Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4397/13 (N. R.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4397/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4397/13, rješavajući apelacije Nenada Radinkovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Nenad Radinković protiv:

- presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009780 13 KŽ od 9. jula 2013. godine i

- presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009780 13 KVLZ od 7. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4397/13 Nenad Radinković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 009780 13 KŽ od 9. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 09780 12 K od 26. novembra 2012. godine, kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te mu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedne godine. Apelant je, također, obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušala. U obrazloženju osporene odluke je, između ostalog u odnosu na apelantov žalbeni navod povrede prava na odbranu (manjkavost pri vršenju uviđaja i manjkavost u zapisniku o uviđaju), Vrhovni sud istakao da činjenica da je na frekventnom dijelu puta došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je nesporno više lica povrijeđeno i nastupila veća materijalna šteta i da je tužilac neuspješno obaviješten, čine ovakvu situaciju izuzetnom, što daje ovlaštenje ovlaštenim službenim licima policije da izvrše uviđaj u odsustvu tužioca. Stoga, činjenica da u konkretnom slučaju nije sačinjen poseban službeni zapisnik o tome da je tužilac obaviješten i ako jeste zašto nije prisustvovao vršenju uviđaja, ne čine po ocjeni Vrhovnog suda radnju uviđaja nezakonitom. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da nisu nezakoniti dokazi skica sa lica mjesta i fotodokumentacija koji su sastavni dio zapisnika o uviđaju, te su određene manjkavosti pri vršenju uviđaja i zapisnika o uviđaju kompenzirane unošenjem u skicu lica mjesta i fotodokumentaciju. Dalje je istaknuto u osporenoj odluci da nema povrede prava na odbranu, pri čemu žalba posebno potencira da vještak sudske medicine nije postupio u skladu sa odredbama člana 173. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), jer su sve povrede koje je zadobio oštećeni B.K. opisane na latinskom jeziku, dakle na jeziku koji apelant ne razumije. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je navedeni vještak svoj usmeni nalaz i mišljenje izložio na glavnom pretresu, opisujući povrede koje je oštećeni zadobio na srpskom jeziku, smatrajući da one predstavljaju tešku tjelesnu povredu. Drugostepeni sud je, također, naveo da nema osnova žalbena tvrdnja da je pobijana prvostepena presuda zahvaćena raznovrsnim oblicima bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP u pogledu nerazumljivosti izreke prvostepene presude i nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 327. ZKP.

2. AP-2473/14 Nenad Radinković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu; Vrhovni sud) broj 11 0 K 009780 13 KVLZ od 7. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti kojeg je podnio protiv pravosnažne presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 09780 12 K od 26. novembra 2012. godine, kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te mu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedne godine. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da nalazi da je dostavljanje obavještenja o sjednici drugostepenog vijeća (putem oglasne table) izvršeno u skladu sa zakonom propisanim postupkom. S tim u vezi je navedeno da se apelantu pismeno nije moglo dostaviti jer je, prema izjavi njegov oca i majke, otputovao u Francusku. S obzirom da se navedeno pismeno nije moglo dostaviti na adresu iz spisa predmeta, a apelant kao optuženi nije prijavio promjenu adrese, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno postupljeno kada mu je dostavljanje izvršeno putem oglasne table u smislu odredbi člana 82. stav 4 u vezi sa članom 81. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), tako da apelantu nije povrijeđeno pravo na odbranu onemogućavanjem da prisustvuje sjednici vijeća zbog neobavještavanja o njenom održavanju. Također je navedeno da ostali prigovori koji se odnose na sadržinu i način vođenja zapisnika pred drugostepenim sudom, sadržinu dokaza i dijagnoze koje su postavljene na latinskom jeziku, ne mogu se podvesti pod povredu odredaba krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 355. ZKP. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4397/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnim apelacijama poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Republike Srpske u odlukama osporenim pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4397/13 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio