Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2955/14 (N. M. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2955/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2955/14, rješavajući apelacije Nenada Mijatovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nenad Mijatović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032805 14 REV od 2. aprila 2014. godine;

Nikica Višić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038848 13 REV od 8. maja 2014. godine;

Alma Gazibegović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 RS 035753 12 RSŽ od 4. juna 2014. godine;

Jasmina Bajrić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 173834 14 RSŽ od 13. augusta 2014. godine;

Nihad Ramić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 041508 10 RSZ od 28. augusta 2014. godine;

Gospava Ivović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 415605 14 REV od 10. novembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2955/14 Nenad Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 26. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032805 14 REV od 2. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene Republike Srpske- Ministarstva unutrašnjih poslova-Disciplinskog suda CJB Bijeljina i Drugostepene disciplinske komisije (od 4. oktobra 2006. godine), te da se naložit tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao do donošenja pomenutih rješenja, ili druge odgovarajuće poslove, da mu isplati neisplaćene plaće i naknadu na ime izgubljenih plaća za period od septembra 2005. do februara 2012. godine, te da mu poveže radni staž i uplati doprinose osiguranja do povratka na posao. U postupku je utvrđeno da je apelant u disciplinskom postupku (koji je pokrenut u 18. novembra 2005. godine) proglašen odgovornim za primanje mita, te mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog učinjene povrede radne dužnosti. Sud je zaključio da je suprotno apelantovim navodima u tužbi, tuženi disciplinski postupak pokrenuo i okončao u propisanom roku, da su povrede radne dužnosti i sankcije bili propisani Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske, te da je tuženi u postupku pred sudom dokazao da je apelant skrivio povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

2. AP-3383/14 Nikica Višić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Jelena Todić advokatica iz Banja Luka, podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038848 13 REV od 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tužene „Banjalučke pivare“ a.d. Banja Luka o prestanku potrebe za radom apelanta na radnom mjestu poslovođe diskonta u sektoru prodaje tužene i prestanku radnog odnosa apelanta, kao i da se poništi ugovor o regulisanju međusobnih prava zaključen između apelanta i tužene i da se naloži tuženoj da apelanta vrati na ranije radno mjesto, te mu isplati plaće za period od oktobra 2006. do oktobra 2010. godine. U postupku je utvrđeno da je tužena ukinula apelantovo radno mjesto u skladu sa svojim aktom o sistematizaciji, zbog organizacionih promjena tužene, a budući da tužena nije imala drugo radno mjesto na koje bi rasporedila apelanta, apelantu je prestao radni odnos. Sud je zaključio da je prestanak radnog odnosa apelanta bio zakonit. Pore toga, sud je zaključio da ugovor o regulisanju međusobnih prava, kojeg apelant nije pobijao zbog ništavosti ili rušljivosti, predstavlja sporazum o prestanku radnog odnosa i nastao je kao izraz saglasnosti volja ugovornih strana, zbog čega je i u ovom dijelu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. AP-3761/14 Alma Gazibegović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gradačca, koju zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijela je 15. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 RS 035753 12 RSŽ od 4. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi JU Osnovna škola „Druga osnovna škola“ Gračanica i Tuzlanski kanton solidarno isplate razlike plaća obračunatih po većem koeficijentu za period od februara 2010. do septembra 2011. godine u određenim novčanim iznosima. Sud je zaključio da apelantici, koja je nakon završenog Prvog ciklusa sudija razredne nastave na Filozofskom fakultetu u Tuzli stekla zvanje Profesora razredne nastave, po automatizmu ne pripada pravo na isplatu plaće višeg platnog razreda, niti je to pravo propisno odredbama Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog kantona, kao ni odredbama Pravilnika o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaće, zbog čega apelantica nema pravni osnov da traži obračun i isplatu plaće po koeficijentu većeg platnog razreda.

4. AP-4394/14 Jasmina Bajrić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Enver Baždar advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 173834 14 RSŽ od 13. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom prekinut je postupak koji je apelantica pokrenula radi naplate potraživanja iz radnog odnosa, i odlučeno da će se postupak nastaviti kada se pravomoćno okonča postupak upisa u sudski registar privrednih društava osobe ovlaštene za zastupanje tuženog PU „Traser“ d.d. Sarajevo. Sud je zaključio da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 22. novembra 2005. godine počeo postupak upisa promjene osobe ovlaštene za zastupanje-direktora tuženog zbog vlasničke transformacije tuženog, a što predstavlja prethodno pitanje u konkrentom slučaju, zbog čega je donesena odluka kao u izreci rješenja,

5. AP-5486/14 Nihad Ramić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 041508 10 RSZ od 28. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane, u novčanim iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude. U postupku je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na traženu naknadu, budući da nije dokazao da je privremeno, za potrebe službe, bio premješten izvan mjesta prebivališta njegove porodice, zbog čega nema mjesta primjeni Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave.

6. AP-5508/14 Gospava Ivović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 415605 14 REV od 10. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravno ništavim rješenje prvotužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstvo rada, socijalne politike, Federalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, te da se naloži drugotuženoj KJP „Centar Skenderija“ d.o.o. Sarajevo da apelantici naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade i uspostavi joj radno-pravni status počev od decembra 1999. godine i vrati je na radno mjesto koje je obavljala do 30. aprila 1992. godine ili drugo odgovarajuće radno mjesto. Sud je, najprije, zaključio da apelantica nije imala pravni interes za žalbu na odluku prvotužene, jer joj je drugotužena ponudila ugovor o radu kao zaposleniku na čekanju posla, a kako apelantica nije prihvatila ponudu drugotužene jer joj je ponuđeno sasvim drugačije radno mjesto u odnosu na ranije, prestao joj je radni odnos po sili zakona. Sud je, također, istakao da je apelantica trebala, u skladu sa članom 103. Zakona o radu, podnijeti tužbu sudu u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa (tj. od 26. marta 2002. godine), a kako je tužbu podnijela 2. septembra 2005. godine, proizilazi da je izgubila pravo na sudsku zaštitu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2955/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pored toga, u predmetu broj AP-2955/14 apelant se žali na dužinu trajanja disciplinskog postupka koji je tužena vodila protiv njega. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pored toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja disciplinskog postupka u predmetu broj AP- 2955/14, koji je trajao 11 mjeseci, primjerena okolnostima u apelantovom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2955/14 (N. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio