Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4664/15 (M. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4664/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4664/15, rješavajući zahtjev Milovana Maletića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milovana Maletića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Maletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bronzanog Majdana, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050651 13 Rev od 22. jula 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se u konkretnom slučaju zastane sa eventualnim „reizvršenjem“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je 6. novembra 2015. dostavio dopunu zahtjeva za određivanje privremene mjere.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050651 08 P od 15. juna 2012. godine Nada Gligorić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su solidarno obavezani da apelantu na ime glavnog duga isplate iznos od 135.243,80 KM i na ime troškova parničnog postupka iznos od 11.873,75 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je predmet spora zahtjev apelanta da mu tuženi naknade materijalnu štetu u iznosu od 135.243,80 KM koju čini šteta od 56.043,80 KM na ime isplaćene naknade prvotuženoj za uređenje građevinskog zemljišta i rente po građevinskoj dozvoli koja nije bila validna kao i štetu u iznosu od 79.200,00 KM na ime razlike ove naknade i naknade koju je apelant morao platiti drugotuženom da bi konačno dobio validnu građevinsku dozvolu za predmetni stambeno poslovni objekat sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 56.043,80 KM počev od 12. avgusta 2003. godine do isplate a na iznos od 79.200,00 KM počev od podnošenja tužbe 12. februara 2008. godine do isplate.

4. Istaknuto je da je presudom Osnovnog suda od 25. aprila 2006. godine i presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 22. januara 2007. godine prvotužena oglašena krivom za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakonika RS u sticaju sa produženim krivičnim djelom prevare iz člana 229. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS zbog toga što je u toku 2002. godine i 2003. godine u Banjaluci kao zamjenik načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje Gradske uprave Grada Banjaluka u namjeri da sebi i drugima pribavi protivpravnu imovinsku korist iskorištavajući svoj položaj u više navrata donijela upravne akte iz nadležnosti tog odjeljenja u kojima investitorima odobrava građenje objekata, legalizaciju i upotrebu već izgrađenih objekata i druge radnje.

5. Istaknuto je da je posljedica navedene pravosnažne krivične presude kojom je prvotužena oglašena krivom poništenje građevinske dozvole drugotuženog od 12. avgusta 2003. godine koja je izdata apelantu zbog čega je apelant primoran pokrenuti novi upravni postupak legalizacije navedenog stambeno poslovnog objekta kojeg je počeo graditi po osnovu falsifikovane građevinske dozvole. U tom novom postupku mu je u skladu sa rješenjem drugotuženog od 10. marta 2008. godine utvrđena nova naknada za uređenje građevinskog zemljišta od 100,15 KM/m2 u iznosu od 141.492,00 KM.

6. Po mišljenju Osnovnog suda prvotužena je izdavanjem apelantu falsifikovane građevinske dozvole postupila suprotno članu 751 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) time što kao nalogoprimac nije izvršila nalog sa pažnjom dobrog privrednika ili dobrog domaćina ne pazeći pri tome na interes apelanta kao nalogodavca zbog čega je apelantu načinila štetu u vidu umanjenja njegove imovine za troškove izdavanja građevinske dozvole u iznosu od 56.043,80 KM, koji iznos nije tokom 2003. godine uplatila na račun drugotuženog niti je ovaj iznos vratila apelantu na način kako je to naznačeno u potvrdi od 23. decembra 2004. godine iako je ovaj iznos primila od apelanta kroz naknadu koju je apelant isplatio i predujmio prilikom zaključenja ugovora o nalogu.

7. Ovakvim postupanjem prvotužene i nepriznavanjem ove građevinske dozvole od strane drugotuženog apelantu je načinjena pored ove štete i šteta u iznosu od 79.200,00 KM koliko iznosi razlika između troškova izdavanja građevinske dozvole (56.043,80) koji su obračunati prema pravilima drugotužene tokom 2003. godine i iznosa troškova izdavanja građevinske dozvole od 132.995,00 KM koji su obračunati tokom 2008. godine koje je apelant morao platiti u ponovno pokrenutom postupku izdavanja građevinske dozvole za njegov objekat s obzirom da mu je građevinska dozvola od 12. avgusta 2003. godine kao lažna isprava poništena odlukom drugotužene a koje troškove bi platio da je izdata validna građevinska dozvola za ovaj objekat.

8. Osnovni sud je naveo da prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO onaj ko načini štetu drugom licu dužan ju je nadoknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Članom 158. ZOO propisano je da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Ukazano je da je sud u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) vezan za pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda u pogledu utvrđenja da postoji krivično djelo i da postoji krivična odgovornost učinioca pa kako iz sadržine izreke pravosnažne krivične presude od 25. aprila 2006. godine proizlazi da je prvotužena ovu štetu načinila namjerno to je u smislu navedenih zakonskih odredbi čl. 154. stav 1. i 158. ZOO u vezi sa čl. 170. stav 2. ZOO prvotužena kriva za nastanak štetnog događaja a time i za nastanak štete zbog koje apelant traži naknadu u ovom sporu. Stoga je Osnovni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu i u odnosu na drugotuženog koji je objektivno odgovoran za nastanak štete apelantu u smislu odredbe člana 170. stav 1. ZOO budući da je ovu štetu apelantu kao trećem licu prvotužena prouzrokovala kao radnik drugotuženog.

9. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli prvotužena i drugotuženi. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 050651 12 Gž od 11. februara 2013. godine odbio žalbe tuženih i prvostepenu presudu potvrdio.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je presudom Osnovnog suda od 25. aprila 2006. godine (pravosnažna 22. januara 2007. godine) utvrđena krivična odgovornost prvotužene za počinjeno krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i krivično djelo prevare što ukazuje da je šteta prouzrokovana namjerno. Po mišljenju Okružnog suda na osnovu utvrđenih činjenica prvostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju postoji odgovornost na strani oba tužena i to odgovornost prvotužene po osnovu krivice utvrđene krivičnom presudom (člana 158. ZOO) a odgovornost drugotuženog kao pravnog lica za štetu koju je njegov organ kojeg je predstavljala prvotužena u vršenju funkcije organa prouzrokovao trećem licu (člana 172. ZOO). Stoga su tuženi obavezani da solidarno nadoknade štetu apelantu (član 414. stav 1. ZOO). Navedeni pravni zaključak prvosteoenog suda prihvatio je i Okružni sud.

11. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili prvotužena i drugotuženi. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 050651 13 Rev od 22. jula 2015. godine reviziju drugotuženog usvojio, preinačio obje nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog odbijen te je apelant obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.560,00 KM. Revizija prvotužene je djelimično usvojena, obje nižestepene presude se preinačavaju tako što se tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na ovu tuženu odbija, a prvotužena se obavezuje da umjesto apelantu novčani iznos od 56.043,80 KM isplati drugotuženom.

12. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelant umjesto da ispoštuje zakonsku proceduru u nadležnom organu drugotuženog i podnese zahtjev za izdavanje dokumentacije potrebne za izgradnju stambeno poslovnog objekta, te da u tom cilju na žiro račun drugotuženog uplati odgovarajuće naknade on je prvotuženoj, koja je tada bila zaposlena u organu nadležnom za ove poslove na ruke dao novac kako bi mu ona pribavila sve što je potrebno za gradnju objekta. Po mišljenju Vrhovnog suda ovakav dogovor navedenih stranaka ne samo da je ništav već sadrži i elemente krivičnog djela zbog koga je prvotužena osuđena na zatvorsku kaznu. O navedenom su nižestepeni sudovi morali voditi računa jer je obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništavost (člana 109. ZOO).

13. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 104. ZOO. Istaknuto je da to što je u izvršenju takvog ugovora ispunjeno bi trebalo ostati u posjedu saugovarača pa apelant ne bi mogao sudskim putem natjerati tuženog da primljeno ispunjenje vrati. Navedeno zbog toga što niko ne može pred sudom zasnivati svoj zahtjev na nedopuštenom (protivzakonitom, nemoralnom) osnovu. Zbog toga u ovom slučaju apelant ne bi mogao tražiti od prvotužene vraćanje iznosa od 56.043,80 KM (razlika između iznosa koji je apelant dao prvotuženoj i iznosa koji je suprug prvotužene vratio apelantu iznosi oko 71.000,00 KM, ali apelant je po ovom osnovu tražio samo 56.043,80 KM). Pri tome se Vrhovni sud pozvao na praksu nekadašnjeg Saveznog Vrhovnog suda koji je još 1962. godine zauzeo stav da se ono što je neko sa znanjem dao radi izvršenja neke nedopuštene radnje ili uopšte radi ostvarenja nedopuštenog cilja ne može tražiti natrag. Suđenje protivno navedenom pravilu bi bilo društveno štetno jer bi pogodovalo pojavi nedopuštenih djelatnosti i ostvarenju nedopuštenih ciljeva.

14. Navedeno je da je sudu u smislu odredbe člana 104. ZOO ostavljeno da donese odluku o restituciji u zavisnosti od svakog konkretnog slučaja. Dakle, sudu je u svakom konkretnom slučaju ostavljeno da donese odluku koja je najcjelishodnija i koja najbolje odgovara cilju sankcije. Pri tome sud mora voditi računa o savjesnosti stranaka, značaju društvenih interesa i moralnim shvatanjima društva (stav 3. člana 104. ZOO).

15. Odluka da se umjesto povraćaja u pređašnje stanje vrijednost iz nedopuštene transakcije prenese na državnu svojinu (preda opštini odnosno gradu) je cjelishodna i opravdana naročito onda kada se radi o grubom nezakonitom i nemoralnom ponašanju tako da se bilo povraćaj datog bilo zadržavanje pribavljenog ne može opravdati.

16. Po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju je bilo osnova za primjenu člana 104. stav

2. ZOO tj. da se prvotužena obaveže da nezakonito pribavljeni novac preda drugotuženom a ne apelantu. Naime i apelant i prvotužena su postupali „mala fide“ a predmet ugovora koji su oni zaključili objektivno predstavlja i predmet krivičnog djela. U ovakvoj situaciji sud može i po službenoj dužnosti bez zahtjeva nadležnog organa odlučiti da druga strana preda ono što je primila opštini odnosno gradu gdje ima sjedište odnosno prebivalište. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda taj sud ovlašten da donese odluku po kojoj traženi iznos od 56.043,80 KM, za koji je sud vezan prema članu 2. stav 1. ZPP, prvotužena treba isplatiti drugotuženom.

17. Po mišljenju Vrhovnog suda osnovano se u revizijama tuženih ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestepenih sudova u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta za naknadu štete u iznosu od 79.200,00 KM (razlika između naknada koje je apelant platio u postupku legalizacije objekta i naknada koje je trebao platiti po cijenama iz 2003. godine). Istaknuto je da apelant u toku 2003. godine ništa nije uplatio drugotuženom na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta i rente već je novac za tu namjenu predao prvotuženoj. Ovakvim postupanjem apelant je pristao da prvotužena raspolaže novcem koji joj je dao po svom ličnom nahođenju pa je preuzeo i rizik za eventualnu štetu koju zbog toga pretrpi. U konkretnom slučaju apelant je na svoju štetu dozvolio prvotuženoj da po vlastitom nahođenju raspolaže novcem koji joj je dao pa ne može zahtijevati naknadu štete prouzrokovane tim radnjama prvotužene prema odredbi člana 163. stav 1. ZOO.

18. Osim navedenog po mišljenju Vrhovnog suda apelant nije ni dokazao da je po ovom osnovu pretrpio štetu. Navedeno zbog toga što je u izreci pravosnažne krivične presude od 25. aprila 2006. godine za koju je parnični sud vezan utvrđeno da obaveza apelanta po osnovu plaćanja naknade za uređenje zemljišta prema važećoj odluci iz 2003. godine iznosi 163.593,00 KM. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su nekritički prihvatili navode apelanta da je njegova obaveza po navedenom osnovu u 2003. godini iznosila 56.043,80 KM (taj iznos je naveden u rješenju za koje je kasnije utvrđeno da ga je prvotužena falsifikovala). Iz navedenog proizlazi da nema ni dokaza o visini eventualne štete koju je apelant pretrpio zbog činjenice da je zakonom propisane naknade uplatio na račun drugooptuženog 2008. godine umjesto da to učini 2003. godine.

19. Utvrđeno je da je osnovan prigovor drugotuženog da ne postoji njegova odgovornost za naknadu štete apelantu. U smislu odredbe člana 172. stav . u vezi sa članovima 170. stav 1. i 171. stav

1. ZOO pravno lice odgovara za štetne radnje svojih organa odnosno ovlaštenih lica u tim organima. Međutim, iako je prvotužena bila zaposlena kod drugotuženog i u spornom periodu obavljala funkciju zamjenika načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje, šteta koju je apelant pretrpio radnjama prvotužene nije ni u kakvoj vezi sa vršenjem njene funkcije. Istaknuto je da su apelant i prvotužena sklopili privatni aranžman (usmeni ugovor) pa šteta koju je apelant pretrpio nije nastala u vršenju službene dužnosti prvotužene (ona nije bila zadužena sa predmetom apelanta već referent G.A.) Napomenuto je da je drugotuženi u krivičnom postupku koji se vodio protiv prvotužene imao status oštećenog jer je radnjama prvotužene sa kojom se apelant upustio u nedozvoljene transakcije oštećen budžet drugotuženog. Samim tim ne postoji ni objektivna odgovornost drugotuženog za radnje prvotužene kojima je apelantu pričinjena šteta pa je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

20. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazao je da je nesporna činjenica da je prvotužena pravosnažno oglašena krivom u krivičnom postupku, te da je u tom postupku sud utvrdio da ne postoji bilo kakav privatno-pravni odnos između apelanta i prvotužene već da su oni bili oštećeni izvršenjem tih djela. Smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđen princip pravne sigurnosti tj. načelo vladavine prava. Ističe da je zbog nezakonitog postupanja prvotužene pretrpio štetu jer je ponovo morao pokrenuti proces izdavanja građevinske dozvole te uplatiti iznose koji su neophodni da se građevinska dozvola izda. Smatra da su razlozi za prihvatanje privremene mjere utemeljeni u činjeničnim navodima i argumentima apelacije. Pri tome apelant ukazuje da je prvostepenom i drugostepenom presudom opravdano usvojen tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti, da dosuđena šteta proizlazi iz krivičnog djela za koje je prvotužena pravosnažno osuđena, a između ostalog krivično djelo je izvršeno na štetu apelanta pri čemu je na najgrublji način narušena pravna sigurnost. Također, po mišljenju apelanta osporena presuda je uvela i nepostojeći standard da dosuđuje naknadu štete mada takav zahtjev nije ni postavljen. Navodi da je apelant predmetna sredstva iskoristio za dovršetak objekta, te da bi „reizvršenje“ do okončanja postupka po apelaciji dovelo apelanta u tešku situaciju.

21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

24. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u suštini apelant osim razloga koji se tiču merituma predmetne apelacije nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Naime, ukoliko bi Ustavni sud uvažio apelantove razloge koji se tiču isključivo merituma apelacije u postupku donošenja privremene mjere, bilo bi prejudicirano rješenje samog merituma spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

26. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4664/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio