Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-191/15 (M. T.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-191/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-191/15, rješavajući zahtjev Mladena Trkovnika za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mladena Trkovnika za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Trkovnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055869 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine. Apelant je 9. oktobra 2015. godine podnio zahtjev kojim traži da Ustavni sud donese „odluku kojom će odgoditi izvršenje po rješenju Osnovnog suda broj 71 0 I 189423 14 od 14. septembra 2015. godine jer je apelant-izvršenik u veoma teškoj finansijskoj situaciji, s tim da se odgodi izvršenje do okončanja apelacije“. Navedeni zahtjev apelanta Ustavni sud smatra zahtjevom za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055869 99 P od 5. juna 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim traži da se Republika Srpska (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Radoslav Brđanin (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da mu solidarno isplate iznos od 35.900,00 KM na ime izgubljene stanarine za period nekorištenja stana od 15. marta 1994. godine do 1. juna 2001. godine, te da se prvotužena obaveže da mu isplati naknadu štete na ime uništenih stvari u stanu u Banjaluci u ulici Bilećka broj 6 u iznosu od 57.000,00 KM kao i da mu tuženi solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 13.950,00 KM. Apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.112,00 KM, a zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen. Apelant je obavezan da drugotuženom na ime naknade nužnih i korisnih troškova uloženih u saniranje stana isplati iznos od 54.693,94 KM. Odbijen je tužbeni zahtjev drugotuženog da se obaveže prvotužena da mu solidarno sa apelantom isplati iznos od 54.693,94 KM na ime naknade nužnih i korisnih sredstava uloženih u predmetni stan. Odbijen je zahtjev drugotuženog za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 14. juna 2001. godine do dana donošenja presude. Obavezani su apelant i drugotuženi da prvotuženoj solidarno isplate troškove postupka u iznosu od 8.856,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je predmet spora naknada štete (po osnovu izgubljene stanarine-zakupnine i uništenih stvari (taksativno navedenih u podnesku od 2. jula 2012. godine) a po protivtužbi drugotuženog isplata vrijednosti uloženih sredstava po osnovu nužnih i korisnih troškova izvršenih na predmetnom stanu (neosnovano bogaćenje). Istaknuto je da je sporno da li je drugotuženi-protivtužitelj koristio predmetni stan po osnovu pravnog osnova, da li su osnovani i dokazani kako tužbeni tako i protivtužbeni zahtjev, te da li su osnovani istaknuti prigovori zastarjelosti potraživanja kao i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženih po tužbi i protivtužbi.

4. Osnovni sud je ukazao da je na apelantu-protivtuženom teret dokazivanja, te da apelant provedenim dokazima nije dokazao sporne i odlučne činjenice u prilog tvrdnji o osnovanosti tužbenog zahtjeva u predmetnoj parnici. Stoga je Osnovni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja koje obavezuje sud da uzme za nedokazano onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih i pouzdanih dokaza za ostvarivanje prava koja bi joj pripadala prema odredbama materijalnog prava (odredbama koje definišu naknadu štete).

5. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) presudom broj 71 0 P 055869 13 Gž od 7. marta 2014. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog i odluke kojom je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka preinačio tako što je obavezao apelanta da drugotuženom na ime naknade nužnih i korisnih troškova uloženih u saniranje predmetnog stana isplati iznos od 28.508,36 KM umjesto iznosa od 54.693,94 KM. Apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.678,40 KM umjesto iznosa od 8.112,00 KM. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena, prvostepena presuda u pobijanom dijelu odluke kojom je odbijen zahtjev apelanta za isplatu zakupnine, naknadi štete za stvari i troškove postupka i odluke kojom je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka je potvrđena. Drugotuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove na ime sastava žalbe u iznosu od 393,60 KM dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev odbijen.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi zaključak da je apelant u toku rata u februaru 1992. godine napustio Banjaluku i predmetni stan, da je prvotužena rješenjem od 7. februara 1994. godine predmetni stan dodijelila drugotuženom na korištenje po osnovu odobrene zamjene stana drugotuženog na kojem je on imao stanarsko pravo za predmetni stan, da je drugotuženi zaključio ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja Banjaluka, uselio u predmetni stan, da je predmetni stan vraćen apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava, da je zapisnikom OMI odsjek Banjaluka od 6. juna 2001. godine apelant uveden u posjed predmetnog stana, da je potom stan otkupio, a zatim ga prodao ugovorom o kupoprodaji od 12. avgusta 2002. godine za iznos od 148.000,00 KM.

7. Po mišljenju Okružnog suda kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant bio savjestan posjednik, da je imao pravni osnov za korištenje predmetnog stana jer je predmetni stan koristio na osnovu valjanog pravnog akta nadležnog organa prvotužene, pa nije dužan apelantu da plati naknadu za korištenje stana za period od 15. marta 1994. godine do 1. juna 2001. godine koju apelant potražuje. Kod takvog stanja stvari apelant nije dokazao postojanje pretpostavki za odgovornmost tuženih za štetu (izgubljenu korist) koja je propisana odredbom čl. 155. i 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je na osnovu utvrđenih činjenica odbio tužbeni zahtjev apelanta.

8. Istaknuto je da je nakon napuštanja predmetnog stana od strane apelanta taj stan dodijeljen i u njega uselio N.P. a nakon njega je uselio drugotuženi. Stoga je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao koje su stvari ostale u njegovom stanu, vrstu, količinu, dimenziju, starost, vrijednost stvari i slično, te da je tvrdnja apelanta o nastaloj šteti i uništenju njegovih stvari koje su ostale u njegovom stanu nakon što je stan napustio u februaru 1992. godine ostala nedokazana. Ukazano je da je apelant kao stranka u postupku bio dužan da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (član 7. i 123. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen zahtjev apelanta kao neosnovan (član 126. ZPP).

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 71 0 P 055869 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine djelimično usvojio, drugostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka preinačio tako što je apelantova žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka preinačena na način da se apelant obavezuje da na ime naknade nužnih troškova uloženih u saniranje stana u Banjaluci u ulici Bilećka broj 6., drugotuženom umjesto iznosa od 28.508,36 KM isplati iznos od 13.820,48 KM i na ime naknade troškova prvostepenog postupka iznos od 2.049,09 KM umjesto iznosa od 5.678,40 KM. U ostalom dijelu u pogledu odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu zakupnine (izgubljene stanarine) i naknade štete na pokretnim stvarima, te odluke o zakonskoj zateznoj kamati i odluke o troškovima postupka revizija je odbijena. Drugotuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 126,94 KM, a u preostalom dijelu zahtjev apelanta za naknadu troškova revizionog postupka je odbijen.

10. U obrazloženju revizione presude se navodi da u ponašanju drugotuženog u spornom periodu nema protivpravnosti jer je u stan uselio na temelju rješenja kojim mu je predmetni stan dodijeljen pa ne može biti obavezan na plaćanje zakupnine za ovaj period po pravilima o odštetnoj odgovornosti u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO. Pri tome, apelant u dokaznom postupku nije ni dokazao da je zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana za vrijeme izbjeglištva trpio štetu u vidu plaćanja zakupnine za drugi stan dok štetu u vidu izgubljene zakupnine kao nosilac stanarskog prava nije mogao ni trpjeti. Stoga kako je drugotuženi u predmetni stan uselio na osnovu rješenja kojim mu je stan dodijeljen na korištenje na strani drugotuženog nema ni sticanja bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO. U skladu s tim drugotuženom se obaveza za ovaj period ne može nametnuti ni primjenom odredbe člana 219. ZOO.

11. Istaknuto je da apelant tokom postupka nije dokazao da je bilo koja nezakonita ili nepravilna radnja prvotužene odnosno njenog organa ili radnika bila uzrokom predmetne štete. Prema tome, ne mogu se prihvatiti revizioni navodi da je prvotužena pričinila štetu apelantu. Slijedom navedenog nema odgovornosti prvotužene i obaveze naknade predmetne štete po pravilima kauzalne-objektivne odgovornosti u smislu odredbe člana 172. ZOO kada pravno lice odgovara za štetu bez obzira na krivicu ako tu štetu prouzrokuje njegov organ u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija zbog čega nisu dokazani navodi revizije da se odgovornost prvotužene sastoji u propuštanju preduzimanja odgovarajućih aktivnosti.

12. Kako apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da pokretne stvari za koje traži naknadu štete od prvotužene predstavljaju njegovu imovinu odnosno da je njihov vlasnik posljedično nije osnovan ni njegov zahtjev da mu prvotužena nadoknadi štetu za uništene pokretane stvari. Ukazano je da je apelant napustio svoje pokretne stvari pa iako se ne bi moglo smatrati da je na taj način izgubio potpuno pravo vlasništva na njima u smislu člana 46. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, ovakvim ponašanjem preuzeo dio rizika odnosno odgovornosti za njihovu propast.

13. Vrhovni sud je naveo da navodi revizije o tome da je apelant živio kao izbjeglica, da je imao izdatke kao podstanar za plaćanje stanarine u Sloveniji i Hrvatskoj koje je u početku plaćao u iznosu od 500 DM, a kasnije više što je isticao tokom postupka, te da nije bilo smetnji da sud o ovom tužbenom zahtjevu odluči primjenom člana 127. ZPP ne utiču na pravilnost pobijane presude. Ukazano je da je za primjenu člana 127. ZPP potrebno rasvijetliti određene činjenice i izvođenjem mogućih i dostupnih dokaza odrediti bar pomoćne elemente za utvrđivanje količine, amortizovanosti i vrijednosti pokretnih stvari, a tek onda o visini štete odlučivati po svojoj ocjeni uz uvažavanje okolnosti koje su postojale u vrijeme njenog nastanka. Do primjene odredbe člana 12. ZPP može doći samo kada po prirodi stvari nije moguće utvrditi visinu štete, ali je potrebno koristiti sve dostupne dokaze, kao i pravila logike i iskustva, što nije konkretan slučaj.

14. U odnosu na navode apelanta da drugostepeni sud nije pravilno odlučio o prigovoru zastarjelosti budući da je tužbu podnio 6. decembra 1999. godine i da je objektivni rok tekao do 6. decembra 2001. godine, te da kako je tužbu podnio prije isteka navedenog roka smatra da potraživanje nije zastarjelo jer je po iseljenju drugotuženog 1. juna 2001. godine saznao da nedostaju stvari koje je prilikom odlaska iz Banjaluke ostavio. Po mišljenju Vrhovnog suda ovaj navod apelanta nije osnovan zato što je apelant u tužbi 1999. godine postavio zahtjev za isplatu iznosa od 60.000,00 KM na ime uništenih stvari. Kada se kao početak roka zastarijevanja uzme 19. juni 1996. godine kao dan kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje u Republici Srpskoj odnosno 1. juni 2001. godine kada je apelant saznao za štetu jer je po ulasku u posjed stana imao saznanje da su uništene pokretne stvari, proizlazi da je do dana podnošenja tužbe 4. jula 2012. godine protekao i subjektivni i objektivni rok zastare propisan odredbom člana 376. ZOO i da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan. Stoga kako prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze to je pravilna primjena materijalnog prava, s obzirom da su tuženi istakli prigovor zastare potraživanja, nalagala da se tužbeni zahtjev odbije kako su to u ovom dijelu odlučili nižestepeni sudovi.

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da su redovni sudovi pogrešno odbili apelantov zahtjev za naknadu štete od strane prvotužene i drugotuženog u odnosu na bezrazložno obogaćenje stanovanjem drugotuženog koje mu je stanovanje omogućila prvotužena. Ističe da je u vrijeme dodjele predmetnog stana drugotuženom od strane prvotužene drugotuženi bio nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu. Po mišljenju apelanta nijedan od radova koje je obavio drugotuženi na predmetnom stanu nije bio nužan ni koristan a najbolji dokaz za to je da je sadašnji kupac stana srušio potpuno objekat i sagradio novi. Stoga drugotuženom nije trebalo dosuditi iznos od 13.820,48 KM kao ni parnični trošak u iznosu od 2.049,09 KM jer cijena ulaganja i u ovom iznosu nije uticala na kupoprodajnu cijenu objekta. Smatra da drugotuženom ne pripada pravo na novčanu naknadu jer je radove na apelantovom stanu izveo bez ikakve dokumentacije i bez saglasnost nadležnog organa. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da se nalazi u teškoj situaciji iz razloga što mu je supruga teško bolesna-nepokretna, a što iziskuje posebne troškove. Također, ukazuje i na svoje zdravstveno stanje s obzirom na godine života. Ističe da je život u Hrvatskoj-Zagrebu neuporedivo skuplji nego u Republici Srpskoj.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-191/15 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio