Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4771/14 (Ž. J. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4771/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4771/14, rješavajući apelacije Živka Jugovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Živko Jugović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 RS 031586 14 REV od 26. augusta 2014. godine;

Slobodanka Hrvaćanin protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 097544 13 REV od 7. novembra 2014.

godine;

Hajrudin Odobašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 RS 019544 12 REV od 4. novembra 2014. godine;

Mladen Vudrag protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 RS 031146 14 REV 2 od 30. septembra 2014.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4771/14 Živko Jugović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog davanja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnio je 6. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 RS 031586 14 REV od 26. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđena drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, kojom je preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (prestanak radnog odnosa, isplata plata i uplata pripadajućih doprinosa). Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je nespornim utvrđeno da je tuženi donio Program o zbrinjavanju viška radnika na način propisan odredbama čl. 124. i 125. Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZR), da prema Pravilniku o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta tuženog (usvojenog nakon donošenja navedenog Programa) ne postoji radno mjesto za NK radnika, koji stručnu spremu posjeduje apelant, da se apelant nije javio na interni oglas koji je predviđao mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije, mada se u to vrijeme nalazio na spisku neraspoređenih radnika, slijedom čega Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantu zakonito prestao radni odnos u smislu odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. ZR. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. u vezi sa odredbom 456. tačka a. Zakona o parničnom postupku RS.

2. AP-5402/14 Slobodanka Hrvaćanin (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 097544 13 REV od 7. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelantice i potvrđena drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (prestanak radnog odnosa, vraćanje na rad, isplata izgubljene zarade i toplog obroka, te uplata pripadajućih doprinosa). Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je tužena odluku o otkazu ugovora o radu apelantice donijela uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe člana 126. tačka 3. Zakona o radu RS, s obzirom na činjenično utvrđenje da apelantica nije dobila licencu za obavljanje zdravstvene djelatnosti iz svoje profesije (stomatolog) te da ona po zakonu nije mogla obavljati tu djelatnost i slijedom toga nije mogla izvršavati obaveze iz ugovora o radu. Kako apelantica nije dobila navedenu licencu od Komore doktora stomatologije Republike Srpske do dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, a to nije ostvarila ni do donošenja prvostepene presude u predmetnoj pravnoj stvari, već je istu dobila u toku revizionog postupka, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan revizioni prigovor da je pobijana drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz razloga što je apelantica zahtjev za izdavanje licence podnijela Komori prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-5507/14 Hajrudin Odobašić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drinka Lekić, advokatica iz Tešnja, podnio je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 RS 019544 12 REV od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je uvažena revizija tuženog i preinačena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Zenici na način da je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat na posao i isplatu plaća. U pogledu navedenih zahtjeva, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da nema osnova za primjenu odredbe člana 105. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZR) kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud, imajući u vidu da bi se navedena zakonska odredba mogla primijeniti bilo je potrebno da je apelant po zaključenju ugovora o radu na određeno vrijeme broj 1177/99 sa prvim novim poslodavcem nastavio da radi, a vodio parnicu za utvrđenje nezakonitosti tog ugovora i u toj parnici uspio. Međutim, apelant je nastavio da radi, ali ne vodi parnicu, pa je revizioni sud zaključio da je protekao rok iz člana 103. ZR u kom je mogao osporavati valjanost spornog ugovora i pozivati se na odredbu člana 105. istog Zakona. Također je Vrhovni sud naveo da se zaključenjem novih ugovora o radu sa novim poslodavcima nisu stekli ni uslovi iz člana 19. stav 4. ZR da bi se moglo smatrati da je apelantu radni odnos zasnovan sa novim poslodavcem prerastao iz određenog na neodređeno vrijeme. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-5527/14 Mladen Vudrag (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 RS 031146 14 REV 2 od 30. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude Okružnog suda u Doboju i Osnovnog suda u Derventi, kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje kao nezakonitih odluka disciplinskih komisija tuženog o otkazu ugovora o radu i odluke direktora tuženog, zahtjev za vraćanje na rad, isplatu plate, toplog obroka, regresa, te uplatu pripadajućih doprinosa). Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 9. Zakona o radu RS, odnosno člana 97. stav 2. tačka 9. Pravilnika o radu tuženog, slijedom čega je zaključeno da je apelantu na zakonit način izrečen prestanak radnog odnosa. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da su pravilne odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen predmetni tužbeni zahtjev radi nezakonitog prestanka radnog odnosa, s obzirom na činjenično utvrđenje da je apelant, bez polaganja potrebnih ispita, pribavio falsifikat diplome koji je predao nadležnoj službi tuženog kao dokaz da posjeduje stručnu spremu potrebnu za radno mjesto na koje raspoređen ugovorom o radu, kao i da je u krivičnom postupku ishođena pravosnažna presuda kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona RS, kojom presudom je parnični sud vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 456. tačka a) Zakona o parničnom postupku RS.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4771/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončano osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti (AP- 4771/14 i AP-5507/14) su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, te pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4771/14 (Ž. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio