Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3619/14 (P. Š. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3619/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3619/14, rješavajući apelacije Petka Šajinovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Petko Šajinović, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 005300 14 Gž 2 od 7. aprila 2014. godine;
„Maverik“ d.o.o. Banja Luka, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 026701 13 Gž od 16. juna 2014. godine;
"KLS" d.o.o. Laktaši, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 094697 15 Pž od 8. aprila 2015. godine;
D.B., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 048517 13 Gž od 9. aprila 2015. godine;
"Derma" Export-Import d.o.o Čitluk, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 081228 12 Gž od 27. maja 2015. godine;
Bože Mioč, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 006809 15 Gž 3 od 9. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3619/14 Petko Šajinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 005300 14 Gž 2 od 7. april 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja u mirnom posjedu njegove nekretnine, pobliže opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na taj način što je u vremenu od oktobra 2009. godine do 8. marta 2010. godine samovlasno ušao u parcelu i na istoj izvršio sječu većeg broja stabala pretežno cerovih čime je tužitelja smetao u mirnom i nesmetanom korištenju nekretnine, te mu je naloženo da prestane sa takvim i sličnim smetanjem posjeda ubuduće pod prijetnjom novčanog kažnjavanja. U toku postupka je, pored ostalog, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o parničnom postupku, utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za pružanje sudske zaštite posjeda tužitelju u smislu blagovremenosti podnesene tužbe (tužba podnesena 8. marta 2010. godine), a cijeneći da iz izjave svjedoka D.S. i M.T. proizilazi da su oni vidjeli čin smetanja posjeda na način kako je opisan u tužbi u februaru mjesecu 2010. godine. Shodno tome, utvrđeno je da samim tim apelantov prigovor da u prvobitnom tužbenom zahtjevu nije naveden datum smetanja posjeda ne predstavlja procesnu smetnju u smislu činjenica relevantnih za ocjenjivanje blagovremenosti podnošenja tužbe s obzirom da vrijeme (datum) smetanja posjeda jasno proizilazi iz činjeničnog osnova tužbe. Nadalje, utvrđeno je da je prednik tužitelja (djed tužitelja) bio upisan kao posjednik sporne nekretnine, a da je tužitelj po predmetnom rješenju o nasljeđivanju stekao pravo suposjeda sa dijelom od 1/8 i to još od septembra mjeseca 1999. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant dokazao da je izvršen čin smetanja posjeda na način kako je opisan u tužbi i tužbenom zahtjevu, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
2. AP-5350/14 „Maverik“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 11. decembra 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 026701 13 GŽ od 16. juni 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi dana 2. marta 2012. godine smetao u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu parcele precizirane u dispozitivu rješenja, na način da je na pristupni put i ulaznu kapiju postavio traktor sa plugovima. U toku postupka je utvrđeno da je apelant kao zakupac po osnovu ugovora o zakupu sa tuženim, kao zakupodavcem koristio poslovni prostor, mlin na određeno vrijeme od 1. maja 2011. do 30. aprila 2012. godine, u kojem je apelant vršio svoju djelatnost, proizvodnje mlinskih proizvoda. Nadalje, utvrđeno je da iz iskaza tuženog u svojstvu parnične stranke i iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je tuženi 2. marta 2012. godine ispred kapije dvorišta mlina parkirao traktor, da je već polovinom marta 2012. godine državina apelanta prestala, da apelant nije bio u posjedu predmetne nekretnine. Dakle, iz navedenog se može zaključiti da nije sporno, da je smetanje prolaza učinjeno od strane tuženog, što on i priznaje. Međutim, kako već od polovine marta 2012. godine apelant nije bio u posjedu mlina, utvrđeno je da za njega nije bilo relevantno učinjeno smetanje prolaza do poslovnih prostorija mlina. Naime, utvrđeno je da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom na zapisnik suda tražio da sud utvrdi samo da je učinjen čin smetanja da je tuženi 2. marta 2012. godine na pristupni put i ulaznu kapiju postavio traktor sa plugovima. Shodno tome, utvrđeno je da posesorna tužba nije tužba za utvrđenje, već kondemnatorna, jer se njome traži obavezivanje tuženog da uspostavi prijašnje posjedovno stanje, bilo otklanjanjem smetanja bilo vraćanjem posjeda, a istovremeno mu se zabranjuje svako dalje smetanje. Rješenjem donesenim po ovoj tužbi se ne može samo utvrditi da je izvršen čin smetanja posjeda, jer to samo po sebi nema nikakav značaj, ako nema i drugog kondemnatornog dijela izreke. Kako se tužbenim zahtjevom ne traži uspostava ranijeg stanja posjeda, odnosno zabrana budućeg smetanja, sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
3. AP-3019/15 "KLS" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Z.A.K. Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banja Luke, podnio je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 094697 15 Pž od 8. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi smetali u posjedu i korištenju kolskog puta, širine šest metara, koji se pruža od desnog isključenja, gledano iz pravca Gradiške, na magistralnom putu M-16 Gradiška-Banja Luka, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog rješenja, na taj način što su suzili put izgradnjom potpornog zida između predmetnih parcela, a dana 10. oktobra 2011. godine potpuno nasuli teren i tako zatvorili prilaz teretnim motornim vozilima do apelantovih objekata izgrađenih na njegovim parcelama, te da se naredi tuženima da uspostave stanje posjeda kakvo je bilo prije izvršenog smetanja i to tako da uklone potporni zid i nasip sa zemljišta u mjeri u kojoj je to neophodno, te omoguće apelantu nesmetano korištenje navedenog kolskog puta za prolaz teretnih motornih vozila, kao i da im se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da predmetni radovi na pristupnom putu kojim se apelant koristio do svojih parcela izvedeni u skladu sa glavnim projektom koji je usvojen od nadležnog organa u roku 2011. godine i izvedeni radovi dobili upotrebnu dozvolu. Shodno tome, utvrđeno je da je izvođenje radova na putu kojim se koristi apelant da bi došao do svojih nekretnina izvršeno na osnovu odluke državnog organa i da stoga nema protivpravnosti u postupanju drugotuženog i trećetuženog. Nadalje, utvrđeno je da se valjanost upravnih akata koje su donijeli upravni organi prvotužene u vezi izgradnje nasipanja terena i potpornog zida, a što je predmet ove parnice za smetanje posjeda, može osporavati samo u tim postupcima odnosno može se voditi upravni spor. Kako su predmetni radovi izvedeni u skladu sa potrebnom građevinskom dokumentacijom to se drugotuženi kao investitor i trećetuženi kao izvođač radova nisu ponašali protivpravno pošto su imali za svoje radove odgovarajuće akte donijete od nadležnih državnih organa. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, sud je zaključio da kako u konkretnom slučaju radnje koje su dovele do ograničenog smetanja apelantu u korištenju prilaznog puta nisu samovlasne jer su te radnje izvedene na osnovu akta nadležnog organa, to je valjalo odbiti apelanta sa tužbenim zahtjevom jer nema protivpravnosti u radnjama tuženih vezi izvođenja radova na predmetnoj lokaciji.
4. AP-3502/15 D.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gabele, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 048517 13 Gž od 9. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi zasmetao u posljednjem mirnom posjedu nekretnine u Gabeli, pobliže precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, na način što je dana 4. septembra 2012. godine, negdje oko 13,30 sati sa svojim vozilom terencem ušao u apelantovo dvorište i vozilo parkirao odmah iza ulazne kapije, te ga u apelantovom dvorištu držao sve do 5. septembra 2012. godine, negdje do 12,00 sati, kada je vozilo uklonjeno nakon intervencije policije, čime je apelanta onemogućio u obavljanju radova na uređenju dvorišta i parkiranju vlastitog vozila, te da se naloži tuženom da se ubuduće kloni svakog ovakvog ili sličnog smetanja apelantovog posjeda pod prijetnjom novčane kazne. U toku postupka je utvrđeno da se u odnosu na tuženog nisu ispunile pretpostavke za posjedovnu zaštitu. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud zanemario da su apelant i tuženi bili u suposjedu dvorišta odnosno puta kroz dvorište, kod nesporne činjenice da je tuženi imao pravo služnosti ovim dvorištem. Također, utvrđeno je da iz odredbe člana 85. Zakona o vlasničko pravnim odnosima proizilazi da suposjednik ne može tražiti zaštitu posjeda tužbom za smetanje posjeda protiv drugog suposjednika, ako drugi suposjednik nije potpuno onemogućio posjedovanje zajedničke stvari, u konkretnom slučaju zajedničkog puta. Prema tome, utvrđeno je da među suposjednicima ne može biti druge posjedovne zaštite nego zaštita od isključenja iz suposjeda. Međutim, sud je zaključio da, ako se, polazeći od formulacije navedene zakonske odredbe, prihvati da postoji smetanje suposjeda i kada se radnjama drugog suposjednika sužava obim faktičke vlasti suposjednika, ili njeno vršenje otežava, u konkretnom slučaju takvog smetanja nema. Naime, okolnost što je tuženi ostavio parkirano vozilo dijelom na putu a dijelom na nekretnini apelanta jer putem nije mogao proći, te da je vozilo bilo parkirano 24 sata, ne predstavlja takvu radnju kojom se apelant onemogućava u korištenju svoje nekretnine. Osim toga, sud je zaključio da u konkretnom slučaju za kvalifikaciju smetanja posjeda nije postojala svijest tuženog da se zadire u tuđi posjed radi promjene faktičkog stanja, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. AP-3549/15 "Derma" Export-Import d.o.o Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Z.O.U. Jurišić i Ćulanić iz Mostara, podnio je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 081228 12 Gž od 27. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi 11. januara 2011. godine izvršio smetanje posjeda apelanta na dijelu nekretnina, označenih u dispozitivu rješenja, a na kojim se nalazi poslovni objekt označen na skici broj dva vještaka geometra L.M. od 5. oktobra 2011. godine, na način da je neovlašteno na objektu promijenio vrata i prozore i ušao u posjed objekta, te da se naloži tuženom da u roku od 15 dana tužitelju preda ključeve kancelarija u objektu i omogući mu posjed i normalno korištenje, kao i da se zabrani tuženom da ubuduće ovako, ili na sličan način, smeta apelanta u posjedu predmetnih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da je predmetna nekretnina na kojoj su promijenjeni otvori i vrata (devastiran objekt hala skladišta) bila predmet založnog prava-hipoteke za kredit zaključen između apelanta i umješača, da je pokrenut izvršni postupak u kojem je umješač kupio navedenu nekretninu, te je apelant u momentu prodaje nepokretnosti izgubio pravo posjeda iste u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku. Također, utvrđeno je da je umješač spornu kupljenu nekretninu u izvršnom postupku, na kojoj je po navodima tužbe izvršeno smetanje posjeda, ugovorom o kupoprodaji od 14. decembra 2011. godine prodao tuženom.
Nadalje, utvrđeno je da je apelant u predmetnom objektu obavljao djelatnost do 2005. godine, da navedeni objekt nije čuvan, da je devastiran, da se sa istog krao krov, da je objekt bio založen i da je u izvršnom postupku prodan, pa je stoga neprihvatljiv stav prvostepenog suda da je logično da je samo apelant mogao imati zadnji mirni i faktički posjed i da je apelant faktički posjednik nekretnine jer je zakonski zastupnik znao za krađu krova. Naime, sud je zaključio da utvrđene činjenice kao i činjenica da se sa objekta skidao (krao) krov prije ukazuje da je objekt napušten, odnosno da apelant isti ne posjeduje, što u konačnici znači da apelant nije dokazao svoj zadnji mirni i faktički posjed. Osim toga, sud je zaključio da neovisno o činjenici na kojim nekretninama objekt leži, u naravi je predmet izvršenja i prodaje bio devastirani objekt hala skladišta, koju je u izvršnom postupku kupio umješač, te je prodao tuženom, a on je kao kupac na kupljeno-spornom objektu (hali skladišta) promijenio prozore i vrata, pa se ne može smatrati da je njegovo postupanje bilo protivpravno, već naprotiv ponašanje apelanta nema elemente protivpravnosti, a niti je savjest tuženog bila usmjerena da smeta tuđi posjed.
6. AP-4173/15 Bože Mioč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, podnio je 10. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 006809 15 Gž 3 od 9. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant zasmetao tužitelja u posljednjem faktičkom posjedu prava služnosti puta na način da je 4. na 5. juna 2013. godine sagradio betonski zid između nekretnina tužitelja i svoje nekretnine, pobliže preciziranih u dispozitivu prvostepenog rješenja, onemogućivši na taj način pristup tužitelju i članovima njegove porodice na put koji se proteže k.č. 2280/2 Pl. 1168 k.o. Tomislavgrad, te korištenje prava služnosti puta prolaska pješke i kolima, te pristup tužitelju i članovima njegove porodice stambenim i drugim objektima, a koji vodi iz ulice Stjepana Radića u ulicu Bega Kočića, te je naloženo apelantu da ukloni navedeni betonski zid i da se ubuduće suzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda prava služnosti puta pod prijetnjom novčane kazne. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužitelj bio posjednik prava služnosti prolaza odnosno puta preko apelantove nekretnine, kao i da je apelant zasmetao tužitelja u posjedovanju prava služnosti prolaza gradnjom betonskoga zida. Kako je članom 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja i oduzimanja posjeda, a članom 83. istog zakona definisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja prava na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, to je sud, imajući u vidu relevantne činjenice, donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3619/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman