Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3966/14 (H. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3966/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3966/14, rješavajući zahtjev Husa Majdanca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Husa Majdanca za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Huso Majdanac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. avgusta 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045608 14 Gž od 11. juna 2014. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045608 13 P 2 od 18. februara 2014. godine. Apelant je Ustavnom sudu 7. oktobra 2015. godine dostavio Rješenje Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/450-763/15, od 28. septembra 2015. godine tražeći da Ustavni sud obustavi izvršenje ovog rješenja. Parnični postupak

2. Osnovni sud donio je presudu broj 71 0 P 045608 13 P 2 od 18. februara 2014. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 23.400,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. Takođe, presudom je apelant oslobođen plaćanja troškova sudske takse na tužbu i presudu u ovoj pravnoj stvari.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da je predmet spora u ovom postupku zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, zakonske zatezne kamate i troškova postupka zbog zatvaranja apelanta u logor. Tužena je u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporila zahtjev apelanta u cjelosti, ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant bio angažovan u jedinicu radne obaveze (radne brigade), radi obavljanja poslova i zadataka utvrđenih članom 2. Uredbe o organizovanju i izvršavanju radne obaveze za obavljanje poslova i zadataka od značaja za odbranu u vremenu od 1. septembra 1992. godine do 27. januara 1996. godine u Ministarstvu odbrane, da mu je uvjerenjem Saveza logoraša regije Banja Luka od 18. marta 2008. godine priznat status logoraša Bosne i Hercegovine iz razloga što je proveo određeno vrijeme u logorima i zatvorima. Međutim, sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da da je u periodu od 1. septembra 1992. do 27. januara 1996. godine apelant bio na radnoj obavezi, na dobojskom ratištu, u Trebovljanima i Gradišci, a nakon par mjeseci odveden na dobojsko ratište, gdje je kopao rovove i tranšee na prvoj borbenoj liniji, da ga za to vrijeme niko nije tukao, ali da je bilo sitnih verbalnih uvreda. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije bio protivpravno lišen slobode u spornom periodu, jer je izvršavao radnu obavezu u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o odbrani, te člana 13. istog zakona, kojim Ministarstvo odbrane određuje obavljanje zadataka i poslova, radne obaveze za potrebe odbrane, u skladu sa uredbom koju donosi Vlada a koja se odnosi na sve radno sposobne građane starije od 16 godina, osim lica na službi u vojsci, bez obzira na gornju granicu starosti. Osnovni sud je naveo da je apelant podnio zahtjev za oslobađanje od sudske takse, zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalazi, koji zahtjev je sud temeljem dostavljenih dokaza usvojio te je apelanta oslobodio plaćanja sudske takse na tužbu i presudu, jer bi plaćanjem sudske takse apelant bila ugrožena socijalna sigurnost.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu koju je Okružni sud presudom broj 71 0 P 045608 14 Gž od 11. juna 2014. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da prema određenju prvostepenog suda, a što prihvata i ovaj sud, apelant nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu za koju je odgovorna tužena, a koju naknadu potražuje u ovoj parnici, iz čega proizilazi da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, te stoga nema ni zastare, jer zastarjeti može samo obaveza koja postoji. Nadalje, ocjenom svih izvedenih dokaza i temeljem utvrđenog činjeničnog stanja pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant u ovom postupku nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu odnosno protivpravno lišenje slobode u spornom periodu, pa proizilazi da apelantu u konkretnom slučaju nedostaje aktivna legitimacija u smislu odredbe člana 155. u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a što apelant žalbom nije doveo u sumnju. Nadalje, prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je utvrdio okolnosti i razloge zbog kojih je navedenom periodu (za koji apelant tvrdi da je bio u logoru) apelant bio obveznik radne obaveze, a neosnovanim je ocijenio navod da je radna obaveza u stvari bila logor, kako je apelant isticao, budući da radna obaveza nije osnov za lišenje slobode, jer je ista bila regulisana zakonom i ostalim podzakonskim aktima. Apelant nije dokazao, niti tvrdio u svojoj izjavi daje psihički i fizički maltretiran, da je prema njemu postojao nehuman odnos. Navođenje povreda prava dostojanstva ličnosti, časti, slobode ili prava ličnosti, su samo navodi bez izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica u smislu odredbe člana 200. ZOO. Okružni sud je naveo da na drugačije odlučenje ne utiče ni odluka Ustavnog suda AP-289/03, kao ni presude drugih sudova na koje se pozivao apelant. Osim toga, Okružni sud je istakao da se sa sigurnošću ne može iz dokaza koje je prezentirao apelant izvesti zaključak da je šteta koju je pretrpio posljedica nekog od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Upravna rješenja zbog kojih je zatražena privremena mjera

6. Poreska uprava porodični centar Banja Luka ( u daljnjem tekstu: Poreska uprava) donijela je rješenje broj 06/1.02/0704-461-1-13013/14 od 24. marta 2015. godine kojim je naloženo apelantu kao poreskom obvezniku da platu dugovanu sudsku taksu u iznosu od 500,00KM i iznos od 250,00 KM na ime kaznene takse, uz napomenu da će se pristupiti prinudnoj naplati ukoliko ne plati u roku od 8 dana od prijema rješenja (prvostepeno rješenje apelant nije dostavio Ustavnom sudu, ali isto proizilazi iz dostavljenog drugostepenog rješenja).

7. Rješenjem Ministarstva broj 06.05/450-763/15, od 28. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

8. U obrazloženju Ministarstvo je navelo da je u upravni spis uložena obavijest Osnovnog suda od 14. oktobra 2014. godine, kojim se Poreska uprava obavještava da apelant nije platio sudsku taksu u iznosu od 500,00 KM pa je potrebno platiti navedenu taksu, uvećanu za iznos kaznene takse od 50%. Prema podacima apelantu je obavijest uručena dana 12. jula 2014. godine. Ministarstvo se pozvalo na čl. 2., 20. i 32. Zakona o sudskim taksama kojim je određeno koje je lice takseni obveznik, da nadležni sud kod kojeg se neka od radnji postupka preduzima utvrđuje taksenu obavezu, te dostavlja obavještenje nadležnom organu o neplaćenoj taksi radi naplate prinudnim putem. Ministarstvo je navelo da žalbe i navodi apelanta kojim ukazuje na teške uslove u kojima živi ne mogu uticati na drugačije rješavanje, iz razloga što je oslobađanje od plaćanja sudske takse može odobriti samo postupajući sud u skladu sa članom 12. Zakona o sudskim taksama. U rješenju, u pouci o pravnom lijeku je navedeno da je rješenje konačno ali se može pokrenuti upravni spor.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da redovni sudovi negiraju prava primjenu zakonskih propisa i ustavnih odredbi (pogotovo primjena prakse utvrđene Ustavnim sudom), kao i odredbi Konvencije o ne zastarjevanju ratnih zločina. Apelant se poziva i na povredu prava na pravičan postupak zbog nepozivanja na drugostepenu sjednicu. Takođe, apelant ističe povredu prava na jednakost i ravnopravnost u postupku, te navodi da nema efikasan pravni lijek da zaštiti svoja prava. Prema mišljenju apelanta osporene presudu utiču na pravnu sigurnost u Bosni i Hercegovini, zbog različitih odlučenja.

10. U zahtjevu za izdavanje privremene mjere apelant je naveo da nije u mogućnosti da izmiri obavezu, a obzirom da smatra da je presuda nezakonita, moli Ustavni sud da obustavi izvršenje rješenja do konačne odluke Ustavnog suda.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku povodom njegove tužbe za naknadu štete a da u zahtjevu za privremenu mjeru traži obustavi izvršenje rješenja Ministarstva koje je doneseno u upravnom postupku kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanje sudske takse i kaznene takse, a koje nije predmet ovog apelacionog postupka. U tom pravcu apelant je naveo da nije u mogućnosti da izmiri obavezu. Takođe, apelant je naveo da smatra da je presuda nezakonita, te je to razloga zbog kojeg bi Ustavni sud trebao obustaviti izvršenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant imao mogućnost pokretanja upravnog spora protiv navedenog rješenja, kao i da je Zakonom o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11), u članu 14. st. 2., 3. i 4. propisana mogućnost da se traži odlaganje izvršenja upravnog akta do konačne sudske odluke ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla nadoknaditi, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o upravnim sporovima, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom pokrenuo upravni spor odnosno tražio odlaganje izvršenja odluka upravnih organa, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

15. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, dakle, nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3966/14 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio