Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4198/13 (M. B. i G. G.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4198/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP 4198/13, rješavajući zahtjev Mirjane Banjac i Gorana Gajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirjane Banjac i Gorana Gajića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Banjac i Goran Gajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 14.oktobra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042202 12 Rev od 22. augusta 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042202 06 P od 26. septembra 2011. godine. Apelanti su 23. oktobra 2015. godine zatražili donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 183627 14 I od 5. februara 2014. godine kojim je određeno izvršenje zapljenom do 1/3 dijela penzije apelantice Mirjane Banjac kod Fonda PIO RS Filijala Banjaluka, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042202 06 P od 26. septembra 2011. godine utvrđeno je da je tužiteljica Vida Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) po osnovu sticanja u braku sa Miladinom Gajićem, pravnim prednikom apelanata i drugotuženog Danka Gajića suvlasnik sa 1/2 dijela na stanu u Banjaluci, u ulici Starine Novaka broj 8, upisanom u knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, PJ Banjaluka (u daljnjem tekstu: sporni stan), zatim da su apelanti i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše kao suvlasnik sa 1/2 dijela na spornom stanu, te su obavezani da tužiteljici solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen.
3. U dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da je pravni prednik parničnih stranaka Miladin Gajić, suprug tužiteljice, otac apelantice Mirjane Banjac i drugotuženog, te djed apelanta Gorana Gajića. Dalje je utvrđeno da je navedeni pravni prednik apelanata po osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio sa Stambenim preduzećem Banjaluka 8. decembra 1966. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Dalje je utvrđeno da je na osnovu presude Okružnog suda broj P-181169 od 5. septembra 1969. godine, razveden brak između pomenutog pravnog prednika apelanata i njegove tadašnje supruge Olge Gajić, da su zajednička djeca (apelantica Mirjana Banjac i drugotuženi) povjerena ocu Miladinu Gajiću, a da je Olgi Gajić dodijeljen drugi stan kao nužni smještaj. Također, je utvrđeno da je nakon razvoda braka na spornom stanu pravni prednik apelanata određen za jedinog nosioca stanarskog prava na osnovu rješenja tadašnjeg Opštinskog suda u Banjaluci broj R-228/70 od 21. novembra 1970. godine. Nadalje je utvrđeno da je nakon toga tužiteljica zasnovala brak sa pravnim prednikom apelanata 1974. godine, u kojem su bili do njegove smrti 11. marta 2002. godine. Navedeni pravni prednik je kao kupac 13. juna 1997.godine, zaključio ugovor o otkupu spornog stana sa državom SFRJ, SSNO, Vojnograđevinskom direkcijom Sarajevo, kao prodavcem, na osnovu kojeg je iz Stambenog fonda JNA otkupio sporni stan u vlasništvo sa 1/1 dijela. Dalje je utvrđeno da je iza ostavioca Miladina Gajića vođen ostavinski postupak, koji je prekinut a da je tužiteljica upućena na parnicu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 12. marta 2001. godine između apelantice Mirjane Banjac kao davaoca izdržavanja i Miladina Gajića njenog oca kao primaoca izdržavanja. Dalje je navedeno da je presudom Vrhovnog suda od 18. jula 2008. godine utvrđeno da je ništav navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju. Polazeći od tako utvrđenih činjenica, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan budući da je sporni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika parničnih stranaka Miladina Gajića koji je na osnovu ugovora o otkupu od 11. juna 1997. godine, zaključenog u toku trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom, stekao pravo svojine na spornom stanu sa dijelom 1/1, pa je shodno odredbama čl. 270. stav 5. i 272. stav 1. Porodičnog zakona usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.
4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 71 0 P 042202 11 Gž od 10. maja 2012. godine usvojio žalbu apelanata protiv navedene prvostepene presude, te je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice. Istom presudom obavezana je tužiteljica da apelantima isplati naknadu parničnih troškova u preciziranom iznosu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je sporni stan posebna imovina prednika Miladina Gajića, nalazeći da je on bio jedini nosilac stanarskog prava na spornom stanu koje je stekao prije zaključenja braka sa tužiteljicom, te da je iz tog prava izvedeno njegovo pravo na otkup spornog stana 1997. godine pod posebnim uslovima za otkup vojnih stanova, zbog čega je on, otkupom toga stana i upisom prava vlasništva, postao njegov vlasnik sa dijelom 1/1. Tužiteljica zaključenjem navedenog braka, kakao je utvrdio Okružni sud, nije postala sunosilac stanarskog prava u smislu člana
19. Zakona o stambenim odnosima jer to svojstvo bračni drug stiče u slučaju kada je ugovor o korištenju stana za vrijeme trajanja braka zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, te se nosiocem stanarskog prava smatra i drugi bračni drug što nije slučaj u konkretnom predmetu. Pri tome, Okružni sud je cijenio i činjenicu da je u međuvremenu, nakon donošenja prvostepene presude u konkretnoj parnici, 18. januara 2012. godine Vrhovni sud donio novu presudu pod brojem 118-0-Rev-06-001249 po tužbi tužiteljice podnesene protiv apelantice Mirjane Banjac za utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je njen zahtjev odbio. Razlog za donošenje nove presude, kako je istakao Okružni sud, je što je ranija presuda Vrhovnog suda donesena u toj parnici 18. jula 2008. godine ukinuta odlukom Ustavnog suda broj AP-3658/08 od 12. oktobra 2011. godine po apelaciji apelantice Mirjane Banjac.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 042202 12 Rev od 22. augusta 2013. godine usvojena je revizija tužiteljice i preinačena presuda Okružnog suda tako što je žalba apelanata odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 26. septembra 2011. godine. Istom presudom obavezani su apelanti da tužiteljici nadoknade troškove revizionog postupka u preciziranom iznosu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona karakter zajedničke tekovine bračnih supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika. Prema odredbi člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kako je istakao Vrhovni sud, tužiteljica je postala sunosilac stanarskog prava na spornom stanu sa pravnim prednikom apelanata Miladinom Gajićem, koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu od 1966. godine, kada je sa njim zaključila brak 25. maja 1974. godine i to svojstvo oni su imali do njegovog otkupa 13. juna 1997. godine. Vrhovni sud je zaključio da u smislu pomenute zakonske odredbe bračni supružnik koji je sunosilac stanarskog prava izjednačuje se u svim pravima na stanu sa bračnim supružnikom koji je zaključio ugovor kao nosilac stanarskog prava. Dalje je navedeno da prema praksi Ustavnog suda u tumačenju pojma "imovine" i "svojine", proizlazi da je u ove pojmove uključen širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost i da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, tako da se stan na kojem su bračni supružnici stekli stanarsko pravo tokom trajanja braka smatraju njihovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se takav stan smatra njihovom zajedničkom imovinom prema Porodičnom zakonu. Tužiteljica je, kako je zaključio Vrhovni sud, postala sunosilac stanarskog prava na spornom stanu zaključenjem braka 25. maja 1974. godine i to pravo imala sve dok ga prednik apelanata, a njen tadašnji suprug, nije otkupio 13. juna 1997. godine. Otkupom stana je stanarsko pravo samo transformisano u pravo vlasništva na istom stanu, koji stiču oba supružnika, kao dotadašnji sunosioci stanarskog prava, koje svojstvo je tužiteljica stekla zaključenjem braka sa prednikom apelanata 1974. godine. Vrhovni sud je dalje zaključio da status zajedničke imovine na tako stečenom stanu, suprotno stavu drugostepenog suda, ne mijenja se ni u situaciji kada je samo jedan od supružnika dobio stan na korištenje i kada je samo jedan od njih u postupku privatizacije državnih stanova, saglasno odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, otkupio stan i uknjižio ga na svoje ime. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je smatrao da je osnovana tvrdnja tužiteljice u reviziji da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje u predmetnoj parnici pogrešno primijenio materijalno pravo iz naprijed navedenih zakonskih odredbi, te da je kao posljedica toga pobijana presuda nezakonita.
8. Tužiteljica je Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj 71 0 P 042202 06 P od 26. septembra 2011. godine radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 4.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom sa početkom od 10. maja 2012. godine pa do isplate kao i troškova izvršnog postupka prema odluci suda. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 183627 14 I od 5. februara 2014. godine dozvolio predloženo izvršenje zapljenom 1/3 penzije apelantice Mirjane Banjac kod Fonda PIO RS Filijala Banjaluka.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije pravo i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Istakli su da je tužiteljica zaključenjem braka sa prednikom apelanata stekla svojstvo korisnika stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava sa pravom korištenja u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da nije postala sunosilac stanarskog prava, kako je pogrešno zaključio Vrhovni sud. Ističu da je pravilan stav u konkretnoj parničnoj stvari zauzeo Okružni sud. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere je istaknuto da je apelantica Mirjana Banjac u teškom ekonomsko socijalnom položaju, da joj je jedini izvor prihoda penzija koja iznosi 400,00 KM da je kreditno zadužena, te da je samohrana majka četvero djece od kojih su troje školskog uzrasta i da bi izvršenjem rješenja bila dovedena u stanje socijalne potrebe. Također, je navela da Osnovni sud nije odlučio o njenom prigovoru protiv rješenja o izvršenju ali da prigovor ne odlaže izvršenje rješenja.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke (u konkretnom slučaju rješenja o izvršenju) predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelantica Mira Banjac, kao izvršenik traži od Ustavnog suda da odgodi izvršni postupak pokrenut radi izvršenja osporenih presuda do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi izvršenjem presuda kojim su obavezani na isplatu parničnih troškova tužiteljici, došlo do pogoršanja socijalno ekonomskog položaja apelantice Mirjane Banjac, jer bi bila dovedena u stanje socijalne potrebe, ne nude druge razloge. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi navodi sami po sebi, u situaciji kada apelanti nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman