Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1056/14 (E. Z. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Dosjelost
- Dionice
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1056/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1056/14, rješavajući apelacije Ekrema Zuke i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ekrem Zuko, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041630 09 Gž od 16. decembra 2013. godine;
Mira Kostadinović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 021615 13 Gž od 24. marta 2014. godine;
Hasnija Tabaković, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001477 13 Gž od 17. marta 2014. godine;
Mujo Šćuk, Ramiz Šćuk, Salko Nezirić, Enver Čilić, Senad Nezirić i Šaban Mešić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 140445 12 Rsž od 31. marta 2014. godine;
Abdulah Bećirević, Hajrudin Bećirević i Hanča Bećirević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003502 15 Gž 2 od 9. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1056/14 Ekrem Zuko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041630 09 Gž od 16. decembar 2013 godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu preda u posjed nekretninu pobliže preciziranu u izreci prvostepene presude, te je utvrđeno da je protivtužiteljica-tužena dosjelošću stekla pravo vlasništva na dijelu nekretnine precizirane u izreci prvostepene presude, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se izvrši cijepanje predmetne parcele i izdvajanje zasebne katastarske čestice u korist protivtužiteljice-tužene, kao i da se ona upiše u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je, shodno relevantnim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, za dosjelost potreban savjestan posjed (possesio) i rok od 20 godina (tempus). Naime, utvrđeno je da kupoprodajni ugovor od 18. decembra 1986. godine, koji je potpisan od strane supruga tužene i Ž.Lj., a nije ovjeren od strane suda ne proizvodi pravno dejstvo, ali je dokaz da se tužena-protivtužiteljica nalazi u savjesnom, faktičkom i mirnom posjedu dijela sporne parcele od 1986. godine. S obzirom da tuženu niko nije ometao u mirnom i faktičkom posjedu dijela ograđene parcele koji koristi preko 20 godina, tj. od 1986. godine pa do podnošenja tužbe apelanta 19. februara 2007. godine, sud je zaključio da je ona savjesni posjednik dijela sporne parcele i da isti ograđeni dio koristi više od 20 godina. Dakle, utvrđeno je da kako se tužena nalazi u posjedu dijela parcele od 18. decembra 1986. godine kada je sporni dio kupljen i ograđen, te kako je protekom 20 godina savjesnog posjeda tužena stekla pravo vlasništva dosjelošću na dijelu predmetne parcele, a apelantova tužba je podnesena 19. februara 2007. godine, to je sud odlučio kao u izreci presude.
2. AP-1997/14 Mira Kostadinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nove Topole, koju zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnijela je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 021615 13 Gž od 24. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje dio nekretnine, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se ne radi o vlasničkoj tužbi i zahtjevu za vraćanje stvari u smislu odredbe člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, jer se u predmetnim radnjama, kojima tuženi koristi sporni dio parcele, radi o uznemiravanju apelantice kao vlasnika na način da joj se otežava korištenje dijela predmetne parcele, kao i da apelantica nije dokazala da je tuženi oduzeo dio sporne parcele, čiju predaju u posjed traži, pa je pozivanjem na navedenu zakonsku odredbu tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Dakle, budući da apelantica pored nesporne činjenice da je vlasnik predmetne nekretnine, nije dokazala svoju tvrdnju da je tuženi u posjedu spornog dijela njene parcele čiju predaju traži, to je sud zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan, pa je odlučio kao u izreci presude, jer je u vlasničkoj parnici teret dokazivanja na tužitelju.
3. AP-2445/14 Hasnija Tabaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maoče, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 28. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001477 13 Gž od 17. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev A.T. i apelantice kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa po ½ nekretnina preciziranih u izreci prvostepene presude, pa da je slijedom toga tuženi priznati i trpjeti da se tužitelji upišu kao vlasnici u zemljišno-knjižnoj evidenciji sa 1/1. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da činjenice i okolnosti da su sporne nekretnine od osnivanja gruntovnice 1888. godine uknjižene u vlasničkom A listu kao državno i društveno vlasništvo u korist države i da nikada nisu bile uknjižene u korist fizičkih osoba, pa ni prodavatelja od kojih ih je prednik tužitelja kupio i da su fizičke osobe u katastarskom operatu evidentirane posjednicima tih nekretnine od 1948. godine, opravdavaju zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, da bi prednik tužitelja postao vlasnikom spornih nekretnina na temelju pravnog posla, utvrđeno je da se upis prava vlasništva mogao izvršiti na temelju ovjerenog pismenog ugovora samo protiv knjižnog prednika, odnosno osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis bila upisana kao vlasnik nekretnine, što ovdje nije slučaj, jer ne postoje ni pismeni ugovori, niti su prodavatelji bili upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici spornih nekretnina, pa njihov prednik pravo vlasništva nije stekao pravnim poslom. S druge je pak strane, utvrđeno da su prodavatelji i njihovi prednici u katastarskom operatu od 1948. godine evidentirani posjednicima spornih nekretnina i od tada ih neprekidno samostalno posjeduju. Međutim, da bi se putem održaja steklo pravo vlasništva na spornim nekretninama u državnom, a sada u vlasništvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da je bilo potrebno da do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (do 1. septembra 1980. godine), obzirom da je njime, kao i mjerodavnim Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, isključeno stjecanje prava vlasništva na državnoj-društvenoj imovini, protekne izvanredno vrijeme od 40 godina propisano relevantnom odredbom Općeg austrijskog građanskog zakonika za stjecanje prava vlasništva održajem. Kako od 1948. godine do 1. septembra 1980. godine nije proteklo vrijeme od 40 godina za stjecanje prava vlasništva održajem na nekretnini u vlasništvu države, sud je zaključio da, kada se uzme u obzir da je postojeći posjed od 1948. godine nastavljen kod sljednika dotadašnjeg posjednika sve do prednika tužitelja, prednik tužitelja vlasništvo spornih nekretnina nije stekao ni održajem, pa je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-2625/14 Mujo Šćuk, Ramiz Šćuk, Salko Nezirić, Enver Čilić, Senad Nezirić i Šaban Mešić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Jablanice, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 140445 12 Rsž od 31. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanata, za utvrđenje da su tužitelji vlasnici dionica i da imaju sva prava po osnovu dionica kako je to precizirano u izreci presude i da je tužena dužna da prizna i trpi da se tužitelji uknjiže na osnovu presude kao vlasnici predmetnih dionica kod Registra vrijednosnih papira u FBiH. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da iz spisa proizilazi da su sredstva za otplatu internih dionica korištena isključivo izdvajanjem iz porasta ličnih dohodaka i to samo u 1990. godini. Nadalje, utvrđeno je da je u oglasu o kupovini internih dionica navedeno da se interne dionice otplaćuju odjednom ili u ratama najduže u roku od deset godina od dana donošenja odluke odnosno u 120 mjesečnih rata. Kako tužitelji tokom postupka nisu dokazali da su u cijelosti ili bar u pretežnom dijelu uplatili interne dionice, iako su u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku bili dužni da dokažu ove činjenice koje bi im po materijalnom pravu išle u prilog, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja, odlučio kao u izreci presude.
5. AP-2990/15 Abdulah Bećirević, Hajrudin Bećirević i Hanča Bećirević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šturlićke Platnice, koje zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnijeli su 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003502 15 Gž 2 od 9. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta sa jednakim suvlasničkim dijelovima čini poslovno stambeni objekat i parcela, sve pobliže opisano u izreci prvostepene presude, te je određeno da se nakon pravosnažnosti prvostepene presude na predmetnim nekretninama, na zahtjev tužiteljice Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Cazinu ima izvršiti prijenos prava vlasništva sa imena prvoapelanta na ime i u suvlasništvo tužiteljice i prvoapelanta sa dijelom od po ½ vlasništva, a nadležni općinski organ uprave ima izvršiti prijenos polovine posjedovnog dijela posjeda sa imena prvoapelanta na ime i u suposjed tužiteljice. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva jesu bračna stečevina tužiteljice i prvoapelanta, koju su stekli zajedničkim radom za vrijeme trajanja braka, kao i da je kuća sagrađena na zemljištu koje je supružnicima darovao otac prvoapelanta, koje zemljište prema relevantnoj odredbi Porodičnog zakona ulazi u bračnu stečevinu, jer je sud zaključio da je otac prvoapelanta poklonio zemljište sinu i snahi da sebi grade kuću, a prvoapelant nije dokazao namjeru svog oca da poklon učini samo njemu. Također, utvrđeno je da apelanti nisu dokazali da je prije izgradnje i u toku izgradnje predmetne kuće postojao sporazum članova porodice koju su tada činili trećeapelantica kao majka, sin Abdulah, tj. prvoapelant, sa suprugom Senadom, tj. tužiteljicom, i njihovom djecom, te sin Hajrudin, tj. drugoapelant, da kuću grade kao zajedničku za sve njih. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1056/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman