Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/14 (I. M. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1363/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1363/14, rješavajući apelacije Ive Matrak i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Iva Matrak, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I111048 11 GZ od 3. januara 2014. godine;
Muhamed Hasandić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 018631 14 GŽI od 11. aprila 2014. godine;
„Majevica“ d.d. Srebrenik, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 IP 090462 14 PŽ od 19. maja 2014. godine;
„Šedinac-Lab“ d.o.o. Jajce, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 IP 006208 14 PŽ od 30. maja 2014.
godine;
F. M., protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 I 009350 14 GŽI od 25. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1363/14 Iva Matrak (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 27. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I111048 11 GZ od 3. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena po apelantičinom prijedlogu za izvršenje, a radi ostvarenja novčane tražbine na ime utvrđene invalidnine, sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je apelantičin prijedlog za izvršenje odbacio. Sud je istakao da rješenja o pravima na naknade iz Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica Federacije Bosne i Hercegovine, po službenoj dužnosti izvršava organ uprave, a ne sud. Zbog navedenog, donesena je odluka kao u izreci rješenja.
2. AP-2435/14 Muhamed Hasandić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 018631 14 GŽI od 11. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika-Investiciono komercijalne banke d.d. Zenica protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zenici, te je izvršni postupak koji je apelant pokrenuo radi naplate novčanog potraživanja obustavljen i ukinute su sve izvršne radnje. U postupku je utvrđeno da je apelantovo potraživanje prema izvršeniku prestalo kompenzacijom budući da je izvršenik, u međuvremenu, postao povjerilac apelanta, kao tražitelja izvršenja, odnosno da su se dva potraživanja (koja su istorodna, nesporna, dospjela i oba glase na novac) uzajamno srela, te da je jednostrana izjava koju je dao izvršenik i koja je dostavljena apelantu, postala materijalno pravna izjava. Zbog navedenog, sud je zaključio da su ispunjene pretpostavke za prebijanje u skladu sa članom 336. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te članom 337. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-3527/14 „Majevica“ d.d. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sejfudin Krnjić advokat iz Tuzle, podnio je 29. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 IP 090462 14 PŽ od 19. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom izvršni postupak, koji je apelant pokrenuo radi na mirenja novčanog potraživanja, obustavljen je u dijelu koji se odnosi na namirenje glavnog duga u iznosu od 1.534.351,00 KM i troškova postupka u iznosu 40.134,49 KM, dok je u odnosu na namirenje zakonskih zateznih kamata na glavni dug rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi. U odnosu na odluku suda o obustavi postupka, utvrđeno je da je izvršenik-Federacija Bosne i Hercegovine platio apelantu glavni dug i troškove postupka, u iznosima bliže navedenim u izreci rješenja, a koje iznose je banka skinula sa transakcijskog računa izvršenika i doznačila apelantu, zbog čega je izvršni postupak u ovom dijelu obustavljen. Također je utvrđeno da, budući a izvršenik nije u cjelosti postupio po rješenju o izvršenju, jer apelantu nije isplatio zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od 20. decembra 1999. godine do dana isplate, tj. 5. decembra 2011. godine, rješenje o izvršenju je u tom dijelu održano na snazi.
4. AP-3766/14 „Šedinac-Lab“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Spaho iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 IP 006208 14 PŽ od 30. maja 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanta, kao izvršenika, izjavljen 3. maja 2012. godine protiv rješenja o izvršenju broj 46 1 Ip 006208 11 Ip od 20. aprila, dok je prigovor apelanta izjavljen 10. maja 2012. godine protiv istog rješenja o izvršenju odbačen kao neblagovremen. Ocjenjujući navode iz apelantovog prigovora od 3. maja 2012. godine (u kojem je apelant istakao da je tražilac izvršenja dva puta podnosio prijedlog za izvršenje na istim nekretninama zbog namirenja duga za komunalne usluge, te „da su promijenjene nekretnine na kojima će se izvršenje sprovesti“), sud je zaključio da ti navodi ne predstavljaju razloge zbog kojih se može uložiti prigovor u skladu sa odredbama člana 47. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP), niti bilo koji drugi razlog koji sprječava izvršenje, jer ne postoje procesne niti materijalno-pravne pretpostavke koje dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja o izvršenju. Nadalje, u pogledu apelantovog prigovora od 10. maja 2012. godine, sud je zaključio da je taj prigovor dostavljen nakon proteka prekluzivnog roka od osam dana, zbog čega je neblagovremen.
5. AP-5450/14 F. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Srebrenika, podnijela je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 I 009350 14 GŽI od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u izvršnom postupku pokrenutom od strane tražioca izvršenja – „Majevica“ d.d. Srebrenik-u stečaju protiv apelantice, kao izvršenika, radi naplate troškova sudskog postupka, odbijen je apelantičin prigovor koji je izjavila protiv rješenja o izvršenju. U postupku je utvrđeno da apelantičini navodi u prigovoru, (u kojem je istakla da ne posjeduje nikakvu imovinu, osim predmeta koji su neophodni za zadovoljavanje njenih svakodnevnih životnih potreba i koji su, kao takvi, izuzeti od izvršenja) ne predstavljaju razloge zbog kojih se može uložiti prigovor u skladu sa odredbama člana 47. ZIP-a, niti bilo koji drugi razlog koji sprječava izvršenje. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1363/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman