Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4273/12 (I. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pasivna legitimacija
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4273/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4273/12, rješavajući apelaciju Ignjatija Kulišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ignjatija Kulišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 079325 11 Rev od 30. augusta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002837 08 Gz od 16.

marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2220/05 od 15. septembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ignjatije Kulišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, koga zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnio je 6. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 079325 11 Rev od 30. augusta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 002837 08 Gz od 16. marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 2220/05 od 15. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda 26. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 6. do 11. marta 2013. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda dostavljeni apelantu 3. aprila 2013. godine.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog pravobranilaštva Općine Lukavac (zakonskog zastupnika tužene Općine Lukavac u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke: u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 9. oktobra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Pravobranilaštvo je 16. oktobra 2015. godine dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 18. novembra 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete pričinjene njegovoj imovini koju je napustio 1995. godine zbog ratnih događanja.

7. Presudom Općinskog suda broj P-2220/05 od 15. septembra 2008. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete nastale na parcelama, pobliže opisanim u izreci presude (u naravi šume, voćnjaci i porodična stambena zgrada i roditeljska kuća s pomoćnim objektima) i za otuđeni građevinski materijal isplati ukupan novčani iznos od 88.182,69 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

8. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant upisan kao posjednik parcela, pobliže opisanih u obrazloženju prvostepene presude i da je na jednoj od tih parcela sagrađena kuća i zgrada čiji je apelant vlasnik, ali da apelant nije dokazao da je vlasnik ostalih parcela, pobliže opisanih u obrazloženju prvostepene presude. Dalje, proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je apelant 1995. godine napustio predmetne nekretnine s ostalim mještanima sela Sižje zbog vojnog napredovanja vojske Armije BiH, koja je nakon toga preuzela kontrolu nad tim mjestom. Također je utvrdio da je nesporno da tužena nije donijela rješenje o proglašenju apelantovih nekretnina napuštenim, a da to što je tužena sastavila zapisnik od 28. maja 2003. godine o primopredaji kuće apelantu i donijela rješenje od 21. februara 2003. godine ne može nikako značiti da je tužena te nekretnine proglasila privremeno napuštenim. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je članom 11. stav 2. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana propisano da se smatra da su nekretnine pod upravom općine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. stav 1. tog zakona, dok je članom 9. stav 1. tog zakona propisano da se postupak za stavljanje nekretnina pod upravu pokreće rješenjem kojim se istovremeno određuje i izvršenje popisa i mjere osiguranja nekretnina i pokretnih stvari koje im pripadaju. Također, ukazao je da je članom 28. istog zakona propisano da općina odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njezinu upravu. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da su njegove nekretnine bile pod upravom tužene, te je istakao da se iz zapisnika o primopredaji kuće od 28. maja 2003. godine vidi i ko je koristio predmetne nekretnine, ali bez ikakvog odobrenja ili saglasnosti tužene ili nekog njezinog organa. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant tokom postupka nije na odgovarajući način dokazao da postoji uzročna veza između štete nastale na predmetnim nekretninama i nepravilnog ili nezakonitog rada nadležnog organa tužene, te je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene.

9. Apelant je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 03 0 P 002837 08 Gz od 16. marta 2011. godine i potvrdio prvostepenu presudu, uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao činjenične navode da mu je šteta nastala uslijed propusta organa i zaposlenih tužene u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama.

10. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 32 0 P 079325 11 Rev od 30. augusta 2012. godine.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je, suprotno revizionim navodima, pravilan stav nižestepenog suda da činjenica da je tužena 21. februara 2003. godine donijela rješenje u kojem je navedeno da prestaje uprava tužene i da se iste vraćaju u posjed, uz istovremeni nalog privremenim korisnicima da kuću odmah oslobode od osoba i stvari, sama po sebi nije odlučna za ocjenu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da su neosnovanim ocijenjene i apelantove tvrdnje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim je istaknuto da pri činjenici da tužena nije apelantove napuštene nekretnine stavila pod svoju upravu niti s njima raspolagala – njihovom dodjelom na privremeno korištenje u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana iz 1993. godine – ne može se zasnovati odgovornost tužene u smislu člana 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te čl. 172. stav 1. ZOO. Apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, s pozivanjem na čl. 2, 5, 7. i 10. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ocijenjeni su neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao na to da je zakon na koji se apelant poziva prestao da važi 4. aprila 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Dalje, ukazano je na to da je članom 3. tog zakona određeno da su samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine primjenom Zakona iz 1993. godine ostale pod upravom općine, pa da samo za štetu na tim nekretninama općina odgovara u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pri utvrđenoj činjenici da tužena nije svojom odlukom stavila apelantove nekretnine pod svoju upravu po postupku i na način propisanom Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ne može postojati osnov po kojem bi odgovarala za štetu nastalu pljačkom i devastacijom od nepoznatih počinilaca u ratnom i poratnom periodu jer bi, u suprotnom, bila odgovorna za svu štetu na svim nekretninama nastalim do 4. aprila 1998. godine. Ukazano je i na to da ne postoji odgovornost tužene ni u smislu člana

172. ZOO, u vezi s članom 308. Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93), za nezakonit i nepravilan rad organa tužene jer od vremena kad je apelant napustio nekretnine one nisu stavljene pod upravu tužene. Najzad, istaknuto je da je šteta koju su nepoznati učinioci bespravno pričinili apelantu, kao vlasniku nekretnina, na privremeno napuštenim stambenim objektima, šumi i voćnjaku predstavlja akt uništenja imovine fizičke osobe, ali ne i akt nasilja ili terora kojeg ima u vidu odredba člana 180. ZOO, zbog čega je pravno neosnovan apelantov stav da se odštetna odgovornost tužene za predmetnu štetu može zasnovati na toj zakonskoj odredbi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.

13. Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim smatra da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da apelantova imovina nije stavljena pod upravu tužene i da je tužena nije dodijelila privremenim korisnicima, a što je, po njegovom mišljenju, rezultat pogrešne ocjene rješenja od 21. februara 2003. godine. Dalje, tvrdi da je proizvoljan stav sudova da tužena nije odgovorna za naknadu štete pričinjene njegovim nekretninama, smatrajući da njezina odgovornost proizlazi iz više zakonskih osnova. Naime, apelant ističe da, između ostalog, iz odredbi Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, proizlazi zaključak da su općine bile dužne do vraćanja vlasnicima štititi privremeno napuštenu imovinu na svom području i da su po službenoj dužnosti morale pokrenuti i provesti postupak proglašenja njegove imovine napuštenom. Dalje, smatra da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17d. u vezi s članom 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Zatim, smatra da odgovornost tužene za naknadu štete proizlazi iz odredbi čl. 154. stav 1, 155. i 172. stav 1. ZOO u vezi s članom 308. Zakona o državnoj upravi FBiH jer, kako navodi, propusti nadležnih organa tužene da preduzmu propisane mjere osiguranja predmetne imovine od oštećenja i uništenja njihov rad čine nepravilnim i nezakonitim, a takav rad je u uzročno-posljedičnoj vezi s nekontroliranim i bespravnim uništenjem njegove imovine.

14. U prilog tvrdnji o povredi prava na imovinu apelant, je između ostalog, obrazložio da su javne vlasti propustile ispuniti pozitivnu obavezu i preduzeti adekvatne mjere u svrhu zaštite njegove privremeno napuštene imovine, a ta obaveza, prema njegovom mišljenju, proizlazi iz relevantnih odredbi Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana koji je bio na snazi u relevantnom periodu. Zbog tog propusta, prema njegovom mišljenju, miješanje javne vlasti u njegovo pravo na imovinu ne zadovoljava princip zakonitosti. Apelant tvrdi da se odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva da mu se isplati naknada za oštećenje imovine nameće pretjeran teret ponovne izgradnje uništene imovine njegovim sredstvima, kojih i nema, zbog čega je onemogućen da je obnovi i ostvari pravo na mirno uživanje imovine. U vezi s tim, ukazuje i na to da su javne vlasti, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, bile dužne vratiti njegovu imovinu s opisom njezinog stanja (čl. 11, 12. i 15. navedenog zakona), te mu isplatiti naknadu za njezino oštećenje od trenutka kad je napuštena do trenutka vraćanja u posjed (član 17d. stav 3. i član 17a. navedenog zakona).

15. Također, apelant je istakao da je u diskriminirajućem položaju u odnosu na svoje komšije kojima su sudovi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji dosudili naknadu za oštećenu i uništenu imovinu. U odnosu na pravo na povratak, apelant je naveo da mu je pobijanim odlukama uskraćeno pravo na naknadu za obnovu njegove imovine uslijed čega je onemogućen da se vrati u svoj prijeratni dom.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i da, suprotno apelantovom stavu, smatra da pri njezinom donošenju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti da je s tim u vezi primjena prava u osporenoj presudi bila proizvoljna.

17. Kantonalni sud je naveo da apelacione navode smatra neosnovanim i da u svemu ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, smatrajući da je ta presuda pravilna i zakonita i donesena u skladu s važećim materijalno-pravnim propisima koji se primjenjuju na konkretan predmet, zbog čega je predložio da se apelacija odbije.

18. Općinski sud je naveo hronologiju događaja u konkretnom predmetu i predložio je da se apelacija odbije.

19. Pravobranilaštvo je navelo da osporava navode apelacije u cijelosti i da smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan ni po osnovu ni po visini, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno utvrdili činjenično stanje, pravilno ocijenivši dokaze, kao i da su pravilno primijenili materijalno i procesno pravo. Također, istaklo je da je Ustavni sud već donosio odluke u sličnim predmetima kao AP 390/12 od 11. augusta 2015. godine i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).

Član 5.

Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.

(…) Član 7.

Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

Član 8.

Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.

(…) Član 10.

Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.

(…) Član 11.

Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.

(…) Član 28.

Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.

21. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“, br. 11/93 i 13/94 – u daljem tekstu – Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2.

Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 15.

Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona.

O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.

U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona (…).

Član 17a.

Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.

(…) Član l7d.

(…) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(…)

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 32 0 P 079325 11 Rev od 30. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U prilog tome, ukazao je da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da njegova imovina nije stavljena pod upravu tužene i da je tužena nije dodijelila privremenim korisnicima, a što je, po njegovom mišljenju, rezultat pogrešne ocjene rješenja od 21. februara 2003. godine. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelant je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i ZOO shodno kojim je, po njegovom mišljenju, tužena bila dužna po službenoj dužnosti pokrenuti i provesti postupak za formalno proglašenje nekretnine napuštenim. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17d. u vezi s članom 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana.

U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je gotovo isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 323/12 od 15. aprila 2015. godine i u Odluci o dopustivosti broj AP 3672/08 od 12. oktobra 2011. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U citiranim odlukama Ustavni sud je ukazao na stav usvojen u Odluci broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, razmatrajući tu apelaciju, naročito istakao da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Identičan stav Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenom predmetu može primijeniti i u konkretnom slučaju.

31. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev, tj. da apelant nije dokazao da su sporne nekretnine proglašena napuštenim i stavljene pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17.d stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. U tim obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja, niti se iz tih obrazloženja osporenih presuda može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Shodno svemu navedenom i podržavajući svoju praksu u gore navedenim predmetima, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Pravo na imovinu i pravo na povratak

32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu jer javne vlasti nisu ispunile svoju obavezu i preduzele mjere da zaštite njegovu imovinu, pa su ga na taj način onemogućile da ostvari i pravo na povratak. Imajući u vidu da se navodi o propustu javne vlasti da ispuni pozitivnu obavezu i zaštiti njegovu imovinu, u suštini, svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.

Pravo na zabranu diskriminacije

33. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant tvrdi da je diskriminiran u odnosu na svoje komšije kojima su sudovi, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, dosudili naknadu za oštećenu i uništenu imovinu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa: “ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu“ (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

35. Međutim, budući da apelant, izuzev svojih paušalnih navoda, nije ponudio nikakve dokaze u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i njegovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, pri čemu način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII kada se kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant, izuzev svojih paušalnih navoda, nije ponudio nikakav dokaz o navodnoj diskriminaciji.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman