Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1662/15 (S. Ć.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1662/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1662/15 rješavajući zahtjev Save Ćuljkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Save Ćuljkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Ćuljković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045103 14 Rev od 17. februara 2015. godine.

2. Apelant je podneskom od 19. oktobra 2015. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) od 7. oktobra 2015. godine, tražeći istovremeno i zabranu preduzimanja radnji od strane Službe koje mogu nanijeti štetu imovini čiji se povrat i predaja u posjed traži, sve do okončanja postupaka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji i apelaciji broj AP 4040/15.

Uvodne napomene

3. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelant 27. aprila 2004. godine na temelju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) uveden u posjed stana, koji se nalazi u Sarajevu u ul. Topal Osman-paše broj 16/6, nakon čega je tadašnje Federalno ministarstvo odbrane pokrenulo postupak za ponovno razmatranje odluke CRPC. Taj upravni postupak (koji je predmet razmatranja pred Ustavnim sudu u predmetu broj AP-4040/15) je okončan presudom Suda BiH broj S1 3 U 005383 14 U2 od 20. jula 2015. godine kojom je uvažena tužba Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu tužena) i odluka CRPC poništena. Nakon toga Služba je rješenjem od 7. oktobra 2015. godine (koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere) predmetni stan vratila na raspolaganje Službi za zajedničke poslove organa i tijela tužene, zatim je zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC stavila van snage, te apelantu naložila da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, vrati vlasniku.

Osporeni parnični postupak

4. Apelant je 18. novembra 2005. godine tužbom Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tužene radi utvrđenja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora predmetnog stana, koji je apelant zaključio 14. februara 1992. godine sa Državom SFRJ-SSNO-Vojnom ustanovom za upravljanje SF JNA „Beograd“, kao prednikom tužene, te shodno tome apelant je tražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama.

5. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 045103 11 P 2 od 7. decembra 2012. godine kojom je cijelosti udovoljeno tužbenom zahtjevu. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka na temelju ocjene dokaza utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, te je utvrdio da apelant nije riješio svoje stambeno pitanje u R Srbiji, jer stan koji mu je dodijeljen u R Srbiji predstavlja nužni smještaj.

6. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je na sjednici vijeća donio presudu broj 65 0 P 045103 13 Gz od 20. novembra 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio i žalbu tužene u tom dijelu odbio.

7. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda gdje je nesporno utvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da je početkom rata u BiH nastavio službu u JNA na radnom mjestu načelnika za nastavu u Somboru, te da je 1994. godine sa tog mjesta u činu pukovnika VRS, penzionisan. Nadalje je nesporno utvrđeno da je apelant ostvario pravo na povrat u posjed predmetnog stana, te je također nesporno utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan.

8. Međutim, žalba tuženog dovodi u pitanje ocjenu dokaza prvostepenog suda i njegov zaključak o osnovanosti cjelokupnog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud se u tom pravcu pozvao na odredbu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nad kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) koju je citirao. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da apelant u R Srbiji nije riješio stambeno pitanje. Naime, iz dopisa Ministarstva odbrane R Srbije proizlazi da je apelantu, u toku službe u vojnom garnizonu u Beogradu, dodijeljen na korištenje službeni stan površine 60,13 m2 u ul. Mirjevski Venac 2/a, te da je kasnijim rješenjem navedeni stan preimenovan u stan u zakupu na neodređeno vrijeme sa mogućnošću otkupa i sticanja istog u svojinu. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud prilikom odlučenja nije imao u vidu odredbe Zakona o stanovanju u R Srbiji i član 5. citiranog zakona, kojim je korištenje stanova uređeno na osnovu ugovora o zakupu ili na osnovu svojine, pa shodno tome može se izvesti zaključak da se ugovorom o zakupu na neodređeno vrijeme utvrđuje trajni odnos između vlasnika stana i korisnika stana (zakupca) sa obavezom vlasnika (zakupodavca) da zakupcu omogući sticanje vlasništva na stanu.

9. Shodno tome, Kantonalni sud je, suprotno stajalištu prvostepenog suda, ocijenio da je tužena provedenim dokazima dokazala da je apelant kao penzionisani oficir oružanih snaga R Srbije, trajno riješio svoje stambeno pitanje na način da je dobio stan na korištenje iz novoformiranog vojnog stambenog fonda R Srbije. Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba člana 226. i člana 229. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)

10. Odlučujući o revizijama stranaka izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 045103 14 Rev od 17. februara 2015. godine revizije odbio.

11. Vrhovni sud je imajući u vidu činjenično utvrđenje, kojim je vezan, iz kojeg proizilazi da je apelant riješio stambeno pitanje u R Srbiji dobijanjem stana u zakup sa pravom otkupa koji se nalazi na adresi Mirjevski Venac 2a, površine 60.13 m2, te odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donijete u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio i primijenio materijalno pravo i to Zakon o otkupu stanova. U vezi sa prigovorima apelanta kojim tvrdi da je primjena materijalnog prava bila na njegovu štetu i iz razloga što je prvostepeni sud odbio da provede dokaz uvidom i čitanjem odluke Apelacionog suda u Beogradu Vrhovni sud je naveo da apelant ovim dokazom zapravo pokušava da dokaže da nije riješio stambeno pitanje u R Srbiji. Ali, kako je istako Vrhovni sud, pri činjeničnom stanju da je apelantu iz istog stambenog fonda (JNA) dodijeljen stan sa pravom otkupa u Beogradu u ul. Mirjevski Venac broj 2a, površine 60,13 m2, a da je presudom na koju se apelant poziva apelant odbijen sa zahtjevom sa dodjelu drugog stana na području garnizona Beograd površine 87,05 m2, taj dokaz, prema ocjeni Vrhovnog suda, sve i da je proveden, nije mogao uticati na drugačije odlučenje u ovoj parnici. Stoga, činjenica da je odbijen prijedlog za provođenja ovog dokaza ne predstavlja, ni povredu postupka, ni pogrešnu primjenu materijalnog prava.

12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnim navodima apelacije sugerira da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Apelant u tom pravcu tvrdi da tokom postupka nije vrednovana presuda Apelacionog suda u Beogradu iz decembra 2012. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za dodjelu većeg stana, troiposobnog od 87,05 m2, koji po strukturi i bonitetu odgovora predmetnom stanu. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, da se osporene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ukinu i da se na pravnoj snazi ostavi prvostepena presuda koja ne krši apelantova prava.

13. U naknadno dostavljenom podnesku apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi se odložilo izvršenje (nepravosnažnog) rješenja Službe od 7. oktobra 2015. godine (protiv kojeg je apelant izjavio žalbu) i Službi zabranilo preduzimanje radnji koje mogu nanijeti štetu predmetnom stanu do okončana predmetnog postupka, odnosno postupka u predmetu AP 4040/15. Apelant smatra da okolnosti konkretnog slučaja otvaraju ozbiljna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava apelanta na koja se u apelaciji pozvao, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o apelaciji. Predmetna apelacija pokreće pitanje ovlaštenja Suda BiH da u upravnom sporu protiv odluke CRPC odlučuje o pravu vlasništva na predmetnom stanu. Nadalje, sporno je da li je apelant riješio stambeno pitanje u R Srbiji i konačno da li je Sud BiH slijedio praksu u slučaju Đokić, jer je u njegovom slučaju naložena isplata novčane protuvrijednosti. Iseljenjem iz predmetnog stana apelant bi mogao pretrpiti nenadoknadivu štetu.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

17. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

18. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant donošenje privremene mjere zapravo temelji na činjenici da bi provođenjem rješenja Službe za apelanta nastupile nenaknadive štetne posljedice, kao i na kršenju njegovih prava osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao i odlukom Suda BiH, koja nije predmet apelacionog razmatranja u ovom predmetu. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o mogućnosti nastanka nenadoknadive štete uslijed provođenja rješenja Službe, te navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ovo pogotovo imajući u vidu da iz raspoloživih dokaza ne proizlazi da apelant predmetni stan uopšte koristi, jer apelant ni u apelaciji to ne tvrdi. Naime, iz obrazloženja nepravosnažnog rješenje Službe od 7. oktobra 2015. godine proizlazi „da se uviđajem na licu mjesta nije moglo utvrditi da bilo ko koristi predmetni stan, izuzev informacije od susjeda da u predmetni stan navraća Zlatko Voljevica“. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1662/15 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio