Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4367/14 (BH „Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4367/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4367/14, rješavajući apelacije BH „Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

BH „Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 293245 14 PŽP od 30. juna 2014. godine;

Dragoslav Todorović, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Pr 042312 15 Pžp od 3. juna 2015.

godine;

„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i Osman Suša, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 049880 15 Pžp od 17. augusta 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4367/14 BH „Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmir Muratović advokat iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 293245 14 PŽP od 30. juna 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz čl. 32., 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 200.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da je nakon izvršene kontrole od strane ovlaštenog inspektora Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine konstatirano da je apelant po osnovu izlaznog i ulaznog PDV-a, a vezano za stambene objekte namijenjene za dalju prodaju, pogrešno obračunao, odnosno smanjio svoje obaveze za određeni novčani iznos, čime je počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret.

2. AP-3886/15 Dragoslav Todorović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vlasenice, podnio je 10. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Pr 042312 15 Pžp od 3. juna 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 21. stav 1. Zakona o upravnoj inspekciji Republike Srpske, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u periodu od šest mjeseci ne učini isti ili teži prekršaj. U postupku je utvrđeno da apelant, kao Načelnik Opštine Vlasenica, nije postupio po rješenju upravnog inspektora od 14. aprila 2014. godine u ostavljenom roku od osam dana, a kojim rješenjem mu je naloženo da otkloni nepravilnosti koje su utvrđene nakon inspekcijskog pregleda upravne inspekcije, tj. da najkasnije u roku od 30 dana u skladu sa svojim ovlaštenjima donese novo rješenje u ponovnom postupku, a u vezi prestanka radnog odnosa svoje zaposlenice J.P. Sud je zaključio da je apelant na navedeni način počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

3. AP-4645/15 „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i Osman Suša iz Visokog (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijeli su 16. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 049880 15 Pžp od 17. augusta 2015. godine. Osporenom končanom odlukom apelanti su oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 96. stav 1. Zakona o vodama FBiH, pa je apelantu Suša Commerce“ d.o.o. Visoko, kao pravnom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM, dok je apelantu Osmanu Suši, kao odgovornom licu u tom pravnom licu, izrečena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM. U postupku je utvrđeno da je, prilikom kontrole izvršene od strane vodnog inspektora na lokalitetu Podvanj - Općina Visoko, konstatirano da su apelanti na poplavnom području rijeke Bosne u toku 2010. godine izvršili aktivnosti deponovanja zemlje, suprotno odredbama Zakona o vodama FBiH, a što za vrijeme poplava može imati štetni uticaj na vode, vodno dobro, priobalno zemljište i zaštitne objekte. Sud je zaključio da su apelantu na navedeni način počinili prekršaj koji im se stavlja na teret.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4367/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4367/14 (BH „Bauunternehmungs“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio