Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4434/12 (M. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Razvod braka
- Dokazni postupak
- Stanarsko pravo
- Bračna stečevina
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 83a
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4434/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4434/12, rješavajući apelaciju Majde Berhamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Majde Berhamović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020308 11 Rev od 25. septembra 2012.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 020308 11 Gž od 12. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 020308 06 P od 4. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Majda Berhamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Melča Tule, advokat iz Mostara, podnijela je 14. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 020308 11 Rev od 25. septembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 020308 11 Gž od 12. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 020308 06 P od 4. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Edina Berhamovića (tužioca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke: u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 31. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 5. do 25. augusta 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući povodom tužbe koju je tužilac podnio protiv apelantice, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 020308 06 P od 4. marta 2011. godine. Predmetnom presudom usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stan (pobliže opisan u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i pripadajući dio zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini i pripadajući dio zemljišta ispod zgrade zajednička bračna imovina parničnih stranaka s dijelom ½ i da je tužilac suvlasnik s ½ dijela predmetnog stana, koje pravo mu je apelantica dužna priznati, pa se tužilac ima uknjižiti u zemljišnim knjigama kao suvlasnik stana s dijelom ½, uz prethodno brisanje apelantice s njezinim dotadašnjim vlasničkim dijelom. Navedenom presudom odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelantica uplati iznos od 25.000,00 KM (na ime iznajmljivanja stana) sa zakonskim zateznim kamatama, dok je djelimično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev tako što je tužilac obavezan da joj isplati iznos od 6.810,16 KM (na ime ulaganja u stan i na ime sredstava uloženih u otkup stana) sa zakonskim zateznim kamatama, a odbijen je dio apelanticinog protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je u toku postupka pred tim sudom na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su apelantica i tužilac 24. novembra 1978. godine sklopili brak, te da je predmetni stan na korištenje tužiocu dodijelio SOKO, RO Zrakoplovstvo, OOUR Proizvodnja aviona za vrijeme trajanja braka s apelanticom za potrebe njegove porodice (tužioca, apelantice i njihovo troje djece) i da su u taj stan uselili 1988. godine, a da su ga napustili u toku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini i otišli u Španiju, a da je faktički prekid njihove bračne zajednice nastupio krajem 1994. godine i početkom 1995. godine, dok je brak razveden Presudom Osnovnog suda broj P.205/97 od 10. septembra 1998. godine, kojom su njihova mldb. djeca povjerena apelantici na brigu i izdržavanje. Iz iskaza apelantice i tužioca utvrđeno je da su 1997. godine oni saznali za otkup stanova, s tim da je apelantica radila u Mostaru kao prevodilac, a da uslijed poremećenih bračnih odnosa nisu kontaktirali direktno već preko djece. Također, iz njihovih iskaza utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije vođen postupak u skladu s odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Pored toga, utvrđeno je da je apelantica na osnovu tužiočeve punomoći, koja je sadržavala njegovu saglasnost, otkupila predmetni stan u skladu s odredbom člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Cijeneći da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (pozivajući se u vezi s tim na odluku Ustavnog suda U 8/99 od 5. novembra 1999. godine) i da se pojam „doma“ odnosi i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, te imajući u vidu odredbu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (kojom je propisano da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug) Općinski sud je zaključio da se predmetni stan može smatrati imovinom apelantice i tužioca u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, imajući u vidu da je apelantica otkupila predmetni stan nakon razvoda braka i postala njegov vlasnik, Općinski sud je konstatirao da zbog prirode stanarskog prava ne postoji mogućnost da oba bivša partnera ostanu nosioci stanarskog prava nakon razvoda, a da u konkretnom slučaju ne postoji odluka koji bračni partner je određen za nosioca stanarskog prava, dok je stanarsko pravo na predmetnom stanu ostvareno za potrebe oba bračna partnera i njihove djece jer bi u protivnom bilo upitno da li bi apelantica dobila stan, a ako bi ga i dobila samo za svoje potrebe bio bi manje kvadrature i površine. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tužioca u smislu odredbe člana 251. Porodičnog zakona koji se, u smislu odredbe člana 384. stav 1. istog zakona, ima primijeniti u konkretnom slučaju.
7. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 252. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, te je konstatirao da u konkretnom slučaju nije sporno da apelantica i tužilac, kao bivši bračni partneri, nisu drugačije ugovorili, a da je tužilac u skladu s odredbom člana 255. stav 2. Porodičnog zakona zatražio podjelu bračne stečevine nakon prestanka braka. Uvidom u punomoć, ovjerenu u Ambasadi BiH u Madridu pod brojem 328-08/98 od 22. jula 1998. godine, Općinski sud je zaključio iz iste proizlazi da je tužilac dao punomoć i sva ovlaštenja apelantici za vođenje otkupa stana, te da preuzme finansijske obaveze oko plaćanja eventualne zamjene stana i da stan ostane sudski registriran na apelanticino ime. Također, konstatirao je da nije sporno da je apelantica započela i okončala otkup stana, otkupivši predmetni stan 2001. godine. Međutim, ukazao je da tužilac osporavao da je ikada potpisao punomoć navedenog sadržaja i da je bio u Ambasadi BiH u Madridu, a da se apelantica pozivala na tu punomoć smatrajući da joj je istom tužilac dao saglasnost da otkupi predmetni stan. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa proizlazi da je tužilac vlastoručno potpisao navedenu punomoć i da vještak nije mogao utvrditi prisutnost tragova koji bi ukazivali na izmjenu – dodavanje prvobitno unesenih sadržaja u punomoć, a da je u iskazu naveo da podaci iz ovjere Ambasade jesu neuobičajeno locirani za takav dokument, ali da se nije mogao decidiranije izjasniti o njegovoj vjerodostojnosti bez drugih podataka koje sud u ostavljenom roku nije mogao pribaviti zamolbenim putem preko Ambasade BiH u Madridu. Međutim, Općinski sud je zaključio da navedena izjava ne predstavlja izjavu kojom se tužilac odrekao prava na stan i da ona ne predstavlja pravni osnov za uknjižbu apelantice na stan s 1/1 dijela, već da predstavlja saglasnost tužioca da apelantica provede postupak otkupa i preuzme sve finansijske obaveze oko toga i eventualne zamjene stana, te stan registrira na svoje ime, a da je tužiočeva namjera bila da stan ostane djeci, što je potvrdila i apelantica, saslušana u svojstvu parnične stranke. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da tužiočeva izjava, sve i da je vjerodostojna, ne predstavlja njegovu izjavu u smislu člana 255. stav 1. Porodičnog zakona kojom bi bračni partneri izvršili diobu imovine stečene u braku. U skladu s navedenim, Općinski sud je zaključio da je na osnovu odredbi čl. 252. stav 1. i 255. Porodičnog zakona osnovan tužbeni zahtjev tužioca da se utvrdi da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tužioca i da je tužilac suvlasnik ½ dijela tog stana. Nasuprot tome, zaključio da je neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelantica isplati iznos od 25.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime iznajmljivanja stana, konstatirajući da tužilac nije dokazao svoje tvrdnje u vezi s tim u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Vezano za apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužilac isplati iznos od 33.000,00 KM na ime ulaganja u obnavljanje ratom devastiranog stana, Općinski sud je utvrdio da je apelantica nakon faktičkog prestanka braka izvršila ulaganja u predmetni stan u iznosu od 11.901,32 KM i zaključio je da je njezin zahtjev osnovan u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa s obzirom da je utvrđeno da je tužilac suvlasnik u dijelu ½ predmetnog stana, Općinski sud je ocijenio da joj pripada ½ navedenog iznosa, odnosno iznos od 5.950,66 KM. Vezano za apelanticin protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.362,00 KM na ime sredstava uloženih u otkup stana, Općinski sud je konstatirao da je apelantica prilikom otkupa predmetnog stana platila kupoprodajnu cijenu 29.643,00 KM svojim potraživanjima s jedinstvenog računa građana koristeći se pogodnostima, a da je jedan dio certifikata i otkupila. Općinski sud je zaključio da apelantica u tom dijelu nije dokazala realnu cijenu ulaganja u stan finansijskim vještačenjem, a da je shodno čl. 7. i 123. ZPP-a na njoj bio teret dokazivanja. Općinski sud je zaključio da je u tom dijelu jedino osnovan zahtjev za troškove koje je platila agenciji „Stan“ Mostar na ime usluga u postupku otkupa stana i materijalnih troškova u vezi s tim, koji ukupno iznose 1.719,00 KM, zbog čega joj je, shodno članu 210. ZOO, dosudio polovinu tog iznosa, odnosno iznos od 859,50 KM, što zajedno s iznosom od 5.950,66 KM na ime ulaganja u stan čini iznos od 6.810,16 KM, dok je s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog apelantica odbijena.
9. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 020308 11 Gž od 12. septembra 2011. godine kojom je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti.
10. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je konstatirano da je apelantica u žalbi osporila prvostepenu presudu samo u dijelu u kojem je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan bračna stečevina parničnih stranaka i da je tužilac suvlasnik tog stana u dijelu ½. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 255. stav 1. Porodičnog zakona kada je utvrdio da izjava tužioca, data u punomoći, ne predstavlja izjavu kojom bi bračni partneri izvršili diobu imovine stečene u braku. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u navedenoj punomoći tužilac apelantici dao sva ovlaštenja za vođenje postupka za otkup stana, kao i za sva druga pitanja vezana za ovu temu i da je saglasan da apelantica preuzme sve finansijske obaveze oko plaćanja i eventualne zamjene stana, te da stan ostane sudski registriran na njezino ime. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navedena izjava ne predstavlja izjavu kojom se tužilac odrekao prava na stan i da ista ne predstavlja valjan pravni osnov za uknjižbu apelantice na stanu s dijelom 1/1, već upravo predstavlja ono što i sadrži ovlaštenje, koje je tužilac dao apelantici, da ona provede postupak otkupa stana i preuzme sve finansijske obaveze, da ga eventualno zamijeni za drugi stan, i da ga registrira na svoje ime, a da je tužiočeva prava namjera, što u svom iskazu potvrđuje i apelantica, bila da stan ostane njihovoj zajedničkoj djeci. Također, ocijenio je da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da predmetni stan nije zajednička imovina supružnika i da je tužilac izgubio stanarsko pravo na tom stanu jer u ostavljenom zakonskom roku nije podnio zahtjev za povrat stana, a da apelantica to pravo nije izgubila jer je pravovremeno podnijela zahtjev za povrat tog stana. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona u konkretnom slučaju i pravilno utvrdio da se radi o bračnoj stečevini, te da i tužiocu i apelantici pripada pravo vlasništva na predmetnom stanu u dijelovima od po ½.
11. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 58 0 P 020308 11 Rev od 25. septembra 2012. godine.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom kroz revizione navode da provedeni dokazi nisu ocijenjeni u skladu s članom 8. ZPP-a i da obrazloženje osporene presude ne sadrži ocjenu provedenih dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatirao da je drugostepeni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi, u smislu člana 231. ZPP-a ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja i da je pri tome izveo pravilan pravni zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu s članom 8. ZPP-a i da nisu davali uporište za drugačije odlučenje od onog kako je odlučeno pobijanom odlukom. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da je stanarsko pravo imovinsko pravo i da stan, koji bračni supružnici koriste na osnovu stanarskog prava, predstavlja imovinu koju su stekli tokom trajanja bračne zajednice. Istakao je da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine. S obzirom na to da je stanarsko pravo imovinsko pravo stečeno tokom trajanja braka i da stan predstavlja bračnu stečevinu, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su sporni odnos riješili primjenom odredaba Porodičnog zakona na koje se su se pozvali u svojim odlukama. Također, zaključio je da u konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji neosnovano pozivanje apelantice na to da je tužiocu u smislu Zakona o stambenim odnosima prestalo stanarsko pravo jer nije podnosio zahtjev za povrat stana. Pored toga, zaključio je da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za uređenje stana, s obzirom da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, a kojim je taj sud vezan, proizlazi da je obnovu stana finansirala apelantica i da je za tu namjenu ukupno utrošeno sredstava u iznosu od 11.901,32 KM, a kako su parnične stranke suvlasnici na predmetnom stanu s dijelom ½, Vrhovni sud je zaključio da je odluka suda kojim je protivtužbeni zahtjev usvojen do iznosa od 6.810,16 KM pravilna i donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, tvrdi da je do povrede njezinog prava na pravično suđenje došlo uslijed proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primijene materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju. Apelantica tvrdi da se Odluka Ustavnog suda broj 8/99 od 5. novembra 1999. godine, na koju su se sudovi pozvali u osporenim odlukama, nije mogla primijeniti u predmetnom slučaju. Navodi da redovni sudovi nisu razmotrili sve argumente i dokaze koje je dostavila u postupku pred redovnim sudovima, pogotovo činjenicu da je nakon razvoda braka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana i da je isti otkupila sredstvima iz svoje posebne imovine. Dalje, navodi da nakon razvoda braka nije vođen postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava, ali da apelantici on i nije bio potreban jer se njezin suprug nije ni vraćao u predmetni stan, niti je podnosio zahtjev za povrat, niti zahtjev za otkup predmetnog stana. Zatim, tvrdi da je iz punomoći koju joj je 1998. godine dao tada već bivši suprug vidljivo da je postojao dogovor da apelantica stan otkupi vlastitim sredstvima i da stan bude njezino vlasništvo, te ističe da se ta punomoć ne može tretirati kao saglasnost koju su bračni supružnici davali jedno drugome da otkupe stanove jer je ta saglasnost davana na posebnom obrascu i trebala je biti ovjerena u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova. Apelantica također navodi da je Vrhovni sud u određenim odlukama (čije je brojeve citirala u apelaciji, ali te odluke nije dostavila u prilogu apelacije) jasno i eksplicitno naveo da, ukoliko je otkupna cijena plaćena iz sredstava posebne imovine, daje za pravo da stan bude vlasništvo jednog bračnog druga. Vezano za pravo na imovinu, apelantica se pozvala na odluku Ustavnog suda AP 1676/05 od 9. novembra 2006. godine, navodeći da je u konkretnom slučaju jedina razlika u odnosu na navedeni predmet u tome što apelantica i njezin suprug nakon razvoda braka nisu vodili postupak oko utvrđivanja nosioca stanarskog prava i da apelantica nema sudsku odluku kojom bi bila određena za jedinog nosioca stanarskog prava, ali da kada je 1998. godine razveden brak, među parničnim strankama nije bilo sporno ko će ostati u predmetnom stanu i ko će biti nosilac stanarskog prava jer se tužilac nije imao namjeru vraćati u stan. Istakla je i da stanarsko pravo, koje je njezin suprug prije rata imao na predmetnom stanu, nije osnov za stjecanje suvlasništva i da stan nije bračna stečevina jer ga je, na osnovu dogovora – sporazuma sa suprugom da ostaje u stanu nakon razvoda braka, otkupila svojim vlastitim sredstvima, a da joj se osporenim odlukama ta imovina uskraćuje. Pored toga, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njezino pravo na dom jer se u predmetni stan vratila 1998. godine, otkupila ga i da taj stan predstavlja njezin jedini dom.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da smatra da, suprotno apelanticinim navodima, predmetnom odukom nisu povrijeđena njezina prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
15. Kantonalni sud je naveo da je osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući za istu razloge navedene u pobijanoj presudi i da nije povrijedio pravo na pravično suđenje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je naveo da je iz osporene odluke tog suda vidljivo da je ista zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnoj raspravi, pri čijem izvođenju parničnim strankama nije uskraćeno nijedno od prava zagarantiranih članom 6. Evropske konvencije. Također, naveo je da je za svoju odluku dao razloge u obrazloženju presude i naveo materijalne propise na kojima je istu zasnovao, pri čijem obrazloženju ostaje u cijelosti. Pored toga, Općinski sud je naveo da osporenom odlukom nisu uskraćena apelanticina prava na čiju povredu je ukazivala u apelaciji.
17. Tužilac je naveo da je iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, osvrćući se činjenični i pravni aspekt predmetnog spora, a da je apelantica imala mogućnost i koristila sva zakonom propisana sredstva i da joj je bilo omogućeno aktivno učestvovati u cijelom postupku, tako da ne stoje njezini navodi o povredi prava na pravično suđenje. Također, istakao je da iz osporenih presuda jasno proizlazi da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, a da uvidom u spis i provedene dokaze proizlazi da ne postoji ni povreda prava na dom.
V. Relevantni propisi
18. Porodični zakon („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:
1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
a) Bračna stečevina Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
[…] Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
[…]
d) Podjela bračne stečevine Član 255.
(1) Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom bračnih partnera.
(2) Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka.
Član 384. stav 1.
Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit će se prema odredbama ovog Zakona.
19. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. […] Član 20.
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.
[…]
20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
[…] Član 10.
Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.
[…] Član 11.
Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Kad stanarsko pravo imaju sustanari, stan kupuju zajedno svaki u dijelu na kojem ima stanarsko pravo, ako se ne sporazume drugačije.
[…] Suglasnost i sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana daje se na ugovor ili posebnoj ispravi uz ovjeren potpis.
U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku.
21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 19/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.
Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 020308 11 Rev od 25. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantica pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se parnični postupak, između ostalog, odnosio na spor oko toga predstavlja li predmetni stan bračnu stečevinu apelantice i tužioca i je li tužilac suvlasnik ½ dijela tog stana. Iz navedenog proizlazi da se konkretan spor odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
30. U suštini apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da su redovni sudovi, proizvoljnom ocjenom dokaza, proizvoljno utvrdili da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužioca i apelantice i da je tužilac suvlasnik tog stana s dijelom 1/2, te da su shodno tome proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova koje su se bavile pitanjem da li stan koji je dodijeljen na korištenje tuženom u tom predmetu u toku braka s apelanticom u tom predmetu, te koji je nakon razvoda braka, a bez prethodnog donošenja rješenja o određivanju nosioca stanarskog prava na tom stanu, otkupio tuženi u tom predmetu, predstavlja njihovu zajedničku imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine i dostupna na www.ustavnisud.ba). Redovni sudovi su u tim odlukama obrazložili da je apelantici u naprijed navedenom predmetu stanarsko pravo prestalo ex lege protekom zakonom propisanog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, a da je tuženi ostvario svoje pravo po osnovu svojstva sunosioca stanarskog prava, kao razvedeni bračni supružnik i otkupio stan, zbog čega taj stan više ne predstavlja zajedničku imovinu apelantice i tuženog. Međutim, Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci zaključio da je redovni sud, zaključujući da je apelantici prestalo stanarsko pravo u smislu odredaba člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe tog zakona, te da je pri donošenju svoje odluke propustio uzeti u obzir relevantne odredbe Porodičnog zakona Republike Srpske (kojima su regulirani imovinski odnosi između bračnih supružnika), kao i odredbe Zakona o stambenim odnosima (koje reguliraju određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka), zbog čega je zaključio da je osporenom odlukom redovnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega ukazuje da odredba člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske, na koju je ukazano u naprijed citiranoj odluci Ustavnog suda u bitnom korespondira odredbi člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH, a da odredbe čl. 270. stav 5. i člana 272. stav 1. Porodičnog zakona Republike Srpske, na koje je također ukazano u citiranoj odluci Ustavnog suda, u bitnom korespondiraju odredbama čl. 251. stav 1 i 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, dok su odredbe člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske potpuno identične odredbama člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima FBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelanticinim navodima, Općinski sud u konkretnom slučaju jasno obrazložio da predmetni stan, koji je dodijeljen na korištenje tužiocu za vrijeme trajanja braka s apelanticom za potrebe njegove porodice, predstavlja bračnu stečevinu tužioca i apelantice u smislu člana 251. Porodičnog zakona, iako je apelantica otkupila taj stan nakon razvoda braka i postala njegov vlasnik, s obzirom da je stanarsko pravo ostvareno za potrebe oba bračna partnera i njihove djece i da u konkretnom slučaju nakon razvoda braka ne postoji odluka koji bračni partner će biti određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Vezano za izjavu koju je tužilac dao u punomoći, čija je vjerodostojnost osporena u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud jasno obrazložio da navedena izjava, ne predstavlja izjavu kojom se tužilac odrekao prava na stan i da ista ne predstavlja pravni osnov za uknjižbu apelantice na stan s 1/1 dijela, već da predstavlja saglasnost tužioca da apelantica provede postupak otkupa i preuzme sve finansijske obaveze oko toga i eventualne zamjene stana i stan registrira na svoje ime, a da je tužiočeva namjera bila da stan ostane djeci, što je potvrdila i apelantica saslušana u svojstvu parnične stranke, uslijed čega tužiočeva izjava, sve i da je vjerodostojna, ne predstavlja njegovu izjavu u smislu člana 255. stav 1. Porodičnog zakona kojom bi bračni partneri izvršili diobu imovine stečene u braku. Shodno tome, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu odredbi čl. 252. stav 1. i 255. Porodičnog zakona osnovan tužbeni zahtjev tužioca da se utvrdi da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tužioca i da je tužilac suvlasnik ½ dijela tog stana. Ove zaključke Općinskog suda prihvatili su i Kantonalni i Vrhovni sud, pri čemu su obrazložili i da je u konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji neosnovano pozivanje apelantice na to da je tužiocu, u smislu Zakona o stambenim odnosima, prestalo stanarsko pravo jer nije podnosio zahtjev za povrat stana. Dovodeći praksu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine u vezu s konkretnim predmetom i imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i logične razloge za svoju odluku da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tužioca i da je tužilac suvlasnik ½ tog stana, te da su, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, razmotrili njezine navode da je nakon razvoda braka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana i da je isti otkupila sredstvima iz svoje posebne imovine. Ustavni sud smatra da iz takvih obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni provedenih dokaza, konkretno izjave tužioca, niti proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, pa zbog svega navedenog smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu i pravo na dom
33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi sa tim, apelantica se, prije svega, poziva na praksu Ustavnog suda u odluci AP 1676/05 od 9. novembra 2006. godine, smatrajući da se praksa iz tog predmeta može primijeniti i u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu, za razliku od konkretnog predmeta, a kako to i sama apelantica tvrdi u apelaciji, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je nakon razvoda braka proveden postupak utvrđivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da je za nosioca stanarskog prava određen jedan od bračnih supružnika. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je evidentno se u tom predmetu nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. Dalje, u odnosu na apelanticine navode da je predmetni stan otkupila svojim vlastitim sredstvima, a da joj se osporenim odlukama ta imovina uskraćuje, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela protivtužbu protiv tužioca u kojoj je tražila da joj tužilac isplati određenu naknadu na ime sredstava uloženih u otkup stana i da je prvostepeni sud samo djelimično usvojio taj njezin protivtužbeni zahtjev, ali da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da apelantica nije osporavala prvostepenu presudu u tom dijelu, čime se lišila mogućnosti da je višestepeni sudovi preispitaju. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelantica u prilog svojoj tvrdnji o povredi prava na imovinu i prava na dom zapravo ponavlja i navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava od strane redovnih sudova, što je Ustavni sud već razmotrio prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3. (e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih presuda ne ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju tih odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali jasne i logične razloge.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman