Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4521/15 (D. Č.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4521/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4521/15, rješavajući zahtjev Dževada Ćejvanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dževada Ćejvanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Ćejvanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 5. oktobra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 13 I 3, do donošenja odluke o apelaciji.
Parnični postupak
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine obavezana je tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2006. godinu isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade putnih troškova u visini cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla – Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka isplati iznos od 16.478,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu tužena ubuduće na isti način plaća putne troškove.
3. U obrazloženju presude navedeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant sudija Osnovnog suda u Bijeljini, da je imenovan za sudiju tog suda i počeo je raditi 8. marta 2004. godine, da ima prijavljeno prebivalište u Tuzli, da svakodnevno putuje na posao i s posla u mjesto prebivališta, te da mu tužena ne isplaćuje troškove prijevoza na posao i s posla. Osnovni sud je obrazložio da, prema članu 8. stav 3. Zakona o plaćama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 115/05), apelantu pripada naknada za godišnji odmor, zbog čega je usvojio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na regres za godišnji odmor. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, Osnovni sud je naveo da je 30. septembra 2003. godine u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima i sudskoj službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 85/03) izmijenjen član 93. tako što tom izmijenjenom odredbom nije propisana naknada troškova prijevoza koja je do tada bila priznata kao pravo sudija. Navedena odredba je bila na snazi do donošenja novog Zakona o plaćama. Donošenjem novog Zakona o plaćama, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, prema članu 14, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom suda. Dakle, zaključio je Osnovni sud, navedena odredba upućuje na Pravilnik o unutrašnjem poslovanju suda i odobreni budžet suda. Izvjesno je, kako je dalje utvrdio Osnovni sud, da tužena nije Pravilnikom o unutrašnjem poslovanju suda predvidjela sredstva za troškove prijevoza na posao i s posla, a Osnovni sud nije ovlašten da ocjenjuje ustavnost i zakonitost navedenog pravilnika. Zbog toga je Osnovni sud odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu troškova prijevoza.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je o žalbi odlučio Presudom broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine, na način da je uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tako što se tužena obavezuje da apelantu isplati precizirani iznos na ime naknade troškova putovanja na posao i s posla, kako je apelant precizirao u tužbenom zahtjevu, i da mu ubuduće na isti način plaća troškove prijevoza. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu plati troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da propisi na koje se pozvao prvostepeni sud ne isključuju sudijino pravo na naknadu troškova prijevoza, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja svih drugih vrsta naknada. Ako se uzme u obzir da važeći Zakon o plaćama (član 14) izričito ne isključuje obavezu plaćanja troškova prijevoza, nego, naprotiv, ukazuje na obavezu donošenja drugog akta kojim bi se regulirala prava na ostale naknade, zatim da navedeni zakon predviđa termin „putni troškovi“ koji je širokog spektra značenja, onda navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuje na to da apelant ima legitimno očekivanje reguliranja konkretnog prava i to na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u društvenom sistemu. Činjenica da propis nije donesen, prema mišljenju Okružnog suda, ne može tuženu osloboditi obaveze plaćanja putnih troškova, jer upravo nedonošenjem propisa čini štetu apelantu, ograničivši tako njegovo pravo na imovinu. Okružni sud je istakao da je takav stav iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 2609/06. Do zadiranja u sudijinu imovinu (zarađenu plaću, jer se sudija u pravilu ne smije baviti dodatnim poslovima), kako je dalje obrazloženo, dolazi zato što su ti troškovi neophodni i nezaobilazni, uvjet su rada i moraju se podmiriti iz plaće. Konkretan rezultat je da sudijska plaća nema svoju realnu vrijednost (smanjena je za neophodne troškove putovanja) i da je sudijin ekonomski status izmijenjen na lošije, čime je obezvrijeđen i njegov položaj. Pri tome, ponašanje vlasti na takav način, nereguliranjem i neisplatom troškova putovanja samo sudijama (a ne i drugim kategorijama zaposlenika), nema obrazložen i u demokratskom društvu prihvatljiv i legitiman cilj. Na taj način, prema mišljenju Okružnog suda, diskriminirane su sudije prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja (sve kategorije zaposlenih imaju pravo na prijevoz i druge naknade), ali i one sudije koje putuju na posao u odnosu na one koji ne putuju. Da bi takva situacija bila prevaziđena, kako je dalje naveo Okružni sud, jedina mogućnost, koja istovremeno predstavlja apelantovo legitimno očekivanje i koja ne bi bila diskriminirajuća, jeste analogna primjena postojećih zakona (Zakon o Vladi Republike Srpske, Zakon o ministarstvima Republike Srpske, Zakon o plaćama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske i dr.) ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge slične kategorije zaposlenika, koji daju jasno pravo zaposlenim na troškove putovanja – prijevoza na posao i s posla. Okružni sud je zaključio da se tužena propuštanjem donošenja adekvatnog propisa nedopušteno umiješala u apelantovu imovinu, uzrokujući mu štetu koja se sastoji od nastalih troškova prijevoza na posao i s posla, pa ju je tužena dužna naknaditi u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 154. u vezi s članom 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Protiv navedene presude Okružnog suda tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio Presudu broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine, reviziju tužene usvojio i Presudu Okružnog suda broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine preinačio tako što je odbio apelantovu žalbu i u odbijajućem dijelu potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 14. Zakona o plaćama propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tužene, nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska s posla. Pri takvom stanju stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da apelantov zahtjev nije osnovan, jer takav zahtjev nema uporište niti u jednom pozitivnom propisu. Neprihvatljiv je stav drugostepenog suda, kako je dalje ocijenio Vrhovni sud, da se tužena ne može osloboditi obaveze da naknadi apelantu putne troškove nastale prilikom odlaska i dolaska na posao samo zato što nije donijela interne akte, odnosno propise o unutrašnjem poslovanju, kojima je to pravo regulirano, jer, shodno odredbama člana 14. navedenog zakona, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove samo ako je to u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom, pa slijedi da apelantu to pravo pripada samo ako proizlazi iz propisa o unutrašnjem poslovanju suda, a ne zato što tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi to pravo bilo regulirano.
Izvršni postupak (postupak izvršenja i protivizvršenja)
8. Apelant je 18. novembra 2009. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene pravosnažne i izvršne presude Okružnog suda, kojim je tražio da se protiv tužene kao izvršenika odredi izvršenje radi naplate njegovih potraživanja preciziranih navedenom presudom. Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 005223 10 I od 11. februara 2010. godine Osnovni sud je dopustio predloženo izvršenje. Rješenjem broj 83 0 I 005223 10 I od 24. maja 2010. godine Osnovni sud je usvojio apelantov prigovor izjavljen na odluku o troškovima izvršnog postupka i apelantu dosudio troškove izvršenja u iznosu od 1.404,00 KM. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tužene kao izvršenika na rješenje o izvršenju. Nakon toga, izvršenje je provedeno tako što je apelant naplatio svoja potraživanja.
9. Nakon presude Vrhovnog suda, tužena je Osnovnom sudu podnijela prijedlog za protivizvršenje od 19. jula 2011. godine i dopunu prijedloga od 26. jula 2011. godine, kojima je tražila da Osnovni sud naloži apelantu da tuženoj vrati novčani iznos od 29.580,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana isplate, tj. od 22. oktobra 2010. godine pa do konačne isplate, uplatom na njen žiroračun
10. Osnovni sud je Rješenjem broj 83 0 I 005223 11 I 2 od 6. decembra 2013. godine prihvatio navedeni prijedlog tužene za protivizvršenje, te je naložio apelantu da tuženoj vrati ono što je izvršenjem dobio, to jeste novčani iznos od 29.580,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate, tj. od 22. oktobra 2010. godine, u roku od osam dana na žiroračun tužene. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Osnovnog suda, donio Rješenje broj 83 0 I 005223 14 Gž 3 od 13. februara 2014. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
11. Osnovni sud je 7. maja 2014. godine donio Rješenje o protivizvršenju broj 83 0I 005223 11 I 3, kojim je dopustio predloženo protivizvršenje povodom prijedloga tužene od 25. marta 2014. godine. Protivizvršenje je dopušteno radi naplate iznosa od 29.580,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počevši od 22. oktobra 2010. godine pa do dana isplate na novčanom potraživanju – apelantovoj plaći koju ostvaruje u Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona, zapljenom i prijenosom do ½ plaće u korist tužene kao tražioca protivizvršenja, te je naloženo Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona da iznos od ½ apelantove plaće isplaćuje mjesečno prijenosom na žiroračun tužene, kako je i precizirano u rješenju, do potpunog namirenja novčanog potraživanja tužene.
12. Apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o protivizvršenju odbijen je kao neosnovan Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 11 I 3 od 2. jula 2014. godine, a Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 14 Gž 4 od 12. septembra 2014. godine apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 2. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana.
13. Odlučujući o apelacijama koje je apelant podnio protiv naprijed navedenih presuda Vrhovnog suda i Osnovnog suda, kao i rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda donesenih u postupku protivizvršenja, Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3466/11 od 15. aprila 2015. godine. Predmetnom odlukom usvojena je apelantova apelacija, utvrđena je povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i posnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je ukinuta presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine i predmet je vraćen tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije.
14. U predmetnoj odluci, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu, te kada taj sud, preinačujući drugostepenu presudu i odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, nije sagledao argumentaciju koju je iznio žalbeni sud, niti je dao obrazloženje iz kojeg bi se mogli vidjeti njegovi stavovi o pitanjima na kojima je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku.
15. Postupajući povodom naprijed navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine. Predmetnom presudom (stav 1. izreke) je djelimično usvojio reviziju tužene, te je djelimično ukinuo presudu Okružnog suda broj 83-0-P-
001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine i presudu Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu na ime troškova prevoza za period od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine i u tom dijelu je odbacio tužbu. U preostalom dijelu (stav 2. izreke), kojim je presudom Okružnog suda broj 83-0-P-
001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine tužena obavezana da apelantu na ime troškova prevoza za period od 1. juna 2006. godine do 14. novembra 2008. godine isplati iznos od 8.494,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. novembra 2008. godine te da mu i u buduće na isti način plaća iste putne troškove sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja, revizija je odbijena. Pored toga, predmetnom presudom, tužena je obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.279,00 KM.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je drugostepena presuda djelimično pravilna. U vezi sa tim, Vrhovni sud je, prije svega, citirao odredbe člana 93. Zakona o sudovima i sudskoj službi, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos kod Osnovnog suda u Bijeljini, kao i odredbe člana 79. Zakona o sudovima Republike Srpske i člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske, te je konstatovao da nije sporno da internim propisima odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tužene, nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska i odlaska sa posla. Međutim, konstatujući da je apelantu zakonom priznato pravo na putne troškove, u koje bez sumnje spadaju i troškovi prijevoza od mjesta stanovanja do posla i natrag, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da sama činjenica što tužena internim aktima nije regulisala pravo apelanta na troškove prijevoza, ne može utjecati na njegovo pravo da mu se ti troškovi priznaju u visini povratne karte u javnom saobraćaju. Imajući u vidu da se radi o apelantovom potraživanju iz radnog odnosa, Vrhovni sud je zaključio da je revizijom pravilno ukazano da je apelantova tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 105. Zakona o radu za njegovo potraživanje od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine jer je tužba podnesena prvostepenom sudu 31. maja 2007. godine. Shodno tome je u skladu sa odredbama člana 249. stav 2. u vezi sa članom 456a) Zakona o parničnom postupku odlučio kao u stavu 1. izreke. Nasuprot tome, ocijenivši da je apelantov zahtjev na ime troškova prevoza za period od 1. juna 2006. godine do 14. novembra 2008. godine osnovan, a prihvatajući u svemu razloge drugostepene presude u pogledu visine troškova prevoza, Vrhovni sud je primjenom člana 248. a) u vezi sa članom 456a) ZPP donio odluku kao u stavu 2. izreke.
17. Apelant tvrdi da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da tom presudom nije otklonjena ni jedna povreda na koju je ukazao Ustavni sud. U vezi sa tim, apelant navodi da umjesto da mu se prizna pravo na naknadu troškova prijevoza i time, shodno uputama Ustavnog suda, otklone uočene povrede, ponovno se čine povrede i od apelanta se traži da vrati ne samo ono što je naplatio nego i daleko veći iznos. Apelant navodi da je naime naplatio iznos od 29.580,70 KM, a da će morati vratiti oko 45.000 KM jer tužena traži nastavak postupka protivizvršenja i sada traži da apelant vrati iznos od 19.833,10 KM, što sa zateznom kamatom od 22. oktobra 2010. godine daje dupli iznos odnosno oko 39.666,90 KM. Dalje, apelant navodi da je postupak protivizvršenja trajao oko 5 godina, što nije njegov propust, već propust tužene i da tako dugo trajanje postupka predstavlja još jednu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije posljedice trpi apelant, a za koji period su tekle zatezne kamate, koje sada mora da plati aplelant, pa kada se tome doda iznos od 5.300 KM koje je platio advokatu, dobije se iznos od 45.000 KM. Dakle, apelant navodi da ne samo da mu nisu namireni troškovi prijevoza, što bi bilo u duhu stavova iznesenih u odluci Ustavnog suda, već upravo suprotno, da će morati platiti i dodatnih 15.000 KM što, kako dalje tvrdi, nije iznos od 45% koji se navodi u novoj odluci, već iznos od 150% koji apelant treba vratiti. Iz navedenog, apelant smatra da je samo prividno donesena nova odluka i da je očito da odluka Ustavnog suda nije ispoštovana jer u toj novoj odluci, po njegovom mišljenju nisu ispoštovana pravna shvatanja Ustavnog suda i ponovo je proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, a obrazloženje te odluke ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku.
18. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je tužena podnijela zahtjev za nastavak postupka protivizvršenja koje se ima provesti pljenidbom ½ plate apelanta, što bi imalo veoma teške posljedice za njega i njegovu šestočlanu porodicu u kojoj je apelant jedini zaposlen, zbog čega je je podnio ovaj zahtjev u cilju sprečavanja nenadoknadive štete. U prilog tome, apelant je dostavio žalbu tužene (na kojoj je prijemni pečat Osnovnog suda) podnesenu 8. septembra 2015. godine protiv rješenja Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 13 I 3 od 27. avgusta 2015. godine kojim je obustavljen postupak protivizvršenja i obustavljene sve provedene izvršne radnje u tom postupku.
19. Osnovni sud je, na traženje Ustavnog suda, dopisom od 26. oktobra 2015. godine obavijestio Ustavni sud o toku postupka protivizvršenja, navodeći, između ostalog da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-3466/11 od 15. aprila 2015. godine donio rješenje broj 83 0 I 005223 13 I 3 od 27. avgusta 2015. godine kojim je postupak protivizvršenja obustavljen i ukinute su sve provedene izvršne radnje u tom postupku. U prilogu dopisa, dostavio je naprijed navedeno rješenje. Iz predmetnog dopisa ne proizilazi da je nakon navedenog rješenja doneseno rješenje povodom žalbe tužene.
20. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
22. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
23. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da se privremeno obustavi protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 13 I 3. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 13 I 3 od 27. avgusta 2015. godine, koje i dalje egzistira, predmetni postupak protivizvršenja već obustavljen i ukinute su sve provedene izvršne radnje u tom postupku. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, zbog čega je njegov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman