Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/14 (I. N. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1104/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1104/14, rješavajući apelacije Ilije Nedić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ilija Nedić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011132 13 GŽ od 24. decembra 2013. godine;
Semir Štukan protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013098 14 Gž od 21. aprila 2015. godine;
Almasa Lepenica, Daliborka Nikolić, Slađana Baričanin, Raza Piralija, Fatima Herco, Merka Mujagić, Nada Stjepanović, Nasiha Fulin, Belma Medunjanin, Rabija Bašić, Gospa Maunaga, Spomenka Stanišić, Branka Klačar, Mirjana Vuletić, Mila Bošnjak, Radmila Ilišković, Mirjana Stojanović, Belma Bećar, Ismeta Prašović i Smilja Šarčević protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012938 14 Gž od 6. aprila 2015. godine;
Budimir Gavrić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006506 15 Rev od 8. aprila 2015. godine;
Slavica Ivošević protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013150 10 Gž od 12. maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1104/14 Ilija Nedić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 11. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 011132 13 GŽ od 24. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda Suda BiH na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno da se tužena (Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane) obaveže da nadležnom Federalnom zavodu za PIO/MIO uplati doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem od šest mjeseci za 2006. godinu. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Drugostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju osporene odluke istaklo da su, za ostvarivanje prava na uplatu doprinosa sa uvećanim trajanjem u konkretnom slučaju, relevantne odredbe Zakona o službi u vojsci FBiH (glava V – regulisanje penzijskog i invalidskog osiguranja), kojima nije propisano pravo vojnih lica na staž sa uvećanim trajanjem. Dakle, zaključeno je da apelant, po entitetskom propisu koji je regulisao prava stečena profesionalnom vojnim službom, nije imao zakonski osnov za stjecanje staža sa uvećanim trajanjem. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 196. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
2. AP-2722/15 Semir Štukan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 013098 14 Gž od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara BiH, Ministarstvo sigurnosti BiH- Granična policija BiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja disciplinske komisije kojim je proglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti, obavezivanje tužene da apelantu isplati na ime umanjenja plate novčani iznos, te izvrši brisanje izrečene sankcije i kaznenih bodova u evidenciji Odjela za kadrovske poslove). Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant, kod donošenja odluke o zaprečavanju ulaska autobusa počinio teže povrede službene dužnosti iz člana 105. stav 1. Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika za koje mu izrečena propisana mjera novčane kazne. U tom smislu je drugostepeno vijeće Suda BiH zaključio da zaključak prvostepenog suda o zakonitosti odluka disciplinskih organa u konkretnom slučaju nije doveden u sumnju navodima žalbe apelanta. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
3. AP-2921/15 Almasa Lepenica, Daliborka Nikolić, Slađana Baričanin, Raza Piralija, Fatima Herco, Merka Mujagić, Nada Stjepanović, Nasiha Fulin, Belma Medunjanin, Rabija Bašić, Gospa Maunaga, Spomenka Stanišić, Branka Klačar, Mirjana Vuletić, Mila Bošnjak, Radmila Ilišković, Mirjana Stojanović, Belma Bećar, Ismeta Prašović i Smilja Šarčević (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijele su 12. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 012938 14 Gž od 6. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica podnesen protiv tužene (Bosna i Hercegovina, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine) radi zaštite prava iz radnog odnosa (zahtjev za razvrstavanje radnih mjesta srednje stručne spreme u platne razrede, te isplata razlika plate sa naknadom za minuli rad, kao i uplata pripadajućih doprinosa). Apelantice su, također, obavezane da tuženoj naknade troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je činjenica da je radno mjesto apelantica razvrstano u platni razred C4, za razliku istog radnog mjesta na Sudu BiH koje je razvrstao u platni razred C5, posljedica neusvajanja razvrstavanja svih radnih mjesta sa srednjom stručnom spremom koja su sistematizovana kod tužene. Na taj način su apelantice ostale raspoređene u prvobitne platne razrede, iako za njihova radna mjesta postoje sve potrebne saglasnosti za razvrstavanje u platni razred C5. Međutim, kako je za ovo razvrstavanje potrebna saglasnost Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koja je izostala, zaključeno je da se ne može staviti na teret poslodavcu povreda principa „ista plata za isti posao“. Po ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, opredjeljenje tužbenog zahtjeva na obavezivanje tužene da apelantice razvrsta u odgovarajući platni razred pretpostavlja provođenje procedure iz nadležnosti izvršnih organa vlasti, za što parnični sud nema zakonskih ovlaštenja, slijedom čega su neosnovani svi žalbeni razlozi kojim apelantice pobijaju pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke.
4. AP-2922/15 Budimir Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006506 15 Rev od 8. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude Suda BiH, kojima je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata naknade za smještaj i odvojeni život). Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Revizijsko vijeće Suda BiH je u obrazloženju osporene odluke istaklo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se na apelanta, kao civilno lice u Oružanim snagama BiH, nije mogla primijeniti odredba člana 58. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, s obzirom da apelantu nije bilo utvrđeno pravo na utužene naknade prije stupanja na snagu navedenog Zakona, podzakonskim aktom, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca. Također je revizijski sud naveo da apelant neosnovano smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari trebala primijeniti i odredba člana 40. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, jer i navedenom odredbom (koja je kasnije brisana) pravo na naknadu za odvojeni život i privremeni smještaj bilo propisano samo za rukovodeće državne službenike. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 215. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
5. AP-3390/15 Slavica Ivošević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 013150 10 Gž od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Suda BiH, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv tužene (Bosna i Hercegovina-Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje Mostar) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata naknade za vrijeme produženog radnopravnog statusa, isplata plate, te uplata pripadajućih doprinosa). Apelantica je, također, obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica, iako je imenovana od strane Vijeća ministara BiH, nema status izabranog zvaničnika u smislu odredbe člana 3. alineja f) Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH kako bi uživala prava iz odredbe člana 48. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH, kojom je propisano da samo izabrani zvaničnici, koji su nosioci javne dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa dok ne steknu radnopravni status kod drugog subjekta ili ne steknu uslove za penziju, a najduže godinu dana od dana prestanka javne dužnosti. S tim u vezi je drugostepeno vijeće Suda BiH zaključilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije izabrani zvaničnik, niti je obavljala javnu dužnost, pa shodno tome nije imala pravo na produženje radnopravnog statusa nakon njenog razrješenja zbog isteka mandata, a time ni na naknadu plate po tom osnovu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1104/14 Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice iz predmeta AP-2921/15 i apelant iz predmeta AP-2922/15 su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman