Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/14 („Luisi“ S.P.A. Trieste, Italia)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1/14, rješavajući apelacije „Luisi“ S.P.A. Trieste, Italia i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Luisi“ S.P.A. Trieste, Italia, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 009832 13 PŽ od 15. oktobra 2013.
godine;
Zvezdana Panić Penca i Todor Gelić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 099570 13 GŽ od 29. aprila 2014.
godine;
Boško Milojević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 MAL 040686 14 GŽ od 16. aprila 2014. godine;
E. S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000325 13 REV od 22. aprila 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1/14 „Luisi“ S.P.A. Trieste, Italia (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banja Luke, podnio je 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 009832 13 PŽ od 15. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „BOSKA“ a.d. Banja Luka isplati određen novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja u plaćanju po fakturi od 18. oktobra 2004. godine, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati glavni dug u iznosu od 15.500,82 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na već obračunatu kamatu. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva sud je zaključio da apelant nije dokazao, niti se iz izvedenih dokaza može utvrditi, po kojem osnovu, odnosno po kojim računima traži plaćanje duga u iznosu od 15.500,82 KM, niti je dokazao kada je ta obaveza dospjela, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
2. AP-3389/14 Zvezdana Panić Penca i Todor Gelić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Delić advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 099570 13 GŽ od 29. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja „Partner mikrokreditna fondacija“ Tuzla, te su apelanti i V.B. obavezani da tužitelju solidarno isplate određeni novčani iznos na ime duga po ugovoru o kreditu. U postupku je utvrđeno da, budući da V.B. (kao korisnik kredita po pomenutom ugovoru o kreditu) nije izvršila svoju obavezu prema tužitelju po navedenom ugovoru, apelanti su (kao mjenični jemci u konkretnom slučaju) solidarno odgovorni za predmetno potraživanje tužitelju. Zbog navedenog, sud je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o mjenici, donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-3446/14 Boško Milojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Lazo Radić advokat iz Banja Luke, podnio je 23. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 MAL 040686 14 GŽ od 16. aprila 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Gradu Banja Luka isplati određeni novčani iznos na ime duga za korištenje gradskog građevinskog zemljišta i na ime komunalne naknade. U postupku je utvrđeno da apelant, kao vlasnik jednog poslovnog prostora i korisnik drugog poslovnog prostora, u utuženim periodima nije plaćao komunalnu naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, te naknadu za korištenje objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje, a koje su propisane odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, te Zakona o komunalnim djelatnostima Republike Srpske, zbog čega ga je sud obavezao na isplatu pomenutih naknada tužitelju.
4. AP-3805/14 E. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović advokati iz Zenice, podnio je 18. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000325 13 REV od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Automatic servis“ d.o.o. Visoko na ime duga-naknade štete isplati iznos od 49.300,73 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao bivši zaposlenik tužitelja na poslovima servisera električnih aparata i opreme, u okviru svojih poslova, preuzimao robu iz magacina tužitelja kojom je punio aparate za tople i hladne napitke, a u odnosu na preuzetu robu nije predao tužitelju odgovarajući iznos novca, što je bio dužan prema preuzetim obavezama iz ugovora o radu i povjerenih mu poslova, zbog čega je tužitelj pretrpio štetu u dosuđenom iznosu od 49.300,73 KM. Zbog navedenog, sud je u skladu sa odredbama člana 81. stav 1. Zakona o radu obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu koju je prouzrokovao kao njegov zaposlenik na radu i u vezi sa radom. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman