Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4879/15 (R.R.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Kleveta
- Nematerijalna šteta
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4879/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4879/15, rješavajući apelaciju R.R., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R.R.
protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 015026 15 Rev od 16. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
R.R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 015026 15 Rev od 16. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 015026 14 Gž od 11. marta 2015. godine u predmetu radi naknade štete. Apelant je, također, podnio zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru „kojom će Osnovnom sudu u Trebinju naložiti odlaganje izvršenja u predmetu broj 95 0 P 015026 15 I do odluke o meritumu Ustavnog suda“.
Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2045/15 od 17. juna 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-2111/15), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari naprijed navedena presuda Okružnog suda od 11. marta 2015. godine, kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda tako što je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se tužene obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova nanesenih klevetom, davanjem iskaza pred sudom u svojstvu svjedoka u postupku pred Okružnim privrednim sudom u Trebinju. Apelant je, također, obavezan da tuženima naknadi troškove postupka. Okružni sud je u obrazloženju drugostepene odluke istakao da su izražavanja tuženih, za koje apelant smatra da su povrijedila njegov ugled i da je sa takvim izražavanjem oklevetan u smislu Zakona o zaštiti od klevete, iznesena u sudskom postupku kao njihovo svjedočenje. Stoga je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, pa je predmetni tužbeni zahtjev trebalo odbiti sa pozivanjem na odredbu člana 6. tačka b) navedenog Zakona, kojom su propisani izuzeci od odgovornosti. S tim u vezi je dalje navedeno da sadržina iskaza tuženih dana u sudskom postupku nije dostupna javnosti, niti je apelant iz te parnice o sadržini njihovog iskaza obavijestio javnost, pa tako nije ni povrijeđena čast, ni ugled, ni dostojanstvo apelanta. Također je navedeno da sud pred kojim je vođen navedeni parnični postupak nije treće lice u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, kao i da protiv tuženih nije vođen postupak za lažno svjedočenje. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u postupku, koji je meritorno okončan odlukom Okružnog suda broj 95 0 P 015026 14 Gž od 11. marta 2015. godine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu „prava na poštovanje privatnog života i prava na zaštitu ugleda od neistinitih izražavanja i informacija koje su uvrede i klevete“ iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao odlukom Okružnog suda, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman