Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4706/15 (N. I.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4706/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP 4706/15, rješavajući zahtjev Nebojše Ilića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nebojše Ilića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ-u Doboj, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 20. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 042569 15 Kž od 31. augusta 2015. godine i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 042569 14 K od 15. juna 2015. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da Ustavni sud naloži puštanje apelanta na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 K 042569 14 K od 15. juna 2015. godine apelant je oglašen krivim što je u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanje iz člana 193. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) pa mu je na osnovu istog zakonskog propisa i uz primjenu odredbi čl. 5, 28, 32, 33, člana 37. stav 1, člana 38. stav 1. tačka 2. člana i 39. stav 1. tačka 4. KZ RS izrečena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka o čemu će se odlučiti posebnim rješenjem dok je oštećena radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva upućena na parnicu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i na temelju takve ocjene dokaza izveo zaključak da je apelant tokom noći 16/17. januara 2010. godine u Derventi u ul. Stevana Nemanje bb na spratu kuće u vlasništvu B.K. gdje su kao podstanari stanovali apelant i oštećena S.M. počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
4. Presudom Okružnog suda broj 84 0 K 042569 15 Kž od 31. augusta 2015. godine žalba Okružnog tužioca u Doboju je uvažena i navedena presuda Osnovnog suda preinačena u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom žalba apelantovog branioca je odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelant žalbu izjavio zbog svih žalbenih razloga navodeći da mu je prvostepenom presudom prekršeno pravo na odbranu jer nije obzirom na zapriječenu kaznu imao branioca od momenta dostavljanja optužnice. Dalje je Okružni sud istakao da je u žalbi navedeno da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno jer se nije mogla pokloniti vjera iskazu oštećene posebno kod kontradiktornosti nalaza ljekara koji je u dva navrata konstatovao povrede kod oštećene. Ispitujući žalbene navode Okružni sud je utvrdio, da iako je opravdana primjedba apelanta da mu nije postavljen branilac od momenta dostavljanja optužnice što je propust sudije za prethodni postupak, uvidom u spis prvostepenog suda vidi se da je apelant dao punomoć braniocu prije zakazivanja ročišta za izjašnjenje o krivnji. Dalje je utvrđeno da se na ročištu apelant izjasnio da je imao priliku da razgovara sa braniocem na dan izjašnjenja te da je suglasan da se ročište o izjašnjenju o krivnji održi i bez prisustva branioca kao i da se tom prilikom izjasnio da nije kriv. Okružni sud je dalje utvrdio da je u kasnijem toku postupku apelantu branilac postavljen po službenoj dužnosti, iz čega se da zaključiti da se radi o relativno bitnoj povredi postupka koja po ocjeni Okružnog suda nije ugrozila ni jedno od prava apelanta na odbranu. Istaknuto je da je navedena povreda naknadno ispravljena postavljanjem izabranog branioca za branioca po službenoj dužnosti te se apelant u daljnjem toku postupka na glavnom pretresu branio uz pomoć branioca. Ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja a u vezi sa žalbenim prigovorima apelanta odnosno sadržinom apelantove žalbe Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza kako subjektivne tako i objektivne prirode pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i izveo ispravne zaključke da je apelant u vrijeme i na način kako je to pobliže opisno u izreci prvostepene presude počinio radnju izvršenja koja je pravilno pravno okvalifikovana kao krivično djelo silovanje iz člana 193. stav 1. KZ RS.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u predmetnom krivičnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Istakao je da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao branioca prilikom izjašnjenja o krivnji niti mu je dana mogućnost da uloži prigovore na optužnicu. Također smatra da nije imao suđenje u razumnom roku jer je postupak u konkretnoj krivično pravnoj stvari počeo 17. januara 2010. godine hapšenjem apelanta i saslušanjem istog od strane u ovlaštenih lica policijske stanice Derventa. Od tog dana nadležno tužilaštvo nije poduzelo niti jednu istražnu radnju u cilju prikupljanja dokaza, sve do 16. decembra 2013. godine kada je saslušalo oštećenu, dok je optužnicu protiv apelanta podiglo tek 23. decembra 2013. godine.
7. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je predložio da Ustavni sud naloži KPZ Doboj da apelanta puste na slobodu do odluke Ustavnog suda o apelaciji. S obzirom da su u toku krivičnog postupka počinjene navedene povrede ljudskih prava apelant smatra da njegovim puštanjem na slobodu on lično kao i njegova porodica doživjeli bi psihičku satisfakciju zbog nezakonitog postupanja prema njemu.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant predlaže izdavanje privremene mjere, kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne zatvora izrečene u trajanju od dvije godine, koju izdržava u KPZ-u Doboj. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda da bi to bila psihička satisfakcija za njega i njegovu porodicu, ne konkretizuje razloge zbog kojih predlaže donošenje privremene mjere, očigledno iz razloga što smatra da navodi o kršenju prava na koja je ukazao u apelaciji predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman