Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/13 („Styrotherm“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Naknada
  • Upravni spor
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2352/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2352/13, rješavajući apelacije „Styrotherm“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Styrotherm“ d.o.o. Cazin protiv:

- presuda Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 U 006379 11 U od 5. aprila 2013. godine, 01 0 U 006382 11 U od 5. aprila 2013. godine, 01 0 U 006381 11 U od 9. aprila 2013. godine i 01 0 U 006385 11 U od 9. aprila 2013. godine;

- presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006459 12 U od 22. april 2013. godine;

- presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006740 12 U od 25. decembar 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2352/13 „Styrotherm“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, podnio je 31. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 U 006379 11 U od 5. aprila 2013. godine, 01 0 U 006382 11 U od 5. aprila 2013. godine, 01 0 U 006381 11 U od 9. aprila 2013. godine i 01 0 U 006385 11 U od 9. aprila 2013. godine. U konkretnim slučajevima, osporenim odlukama su odbijene kao neosnovane tužbe apelanta podnesene protiv akata upravnih organa kojima je apelantu, kao vlasniku predmetnih zemljišta, utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za period i u iznosima pobliže navedenim u osporenim odlukama Kantonalnog suda. U obrazloženjima osporenih odluka je istaknuto da su neosnovani navodi apelanta da je on vlasnik spornih zemljišta i da nikada nije dobio gradsko građevinsko zemljište na korištenje, pa u tom smislu nije ni obavezan plaćati navedenu naknadu. S tim u vezi je navedeno da je apelantu obaveza plaćanja predmetne naknade utvrđena na osnovu utvrđene namjene objekata, vrste djelatnosti koja se obavlja i zone u kojoj se poslovni objekti nalaze te površine objekata, slijedom čega je zaključeno da je tuženi upravni organ pravilno primijenio relevantne odredbe Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin (čl. 47., 48., 49. i 50.) koje su, po ocjeni Kantonalnog suda, u skladu sa odredbom člana 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Stoga su prema mišljenju Kantonalnog suda pravilni zaključci tuženog drugostepenog upravnog organa da je prvostepeni upravni organ utvrdio sve pravno-relevantne činjenice odlučne za rješavanje predmetnih upravnih stvari, koje prihvata i Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima osporenih odluka primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

2. AP-2572/13 „Styrotherm“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, podnio je 12. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006459 12 U od 22. april 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa kojim je apelantu, kao vlasniku predmetnog zemljišta, utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za period i u iznosu pobliže navedenom u osporenoj odluci Kantonalnog suda. U obrazloženju osporene odluke je istaknuto da su neosnovani navodi apelanta da je on vlasnik spornog zemljišta i da nikada nije dobio gradsko građevinsko zemljište na korištenje, pa u tom smislu nije ni obavezan plaćati navedenu naknadu. S tim u vezi je navedeno da je apelantu obaveza plaćanja predmetne naknade utvrđena na osnovu utvrđene namjene objekta, vrste djelatnosti koja se obavlja i zone u kojoj se poslovni objekat nalazi te površine objekta, slijedom čega je zaključeno da je tuženi upravni organ pravilno primijenio relevantne odredbe Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin (čl. 47., 48., 49. i 50.) koje su, po ocjeni Kantonalnog suda, u skladu sa odredbom člana 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak tuženog drugostepenog upravnog organa da je prvostepeni upravni organ utvrdio sve pravno-relevantne činjenice odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, koje prihvata i Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

3. AP-403/14 „Styrotherm“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 006740 12 U od 25. decembar 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa kojim je apelantu, kao vlasniku predmetnog zemljišta, utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za period i u iznosu pobliže navedenom u osporenoj odluci Kantonalnog suda. U obrazloženju osporene odluke je istaknuto da su neosnovani navodi apelanta da je on vlasnik spornog zemljišta i da nikada nije dobio gradsko građevinsko zemljište na korištenje, pa u tom smislu nije ni obavezan plaćati navedenu naknadu. S tim u vezi je navedeno da je apelantu obaveza plaćanja predmetne naknade utvrđena na osnovu utvrđene namjene objekta, vrste djelatnosti koja se obavlja i zone u kojoj se poslovni objekat nalazi te površine objekta, slijedom čega je zaključeno da je tuženi upravni organ pravilno primijenio relevantne odredbe Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin (čl. 47., 48., 49. i 50.) koje su, po ocjeni Kantonalnog suda, u skladu sa odredbom člana 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak tuženog drugostepenog upravnog organa da je prvostepeni upravni organ utvrdio sve pravno-relevantne činjenice odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, koje prihvata i Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2352/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnim upravnim stvarima, okončanim osporenim odlukama Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke.

Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti broj AP-450/13 od 19. marta 2015. godine odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana i apelacija AP-1949/13 u kojoj je problematizirano isto činjeno-pravno pitanje kao u predmetnim apelacijama (obavezivanje na plaćanje godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u privatnom vlasništvu), a u pogledu kojih apelacionih navoda je, zajedno sa apelacionim navodima iz ostalih apelacija obuhvaćenih navedenom odlukom Ustavnog suda, Ustavni sud zaključio da smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da se zaključak u pogledu dopustivosti iz odluke Ustavnog suda broj AP-450/13 od 19. marta 2015. godine može primijeniti i na predmetne apelacije, te da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/13 („Styrotherm“ d.o.o. Cazin) | Sudska praksa | Aktio