Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4508/14 (RMU „Banovići“ d.d. Banovići i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4508/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4508/14, rješavajući apelacije RMU „Banovići“ d.d. Banovići i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

RMU „Banovići“ d.d. Banovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004789 13 REV od 9.

septembra 2014. godine;

„Narodno Pozorište Republike Srpske“ Banja Luka protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 RS 144347 14 REV od 11. jula 2014. godine;

JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 024021 15 Rsž od 5. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4508/14 RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 004789 13 REV od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Tuzli, u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojom je apelant obavezan na isplatu tužitelju novčanih iznosa na ime razlike manje isplaćene plaće, manje isplaćenih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, naknade plaće za dane državnog praznika, rada po otežanim uslovima, naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, te drugih vrsta naknada i dodataka na plaću za period od 1. marta 2005. godine do 9. avgusta 2007. godine. Apelant je, također, obavezan uplatiti tužitelju pripadajuće doprinose, kao i naknaditi mu troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog utvrđeno da je tužitelj u spornom-utuženom periodu primao manju plaću od one predviđene odredbom člana 25. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 69., 106. i 115. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), te odredbe člana 24. stav 3., čl. 25., 26., 28. i 29. navedenog Granskog kolektivnog ugovora kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev za isplatu navedenih potraživanja iz radnog odnosa. Također je istaknuto u osporenoj odluci da je neosnovan revizijski prigovor da je predmetnu tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu, budući da se radi o potraživanjima na koje se primjenjuju pravila o zastari potraživanja iz odredbe člana 106., a ne člana 103. ZOR na koju se apelant pozvao. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-4991/14 „Narodno Pozorište Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 RS 144347 14 REV od 11. jula 2014. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 144347 14 Rsž od 14. marta 2014. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2658/14 od 17. septembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-2981/14), konstatuje se da je konačna odluke u predmetnoj pravnoj stvari navedena presude Okružnog suda od 14. marta 2014. godine, kojom je preinačena odbijajuća prvostepena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci, pa je poništeno rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljice, te je apelant obavezan da je vrati na posao i naknadi joj izgubljene plate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove postupka. U obrazloženju drugostepene odluke je navedeno da propust apelanta da tužiteljici dodjeljuje uloge u predstavama apelanta, a što je imalo za posljedicu izostanak potpunog ispunjenja preuzetih obaveza iz ugovora o radu od strane tužiteljice, ne može se tužiteljici pripisati kao odgovornost za faktičko neizvršavanje obaveze iz ugovora o radu. Također je Okružni sud istakao da su odredbom člana 126. Zakona o radu RS propisani uslovi kada poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, među kojima nije nijedan od uslova neizvršavanje obaveza ugovora o radu, te da tužiteljici nije stavljeno na teret da je počinila težu povredu radne obaveze zbog neizvršavanja obaveza iz ugovora o radu odbijanjem da izvršava svoje radne obaveze, kao ni iz razloga neopravdanog izostanka sa posla. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke.

3. AP-4581/15 JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 024021 15 Rsž od 5. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Kaknju, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelju uslijed nesreće na poslu priznato pravo rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje da bude raspoređen na drugo radno mjesto, te da je apelant postupajući po navedenom rješenju tužioca rasporedio na poslove za koje je manje plaćen u odnosu na poslove koje je ranije obavljao. Slijedom navedenog je odlučeno da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbi člana 85. Zakona o radu FBiH i člana 154. stav 2., čl. 155., člana 190. i 195., člana 277. stav 1. i člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4508/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant „Narodno pozorište Republike Srpske“ Banja Luka se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javno-pravnih ovlaštenja imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u postupcima, koji su okončani osporenim konačnim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4508/14 (RMU „Banovići“ d.d. Banovići i… | Sudska praksa | Aktio