Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-190/13 („TP„Progres“ d.d. Zenica)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-190/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP 190/13, rješavajući zahtjev „TP„Progres“ d.d. Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev TP„Progres“ d.d. Zenica za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „TP„Progres“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kog zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 15. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine) i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 011248 09 P od 14. jula 2010. godine. Apelant je u apelaciji, također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranio postupak izvršenja navedene presude Vrhovnog suda pred Općinskim sudom do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kog zastupa zakonski zastupnik Nurudin Smajlagić, podnio je 22. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda: broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda broj 43 0 P 011248 09 P od 14. jula 2010. godine. Drugoapelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP 290/13.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine»br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedene radnje, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 190/13. Spojene su sljedeće apelacije: br. AP 190/13 i AP 290/13.

4. Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je odlukom broj AP 190/13 od 14.februara 2013. godine odbilo zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere.

5. Podneskom od 14. marta 2013. godine koji je naslovio „zahtjev za preispitivanje odluke“ prvoapelant je ponovo zatražio donošenje privremene mjere.

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu koje su elaborirane u odluci broj AP 190/13 od 14. februara 2013. godine svode se na sljedeće.

7. Prvostpenom Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 011248 09 P od 14. jula 2010. godine (stav 1. izreke) obavezani su apelanti da tužitelju Nahmijasu Sariću (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 105.788,30 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne iznose bliže navedene u prvostepenoj presudi, te da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.685,45 KM. Istom presudom (stav 2. izreke) odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud obaveže apelante da tužitelju solidarno isplate iznos od 77.000,00 KM na ime gotovinskog dijela kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji predmeta tendera broj: T-11-11-od 13. septembra 2000. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to od 14. septembra 2000. godine do isplate, te da isplate u certifikatima iznos od 143.000,00 KM po istom osnovu, kao i da obaveže apelante da solidarno naknade štetu u iznosu od 54.283,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose precizno navedene u presudi. Odbijen je i protivtužbeni zahtjev drugoapelanta za isplatu naknade štete u iznosu od 240.472,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. septembra 2006. godine pa do isplate, a koji zahtjev se odnosi na povrat iznosa po prinudno izvršenoj pravosnažnoj presudi Općinskog suda sa obračunatim kamatama (stav 3. izreke).

8. Iz obrazloženju prvostepene presude proizlazi da je 9. septembra 1999. godine objavljen javni poziv za prikupljanje ponuda za prodaju poslovnog prostora „Londža 92-prodavnica 34“, vlasništvo prvoapelanta, u postupku male privatizacije, da je u postupku učestvovalo više ponuđača od kojih je kao najpovoljniji odabran tužitelj sa kojim je prvoapelant posredstvom drugoapelanta 13. septembra 2000. godine, po tenderu broj T-11-11, zaključio ugovor o kupoprodaji predmeta tendera. Dalje je utvrđeno da je kupoprodajna cijena bila 220.000,00 KM i to 77.000,00 KM gotovinskog plaćanja i 143.000,00 KM potraživanjima građana sa jedinstvenog računa (tzv. certifikata), pod uslovom da se šest radnika prvoapelanta preuzme i zadrži u radnom odnosu 24 mjeseca, te da se zadrži djelatnost poslovnog prostora tj. trgovina na malo. Utvrđeno je da je tužitelj izvršio uplatu ugovorene cijene i preuzeo radnike apelanta, a nakon kratkog vremena sa njima zaključio sporazumni raskid radnog odnosa i isplatio im otpremninu u ukupnom iznosu od 12,500,00 KM, a da je zadržao ugovorenu djelatnost i započeo adaptaciju objekta u februaru 2001. godine koja je završena u avgustu 2001. godine. Nadalje, Presudom Vrhovnog suda broj Už-7/01 od 7. maja 2001. godine poništeno je rješenje Ministarstva za trgovinu i turizam Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i odluka drugoapelanta o odabiru najboljeg ponuđača, a zatim je u ponovnom postupku odlučivanja o najpovoljnijoj ponudi odabrano treće lice. Sa novim ponuđačem je 7. marta 2002. godine zaključen novi ugovor o kupoprodaji predmeta tendera. Drugoapelant je donio privremenu mjeru 16. oktobra 2001. godine kojim je tužitelju zabranjeno korištenje poslovnog prostora, a koja je izvršena 11. februara 2002. godine kada je drugoapelant ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora. Zatim je utvrđeno da je drugoapelant dobrovoljno ispunio obavezu povrata uplaćenih sredstava na račun tužitelja 27. februara 2003. godine, a sa računa prvoapelanta je dat nalog za prenos u iznosu od 143.000 ceritfikata. Utvrđeno je takođe da je na osnovu pravosnažne presude donijete u ranijem pravosnažno okončanom postupku prinudnom naplatom u izvršnom postupku naplaćeno od drugoapelanta 240.472,18 KM, koji iznos je predstavljao novčani iznos od 77.000,00 KM i naknadu štete u visini od 54.283,00 KM, sa zateznim kamatama obračunatim za period od zaključivanja ugovora do prinudne naplate. Utvrđeno je takođe da se dosuđeni iznos od 54.283,00 KM, odnosi na iznos od 41.783,54 KM na ime ulaganja u poslovni prostor, a iznos od 12.500,00 KM na ime isplate otpremnina radnicima po sporazumnom raskidu radnog odnosa. Općinski sud je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja dosudio tužitelju na ime naknade štete iznos od 105.788,30 KM, koja šteta se odnosi na troškove opreme ugrađene u poslovni prostor i troškove po kreditima sa zateznim kamatama na pojedine iznose. Pri tome, Općinski sud je odbio zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene po tenderu kao i naknade štete za isplatu iznosa od 54.283,54 KM, jer je tužitelj naplatio ta potraživanja u toku postupka.

9. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 011248 10 Gž od 5. decembra 2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu (stav 2. izreke) je potvrđena. Žalba drugoapelanta je uvažena djelimično, a žalba prvoapelanta u cijelosti i prvostepena presuda je preinačena u stavu 1. tako da je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade štete u iznosu od 105.788,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način označen u prvostepenoj presudi. Žalba drugoapelanta u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda u stavu 3. potvrđena. Žalbe tužitelja apelanata u dijelu koji se odnosi na troškove postupka su uvažene, prvostepena presuda je u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu odluku u dijelu obaveze apelanata za naknadu štete i odbio je ovaj dio zahtjeva uz obrazloženje da je u postupku kupoprodaje tužitelj bio nesavjesna osoba, zbog čega apelanti nisu dužni da mu nadokanade štetu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine revizija tužitelja je djelimično uvažena, drugostpena presuda je preinačena u tački 2. izreke na način da se žalbe apelanata odbijaju i prvostepena presuda se potvrđuje u stavu 1. U ostalom dijelu revizija tužitelja odbijena. Takođe, revizija drugoapelanta je u cijelosti odbijena.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je članom 158. ZOO propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. U konkretnom slučaju, prema članu 14. Zakona o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 16/02, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) ovlaštenje da odredi pravila prodaje preduzeća putem javne dražbe, javnog prikupljanja ponuda ili neposredne pogodbe imao je drugoapelant. Nadalje, članom 12 Zakona Agenciji za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 18/96 i 2/02) je propisano da Upravni odbor drugoapelanta ima ovlaštenja za donošenje akata propisanih zakonom i statutom drugoapelanta. Na osnovu tog ovlaštenja Upravni odbor drugoapelanta je donio Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 3/00, 5/00, 7/00, 17/00, 18/00, 38/00, 52/00, 2/01) kojim je regulisana procedura provođenja javne aukcije, javnog prikupljanja ponuda (tendera) i javne ponude dionica. Vrhovni sud je dalje naveo da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izrazio stav da drugoapelant nije kriv za nastanak štete. Naime, članom 68. stav 2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća je propisano da odabrani ponuđač je obavezan zaključiti ugovor sa prodavcem najkasnije u roku od 3 dana od izvršnosti odluke o izboru najpovoljnije ponude. Ova norma je bila na snazi u vrijeme zaključivanja spornog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora putem tendera (stupila na snagu 16. maja 2000. godine, a ugovor je zaključen 13. septembra 2000. godine). Prema navedenoj normi drugoapelant nije mogao zaključiti ugovor sa kupcem dok odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača ne bude izvršna. S obzirom da se procedura provođenja javnog prikupljanaj ponude provodi po pravilima Zakona o upravnom postupku, prema kojoj, ako se rješenje odnosi na na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka sprečava izvršnost rješenja. Drugoapelant nije čekao izvršnost odluke o izboru najpovoljnije ponude već je odmah po odabiru pozvao tužitelja kao najpovoljnijeg ponuđača i s njim zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, a nakon uplate cijene i izvršilo predaju prostora tužitelju kao kupcu. Stoga je, Vrhovni sud zaključio da je pozivanjem tužitelja da nakon primanja obavijesti o odabiru najpovoljnijeg ponuđača odmah pristupljeno potpisivanju ugovora, koji je u kratkom roku i potpisan, čime je drugoapelant postupio suprotno prinudnom propisu, a time sa krajnjom nepažnjom u odnosu na obavezu da sačeka izvršnost svoje odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuđača prema važećem Pravilniku kao podzakonskom aktu koji je drugoapelant donio shodno zakonu. U takvim okolnostima propust drugoapelanta u odnosu na proceduru zaključivanja ugovora sa tužiteljem, po ocjeni Vrhovnog suda, nasuprot stavu Kantonalnog suda, je u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, pa je drugoapelant odgovoran za štetu prouzrokovanu tom radnjom. Zbog činjenice da je ugovor zaključen protivno prinudnim propisima takav je ugovor ništav po članu 103. ZOO, a strane u takvom pravnom odnosu imaju pravo na povrat onoga što je primljeno po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ima se dati odgovarajuća naknada (član 104. ZOO). Pored toga, ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svom saugovaraču za štetu koju trpi ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzrokan ištavosti (član 108. ZOO). Na osnovu navednog, Vrhovni sud je zaključio da je drugoapelant kriv za zaključenje ništavog ugovora, jer nije postupio po prinudnom propisu (koji je sam donio), a u postupku nije dokazanao da je tužitelj kao kupac znao ili je morao znati za taj propust, pa je stoga trebalo vratiti tužitelju sve plaćeno i nadokanditi štetu izvršenjem takvog ugovora.

12. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je tužitelju vraćen iznos kupoprodajne cijene koju je platio po osnovu ugovora (iznos od 77.000,00 KM koji je primila prvotužena i iznos od 143.000,00 KM u certifikatima koji iznos je primio apelant), te je tužitelj namiren za ove vidove štete i osnovano je odbijen ovaj dio tužbenog zahtjeva. Takođe, kako je tužitelj primio u toku postupka i iznos od 12.500,00 KM na me otpremnine zaposlenih koje je preuzeo po ugovoru i 41.783,50 KM na ime ulaganja u prostor (38.688,54 KM za adaptaciju prostora i 3.095,00 KM za investiciono-tehničku dokumentaciju ) to je namiren za ove vidove štete, pa je osnovano odbijen i ovaj dio tužbenog zahtjeva. S druge strane, tužitelj je tražio i naknadu druge štete koja se ogledala u kupovini opreme ugrađene u poslovni prostor u visini od 63.894,00 KM, te troškove i kamate po kreditima u ukupnom iznosu od 41.894,30 KM. Vrhovni sud je istakao da i ovaj dio zahtjeva predstavlja također štetu koju je tužitelj imao zaključivanjem ništavog ugovora, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo u svojoj odluci kada je preinačio prvostpenu presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 105.788,30 KM, zbog čega je u ovom dijelu uvažio reviziju tužitelja i drugostpenu presudu preinačio u tački 2. izreke na način da se žalbe apelanta i prvotužene odbijaju i prvostepena presuda se potvrđuje u stavu 1. kojim su obavezani su prvotužena i apelant da tužitelju solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 105.788,30 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne iznose bliže navedene u prvostepenoj presudi, te da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.685,45 KM.

13. Apelanti smatraju da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog i Općinskog suda.

14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 14. marta 2013. godine prvoapelant je, između ostalog, ponovio navode iz ranijeg zahtjeva za donošenje privremene mjere i ponovno ukazao na „arbitraran zaključak Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da bez zakonskog uporišta obaveže drugoapelanta i prvoapelanta da solidarno isplate tužitelju iznos od 200.000,00 KM“. Prvoapelant je, također, ukazao na činjenicu da vraćanje neosnovano naplaćenog iznosa neće biti moguće, jer je u drugom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Zenici utvrđeno da tužitelj nema imovinu koja se vodi na njegovo ime, niti ostvaruje bilo kakve prihode.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. U vezi s navedenim, a imajući u vidu sadržaj zahtjeva za ponovno donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da okolnosti na koje se pozvao prvoapelant nemaju karakter novih okolnosti koje bi opravdavale usvajanje privremene mjere prvoapelanta. Naime i prvobitno postavljenim zahtjevom za izdavanje privremene mjere apelanti su tražili da Ustavni sud zabrani postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda pred Općinskim sudom do donošenja konačne odluke o apelaciji, a na što se praktično odnosi i ovaj zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. Međutim Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja, a što je već obrazložio u svojoj odluci AP 190/13 od 14. februara 2013. godine, da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju iz dokumentacije dostavljene uz ponovni zahtjev za donošenje privremene proizilazi da je prvoapelant ukazao na iste činjenice na koje je ukazivao i u ranijem zahtjevu, ali Ustavni sud naglašava da prvoapelant ni u ponovnom prijedlogu nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je i ponovni zahtjev prvoapelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-190/13 („TP„Progres“ d.d. Zenica) | Sudska praksa | Aktio