal. Također, utvrđeno je da je tačno da je pravna prednica apelanata bila pripadnik manjinske etničke zajednice i da je bilo pojedinačnih slučajeva ubistava lica hrvatske nacionalnosti na teritoriji Općine Banja Luka u toku ratnog perioda. Međutim, utvrđeno je da su to opće ratne okolnosti, zbog kojih se ugovor ne može smatrati ništavim, a na strani pravne prednice apelanata nisu postojale nikakve posebne okolnosti koje su uticale na njenu slobodu odlučivanja. Najzad, sud je, shodno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, zaključio da je zakonska pretpostavka da je predmetni ugovor pravno valjan, pa je na apelantima bio teret dokazivanja da je ugovor ništav odnosno da nije zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, a što oni nisu dokazali.
3. AP-3039/15 „Grizelj“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 016036 13 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora i da ne postoje razlozi za raskidanje ugovora zbog neispunjenja, prema relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da nisu nastupila dejstva raskida u skladu sa relevantnom odredbom navedenog zakona, prema kojima bi apelant imao pravo na povrat plaćenog iznosa koji traži u predmetnom sporu. Naime, utvrđeno je da je tuženi izvršio instaliranje softverskih programa, da je apelant koristio program i da se nije obraćao tuženom sa zahtjevom za izmjenu konfiguracije i prilagođavanjem konkretnoj namjeni, da se softver nije mogao mijenjati bez posebnog pristanka ORAD-a, vlasnika softvera, da je softver prestao sa radom zbog isteka licence i da je apelant izjavu o raskidu ugovora dostavio tuženom 2004. godine, iako je ugovor zaključen 2002. godine. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-3748/15 Ilijaz Bahtagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kojeg zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnio je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 004591 15 Gž 2 od 20. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen dana 20. marta 1998. godine, kao i da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik predmetne parcele u gruntovnim i katastarskim knjigama sa dijelom 1/1. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kako se apelant uknjižio kao vlasnik sporne parcele u zemljišne, odnosno katastarske knjige, a bio nesavjestan (znao ili je mogao znati da je uložio pažnju prosječnog čovjeka u takvim okolnostima), da je istu nepokretnost ranije njegov otac poklonio tužitelju, to je sud zaključio da je predmetni ugovor o poklonu ništav shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima jer se protivi načelu savjesnosti i poštenja obligacionog prava koje je propisano članom 12. navedenog zakona kojim je definisano da u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Shodno tome, sud je zaključio da je i sudska praksa zauzela stav da u slučaju da su iste nekretnine od njenog vlasnika kupila dva lica, svako za sebe, pravo vlasništva stječe onaj koji se prvi uknjiži osim ako se dokaže da je bio nesavjestan kupac.
Osim toga, kako iz provedenih dokaza proizilazi da je izvršeno nezakonito cijepanje sporne parcele i da je apelant kod katastra Općine Ključ ishodio pogrešan i nezakonit upis dijela dvorišta tužitelja, to je sud zaključio da tužitelj ima pravni interes da se uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina. Također, kako je iz provedenih dokaza već utvrđeno da apelant u vrijeme kada mu je otac poklonio sporne nekretnine navedenim ugovorom, nije bio savjestan, odnosno da su u to vrijeme apelantu bile poznate činjenice da su te nekretnine u vlasništvu tužitelja i da je apelant u tužbi protiv tužitelja od 8. decembra 1998. godine tretirao tužitelja kao posjednika spornih nekretnina, jer je u tom postupku kao nesporno utvrđena činjenica da je tada tuženi, a sada tužitelj, posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina, to sud nije mogao utvrditi da je apelant protekom vremena od deset godina imao savjestan posjed, pa nije bilo ni osnova za sticanje prava vlasništva dosjelošću shodno relevantnim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
5. AP-3750/15 Biserka Turabija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122338 11 Gž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja i apelantice kojim su tražili da se utvrdi da između N.Z. i O.Z., kao kupaca i apelantice, kao prodavca, postoji nesporazum o bitnim elementima Ugovora, da se utvrdi da nije ni nastao Aneks Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. januara 2010. godine sačinjen od notara, da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu da u predmetnom ZK ulošku izbriše uknjižbu prava vlasništva na kč. Broj 764/23 E 6 u korist N.Z. i O.Z., te uspostavi zemljišno knjižno stanje koje je postojalo prije provođenja Aneksa Ugovora i da izvrši uknjižbu prava vlasništva sa dijelom 1/1 u korist apelantice, kao i da se naloži N.Z. i O.Z. da apelantici predaju slobodnu od lica i stvari ostavu pobliže preciziranu u izreci prvostepene presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da prilikom zaključenja predmetnog aneksa, ugovarači nisu bili u zabludi, u pogledu predmeta kupovine, da je na prijedlog i intervenciju kako kupaca, tako i prodavca, navedeni aneks dopunjen sa predmetnom nekretninom (ostavom), da je prije nego je potpisan pomenuti aneks, notar utvrdio stvarnu volju ugovornih strana i nakon potpisivanja ugovora, izvornik ugovora pročitao ugovaračima. Nadalje, utvrđeno je da prilikom zaključenja osnovnog ugovora kod notara, isti je prvotuženoj pojasnio da sa predmetom kupoprodaje kupuju i zajedničke prostorije, koje podrazumijevaju sve ono šte se ne nalazi unutar stana, te su tuženi smatrali da i ostava ulazi u zajedničke dijelove zgrade, zbog čega sud nije prihvatio navod tužitelja o postojanju nesporazuma o predmetu ugovora, cijeneći da je relevantnom odredbom Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrade i upravljanju zgradama jasno propisano da između ostalih-zajedničke dijelove zgrade čine zajedničke prostorije, a to su podrumski prostor-gdje se ostava i nalazi te zajedničko spremište i slično. Dakle, kako je utvrđeno da su se stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora, da postoji suglasnost izjave volja ugovarača za zaključenje ugovora, u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, da je ugovor nastao i da su se stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora, to je sud donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2844/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman