Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3014/15 (M.B. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3014/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3014/15, rješavajući apelacije M.B. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M.B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 001586 14 Gž 2 od 24. marta 2015. godine;
Zoran Kovačević, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 015065 15 Gž od 24. aprila 2015. godine;
Milovan Ninić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 030588 13 Gž od 10. juna 2015. godine;
Rada Babić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 010231 14 Gž od 11. juna 2015. godine;
Milorad Bukara, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036403 12 Rev od 28. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3014/15 M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 001586 14 Gž 2 od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zaključenjem ugovora o poklonu sa djedom i poklonodavcem M.B., dana 10. augusta 1972. godine, stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na nekretnini pobliže označenoj u izreci prvostepene presude (koja parcela je pokojnom M.B. dodijeljena poslije Prvog svjetskog rata kao dobrovoljcu Prvog svjetskog rata), te da se obavežu tuženi da mu priznaju pravo svojine sa 1/1 dijela na istoj nekretnini i da se u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina izvrši upis novoformirane parcele sa 1/1 dijela prava svojine u korist apelanta. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da bi apelantov tužbeni zahtjev bio osnovan samo da je on dokazao da je njegov prednik koji mu je poklonio predmetne nekretnine i od koga izvodi svoje pravo, prethodno bio uknjižen u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik ili da prednik apelanta ima pravni osnov za uknjižbu tog prava (pravno valjan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa), pa se zbog toga ne bi mogli prihvatiti kao valjani izvedeni dokazi apelanta uvidom u uvjerenje Arhiva BiH od 21. maja 1990. godine, kao ni rješenje Opštinskog suda u Mrkonjić Gradu od 11. augusta 1972. godine, a niti se pravo vlasništva apelantovog prednika može utvrditi na osnovu izjava svjedoka ili iz posjedovnog lista od 23. aprila 1987. godine, zato što se u katastar nepokretnosti upisuje pravo posjeda zemljišta, a ne pravo vlasništva, pa upis prava posjeda u korist apelanta u katastarsko-knjižnoj evidenciji nije dokaz da je on vlasnik spornog zemljišta. Također, utvrđeno je da je nekretnina za koju apelant traži da se utvrdi pravo vlasništva po kulturi šuma, a činjenica da je tužitelj bio upisan kao posjednik sporne šume nije dokaz o vlasništvu, nego samo o posjedu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da bi apelantov postavljeni zahtjev bio osnovan samo da je dokazao da je pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao od pravnog prednika koji je bio uknjižen kao vlasnik istih, od kojeg on izvodi svoje pravo vlasništva ili da je isti imao pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a što ne proizilazi iz izvedenih apelantovih dokaza, pa je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-3723/15 Zoran Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banja Luke, podnio je 24. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 015065 15 Gž od 24. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju preda digitalnu vagu marke „Omega“ TWN-15 kg, godina proizvodnje 1992., te vlasničke papire za tu vagu. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetne vage; da je obavljao samostalnu djelatnost prodaje pilića na Gradskoj pijaci u Tesliću i da je za obavljanje te djelatnosti kupio prodajno mjesto-rashladnu vitrinu; da je zaključen Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje prodajnih mjesta u sklopu tržnice II faza-Zelena tržnica u Tesliću od 5. februara 2007. godine, između M.M. i tužitelja, a kojim ugovorom su regulisana međusobna prava i obaveze ugovornih strana; da se do prodajnog mjesta tužitelja nalazilo prodajno mjesto D.V. koja je koristila to mjesto u zakup, te da je kritične prilike 11. oktobra 2013. godine za vrijeme kraćeg odsustva tužitelja sa pijace, a koji je prethodno ostavio svoju vagu u vitrinu koju je koristila D.V., jer istu zbog oblika nije mogao ostaviti u svoju vitrinu, apelant zaključao tu vagu i nikada je nije vratio tužitelju i pored toga što je isti događaj prijavljen MUP PS Teslić.
Također, utvrđeno je da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od strane apelanta, jer iz provedenih dokaza proizilazi da je u ugovoru ovjerenom kod notara, kao prodavatelj naveden apelant, tj. tuženi u ovom predmetu; da iz sadržaja tog ugovora proizilazi da je apelant kao fizičko lice kupio nekretnine koje su predmet tog ugovora; da iz ugovora o prenosu prava i obaveza stečenih po osnovu zaključenih ugovora proizilazi da je M.M. kao prenositelj i apelant kao primatelj, prenio sva prava i obaveze na primatelja po osnovu zaključenih ugovora koji su navedeni u tom ugovoru od tačke 1. do 31.; da je apelant zaključio ugovor sa D.V. kao zakupoprimateljem o zakupu poslovnog prostora; da je apelant u svoje ime i za svoj račun postupao kritične prilike kada je promijenio bravu na poslovnom prostoru u kojem je bila vaga tužitelja; da iz ugovora o davanju usluga fizičkog obezbjeđenja zaključenog u Doboju 16. septembra 2013. godine proizilazi, između „Sector security“ d.o.o. PJ Doboj i „Start-Prom“ d.o.o. Teslić kao korisnika usluga, proizilazi da je ugovoreno pružanje usluga fizičkog obezbjeđenja, a da je taj ugovor potpisan od strane I.K. kao direktora „Start-Prom“ d.o.o. Teslić; da apelant nije direktor te firme, pa je sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-4102/15 Milovan Ninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 030588 13 Gž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine označene kao k.č. broj 135, upisane u LN br. 297 k.o. Vražić, površine 500 m2 i da mu tuženi preda u posjed površinu od 65 m2 koja čini sastavni dio označene parcele i koja se nalazi na međi sa nekretninom tuženog, označenom sa k.č. broj 136, upisana u LN br. 220 k.o. Vražić. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da imajući u vidu da je sporni dio parcele u posjedu tuženog nakon kupovine od istog prodavatelja (S.M.) od kojeg je i apelant kupio međašku parcelu; da je taj sporni dio tuženi odvojio od ostalog dijela parcele apelanta postavljanjem čvrste ograde (prema navodima apelanta 1979. godine); da je apelant tek nakon 20 godina podnio prijedlog za uređenje međe, koji odbijen upravo cijeneći da među predstavlja postavljena ograda; da su prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, apelant i tuženi kupili nekretnine po viđenju, bez prethodnog cijepanja i odvajanja kupljenih površina, proizilazi pravilnim utvrđenje i zaključak prvostepenog suda da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je prodavatelj predao u posjed sporni dio parcele u površini od 65 m2 na osnovu ugovora o kupoprodaji, pa time nije na uvjerljiv način ni dokazao da je na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji stekao pravo vlasništva na zemljištu površine 500 m2. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan apelantov stav da je čitanjem izjave svjedoka-prodavatelja S.M. povrijeđeno načelo kontradiktornosti, jer pravilnost pobijane odluke u bitnom ne zavisi samo od izjave tog svjedoka. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-4134/15 Rada Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 8. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 010231 14 Gž od 11. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu održaja stekla pravo posjeda i vlasništva na parceli preciziranoj u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan trpjeti i dozvoliti da se ona na osnovu presude u odgovarajućim zemljišno-knjižnim evidencijama upiše kao posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da državina predmetne parcele od strane prednika apelantice, nije bila zakonita, obzirom da je njen prednik M.M. istu pripojio svojoj parceli na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja, bez pravnog osnova i da je sporna parcela korištena po odobrenju oca tuženog, na način da je preko iste prokopan kanal za dovođenje vode mlinu koji se nalazio na parceli koja je bila u vlasništvu prednika apelantice, te da apelantica nije dokazala da je njen posjed i posjed njenih prednika bio savjestan. S obzirom na navedeno, sud je pozivom na relevantnu odredbu Zakona o stvarnim pravima, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, donio odluku kao u izreci presude. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da na strani apelantice državina nije savjesna, zato što joj je bilo poznato da predmetnu parcelu njeni prethodnici nisu koristili kao svoju, već su istu koristili kao poslužno dobro, pa kako državina nije bila savjesna, sud je zaključio da apelantica ne ispunjava uslove za stjecanje prava svojine održajem.
5. AP-4220/15 Milorad Bukara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 11. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036403 12 Rev od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da preda tužitelju viljuškar, pobliže opisan u izreci drugostepene presude. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelant na osnovu ugovora o zamjeni sa tužiteljem, koji ugovor je sadržan u predmetnoj odluci direktora tužitelja od 13. decembra 2000. godine, te predajom u posjed, postao vlasnik motora za viljuškar, međutim ne i samog viljuškara, koga je bez pravnog osnova prisvojio, iako je znao da se radi o viljuškaru koji je vlasništvo tužitelja. Shodno tome, sud je zaključio da apelant nije bio zakonit (nema pravnog osnova) niti je bio savjestan posjednik (znao je da je stvar koju drži tuđa), pa samim tim na osnovu posjeda sa takvim kvalitetama nije mogao steći vlasništvo putem održaja (član 28. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima). Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3014/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman