Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3774/15 (Z. K. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3774/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3774/15, rješavajući apelacije Zorana Kuridže i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Kuridža, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 136079 14 Gž od 19. maja 2015. godine;

Ilija Nikić i Evica Nikić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 165059 14 Gž od 15. juna 2015. godine;

Avdo Mehanović, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 037522 15 Gž 2 od 22. maja 2015. godine;

S.S., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 021735 14 Gž od 29. juna 2015. godine;

Olja Bojanić-Sudar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 033535 15 Rev od 7. jula 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3774/15 Zoran Kuridža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 136079 14 Gž od 19. maj 2015 godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je bez pravnog dejstva darovni ugovor zaključen između apelantovog dužnika D.D. i tuženog, dana 7. juna 2005. godine, prema apelantu u dijelu koji je potreban za namirenje njegovog potraživanja prema poklonodavcu D.D. u određenom novčanom iznosu, te da tuženi prizna i trpi prinudno namirenje predmetnog apelantovog potraživanja iz vrijednosti imovine koja mu je poklonjena. U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 285. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisan rok za podizanje tužbe (jedna godina za raspolaganje u slučaju teretnog raspolaganja), a za ostale slučajeve rok od tri godine, dok je stavom 2. iste odredbe propisano da se rok iz prethodnog stava računa od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju. Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju ugovor o darovanju koji je zaključen 7. juna 2005. godine kao ugovor o prenosu nepokretnosti postao podoban za uknjižbu sa danom izvršene sudske ovjere potpisa ugovornih strana, pa od tog datuma počinje da teče i zakonom propisani rok za njegovo probijanje. Kako je tužba za pobijanje dužnikovih radnji podnesena 17. januara 2012. godine, a pravna radnja koja se pobija (ugovor o darovanju) 7. juna 2005. godine, sud je zaključio da iz toga proizilazi da je tužba za pobijanje dužnikove radnje podnesena po isteku roka iz navedene zakonske odredbe, pa je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3823/15 Ilija Nikić i Evica Nikić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 165059 14 Gž od 15. juni 2015 godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je utvrđeno da je ništav Ugovor o pristupanju osnivača i regulisanju međusobnih prava i obaveza, zaključen između apelanta i apelantice, dana 8. jula 2011. godine i ovjeren od strane notara istog dana, što su apelanti dužni priznati i trpjeti, da se na osnovu predmetne presude izvrši brisanje apelantice, kao suvlasnika preduzeća „Niva net“ d.o.o. Banja Luka iz sudskog registra Okružnog privrednog suda u Banja Luci. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je presudom Okružnog suda u Banja Luci od 15. juna 2012. godine, obavezan apelant da na ime svog doprinosa u izdržavanju malodobne tužiteljice, plaća mjesečne iznose od po 420,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da je apelant nakon zaključenja spornog ugovora od 8. jula 2011. godine, kod Osnovnog suda u Banja Luci, dana 17. decembra 2012. godine podnio tužbu protiv malodobne tužiteljice, radi izmjene odluke o izdržavanju, jer iz činjeničnih navoda tužbe proizilazi da je na apelantovoj strani nakon izvršene promjene u registru Okružnog privrednog suda u Banja Luci od 31. oktobra 2011. godine, došlo do promjene okolnosti, koje su dovele do značajnog smanjenja njegovih mjesečnih primanja, uz istovremeno povećanje brojnih troškova, što je sve razlog za donošenje presude o izmjeni odluke o izdržavanje njegove malodobne kćeri. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da ni uz najbolju volju ne vidi svrhu, motiv i cilj, pobudu koju je apelant imao za zaključenje predmetnog ugovora, budući da on istim ništa nije dobio, već naprotiv izgubio pola svoje imovine i mogućnost sticanja te polovine u budućnosti, ali samo formalno-pravno jer istu stiče njegova sadašnja supruga), osim svrhe da u budućnosti snizi visinu svoje obaveze za izdržavanje tužiteljice, što će nastojati i u postupku koji je pokrenuo protiv nje. Shodno tome, sud je zaključio da je ovakva pobuda apelanta bila nedopuštena, te da stoga ne može utvrditi pravnu valjanost predmetnog ugovora, pa je utvrdio da je isti ništav.

3. AP-3825/15 Avdo Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa staratelj, supruga Vahida Mehanović, podnio je 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 037522 15 Gž 2 od 22. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav i kao takav da se poništi ugovor o zamjeni šuma i šumskog zemljišta zaključen dana 30. oktobra 2006. godine između apelanta i tuženog, te da se slijedom prednjeg utvrđenja ponište sve pravne posljedice poništenog ugovora. U toku postupka je utvrđeno da kod okolnosti da je zahtjev za poništenje ugovora podnijet 10. februara 2014. godine poslije proteka objektivnog roka od tri godine iz relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, to je došlo do prekluzije jer je prestalo pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora, pa je sud odbio zahtjev za poništenje predmetnog ugovora o zamjeni šume i šumskog zemljišta. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 103. navedenog zakona kada je utvrdio da predmetni ugovor nije ništav iz razloga što nije protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva. Isto tako, utvrđeno je da se na osnovu izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je tuženi iskoristio teško stanje apelanta i naveo ga da pristane na zamjenu šume i šumskog zemljišta. Naprotiv, utvrđeno je da je apelant pokrenuo podnošenjem zahtjeva upravni postupak za zamjenu šume i šumskog zemljišta, te insistirao da se okonča upravni postupak, a potom zaključi predmetni ugovor.

4. AP-4166/15 S.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Makarske, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Z.A.K. Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 021735 14 Gž od 29. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu na ime ugovorene svote po polici osiguranja života isplati preostali određeni novčani iznos, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tužeom da mu na ime naknade štete zbog kršenja ugovora o radu s direktorom-članom uprave od 1. januara 2009. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi kao ugovorna strana navedenog ugovora postupio po članu 12. i zaključio ugovor o osiguranju – policu, koja je zaključena u korist apelanta odnosno izvršnog direktora – člana uprave. Nadalje, utvrđeno je da je pomenuti ugovor o radu podrazumijevao da će apelant obaviti svoj mandat do kraja (četiri godine), ali je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je istom izglasano nepovjerenje prije isteka mandata, te nakon što je odbio potpisati ponuđeni ugovor o radu prestao mu je radni odnos. Kako je ugovor o osiguranju života bitni sastojak ugovora o radu (član 12.), sud je zaključio da je onda normalno da je sudbinu ugovora o radu dijelio i ugovor o osiguranju života istog, a izglasavanjem nepovjerenja prije isteka mandata te prestankom ugovora o radu prestao je i ugovor o osiguranju života apelantu.

Dakle, utvrđeno je da je apelantu ugovor o radu prestao, prije isteka mandata radi izglasanog nepovjerenja, a ne po redovnom toku stvari nakon isteka mandata i apelantu je nakon donesene odluke od 26. novembra 2010. godine otkazan ugovor o radu i više nije bio u radnom odnosu kod tuženog. Upravo radi navedenih činjenica da je apelant razriješen dužnosti izvršno direktora u čiju korist je polica bila zaključena, i to prije isteka mandata, da mu je u konačnici prestao radni odnos jer je odbio potpisati ponuđeni ugovor, utvrđeno je da je tuženi kao ugovaratelj osiguranja prestao plaćati premiju. Budući da su plaćene premije za tri godine postupljeno je shodno relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima, odnosno tuženi je iskoristio svoje pravo propisano odredbom člana 23. posebnih uslova za osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja i zatražio uglavničenje, te je shodno istom i isplatio apelantu kapitalizirani iznos. Imajući sve navedeno u vidu, sud je zaključio da tuženi nije prouzročio štetu apelantu nego je posljedica u smislu uglavničenja nastala krivnjom apelanta kojem je iskazano nepovjerenje i koji je odbio potpisati ponuđeni ugovor o radu, čime je prestao biti u radnom odnosu kod tuženog, pa je u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev sud odlučio kao u izreci presude, a sve shodno relevantnoj odredbi pomenutog zakona.

5. AP-4744/15 Olja Bojanić-Sudar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Z.A.K. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 033535 15 Rev od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezane su tužene, a među njima i apelantica, da solidarno isplate tužitelju na ime glavnog duga, redovnih kamata i zateznih kamata određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je u odnosu na korisnika kredita Z.Ć. presuda pravomoćna (presuda Općinskog suda u Mostaru od 16. februara 2012. godine), a kojom je obavezan na isplatu duga po kreditu zajedno sa ostalim tuženim – jemcima u određenom novčanom iznosu. Nadalje, utvrđeno je da korisnik kredita i jemci nisu nužni suparničari, a ugovorom o krditu jemci su se obavezali da u slučaju neuredne otplate kredita ovlašćuju banku da može naplatiti sva dospjela potraživanja sa njihovih depozitnih računa u banci i da preduzimaju i odgovaraju za sve obaveze korisnika kredita. Kako korisnik kredita nije isplatio niti jednu ratu, sud je, polazeći od odredbi ugovora o kreditu, zaključio da činjenica da su tuženi kao jemci potpisali ugovor o kreditu znači da su isti solidarni dužnici, jemci-platci za obavezu korisnika kredita. Također, utvrđeno je da činjenica da je korisnik kredita prilikom dobijanja kredita dao banci neistinite podatke značajne za dobijanje kredita te lažne isprave upotrijebio kao prave, za šta je i oglašen krivim pravosnažnom presudom krivičnog suda, ne čini ugovor o kreditu ništavim u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, te se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe navedenog zakona koje regulišu pitanje ništavosti i pravnih posljedica ništavosti ugovora. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3774/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3774/15 (Z. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio