Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/14 (S. M. i Agencija „Terra Idea“ d.o.o. Mostar i M. K.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-316/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-316/14, rješavajući apelacije Spomenke Mijatović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Spomenka Mijatović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 137926 13 Pžp od 19. novembra 2013. godine;

Agencija „Terra Idea“ d.o.o. Mostar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 133158 14 Pžp od 15.

septembra 2014. godine;

Milan Knežević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 064468 15 Pžp od 10. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-316/14 Spomenka Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 137926 13 Pžp od 19. novembra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašen krivom za prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud dozvolio apelantici da iznese svoju odbranu na način propisan Zakonom o prekršajima RS. Osim toga, utvrđeno je da su neosnovani apelantičini navodi da je u konkretnom slučaju zapisnik nepravilno vođen, odnosno da nisu upisane tačne izjave apelantice, iz razloga što je ona svojeručno potpisala zapisnik bez posebnih primjedbi, pa se podrazumijeva i da je iskoristila svoje pravo da prije potpisivanja zapisnika isti pročita. Nadalje, utvrđeno je da je članom 8. navedenog zakona propisano da ko grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana, kazniće se novčanom kaznom od 200 do 800 KM. Budući da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantica kritične prilike na javnom mjestu narušila javni red i mir grubim vrijeđanjem drugog lica, na način detaljno obrazložen u dispozitivu prvostepenog rješenja, što je i nesporno utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, to je sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je apelantičine radnje, opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja, pravno cijenio kao prekršaj iz navedene zakonske odredbe.

2. AP-4560/14 Agencija „Terra Idea“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nada Dalipagić, advokatica iz Mostara, podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 133158 14 Pžp od 15. septembra 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima FBiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da apelant tvrdi da posluje i svoju djelatnost isključivo ograničava na web portal, koja djelatnost nije propisana zakonom, znači da se ne radi o pravnoj osobi koja je po važećim propisima registrovana za obavljanje zakonom propisane djelatnosti, pa da stoga i ne podliježe obavezi fiskalizacije. U vezi s navedenim, prije svega, utvrđeno je da je iz rješenja o registraciji istog jasno da je apelant registrovan za obavljanje raznih djelatnosti osim djelatnosti koju apelant ističe u žalbi (web portali), pa sve i da je djelatnost, za koju tvrdi da je isključivo njegova djelatnost, izuzeta od fiskalizacije (a nije, kako je to ispravno naveo prvostepeni sud u svom rješenju) ostaju ostale djelatnosti koje podliježu istoj, zbog čega je sasvim jasno da je morao izvršiti fiskalizaciju radio ili ne tzv. web portale. Nadalje, utvrđeno je da se apelant poziva i na postojanje stvarne zablude na njegovoj strani, međutim pri tom zaboravlja da je obzirom na djelatnosti kojima se bavi kao porezni obveznik bio dužan, odnosno da je uz pažnju mogao imati saznanja da djelatnosti kojim se bavi nisu izuzete, kako zakonom, tako niti kasnije donesenim odlukama Vlade FBiH, od obaveza fiskalizacije, a ne olako držati da nema saznanja da je ijedan web portal na području FBiH fiskaliziran, kako to tvrdi u svojoj žalbi. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-4471/15 Milan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrbasa, Republika Srbija, podnio je 30. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 064468 15 Pžp od 10. augusta 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. oktobra 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 26. stav 1. Zakona o šumama, pa mu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i istovremeno određeno, da se ta kazna neće izvršiti ukoliko u roku od šest mjeseci po pravosnažnosti rješenja ne učini novi prekršaj. U toku postupka je utvrđeno da je sud cijeneći sve izvedene dokaze, uključujući i apelantov iskaz koji je sam naveo da je drvo koje je neko treće lice posjeklo u njegovoj šumi dovukao do svoje kuće i zidina uz velike troškove te ih tu ostavio upravo da bi vidio ko sječe njegovu šumu, konstatovao da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića predmetnog prekršajnog djela. Naime, utvrđeno je da je tim članom regulisano da drvo, dijelovi stabla i grane posječene u šumi i izvan šume nije dozvoljeno pomjerati od panja dok se ne obilježe šumskim čekićem, obrojči, premjeri i evidentira te da je iste zabranjeno stavljati u promet dok se ne izda otpremni iskaz, a stavljati u promet temeljem člana 26. stav 4. tog zakona podrazumijeva i skladištenje istog, a što je apelant i učinio nakon što je pomjerio i dovukao drvo iz šume, iste je uskladištio u svom dvorištu, kako je to sam naveo u svom iskazu, pa je sud, shodno tome, donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-316/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/14 (S. M. i Agencija „Terra Idea“… | Sudska praksa | Aktio