Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2902/14 (R. G. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2902/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2902/14, rješavajući apelacije Radinke Golijanin i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radinka Golijanin, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002385 14 U od 30. maja 2014. godine;
Miloš Prodanović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002401 14 U od 24. juna 2014. godine;
S.K., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 009951 12 U od 26. maja 2014. godine;
Novica Majstorović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006898 13 Uvp od 28. maja 2015.
godine;
Tomo Pančić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002118 12 Uvp od 5. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2902/14 Radinka Golijanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijela je 24. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002385 14 U od 30. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 15. marta 2014. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 11. februara 2014. godine. Tim rješenjem je odlučeno da apelantica ostvaruje pravo na starosnu penziju počev od 1. decembra 2013. godine u određenom novčanom iznosu mjesečno. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelantica sa danom 1. decembra 2013. godine, kada je imala 59 godina, devet mjeseci i 20 dana života i ukupan penzijski staž 37 godina, jedan mjesec i 17 dana ostvarila pravo na starosnu penziju.
Također, utvrđeno je da je uplatilac doprinosa obavezan, kako to propisuje odredba člana 156. stav
1. Zakona o PIO RS, da uplati doprinose za sve obaveznike doprinosa u skladu sa posebnim zakonom, dok prema stavu 2. istog člana, izuzetno od stava 1. tog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom platom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarenje prava na penziju. Nadalje, utvrđeno je da je JZU Univerzitetska bolnica Foča, kao apelantičin poslodavac dana 29. novembra 2013. godine, Fondu PIO RS izvršila pojedinačnu uplatu i to na ime kamate na zakašnjelu uplatu doprinosa za period od 1. aprila 2003. do 30. juna 2006. godine i na ime doprinosa za period od 16. maja 2011. do 30. novembra 2013. godine. U vezi s tim, utvrđeno je da je prvostepeni organ tuženog rješenjem od 8. januara 2014. godine odobrila JZU Univerzitetska bolnica Foča uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanticu za staž osiguranja ostvaren u period od 1. aprila 2003. do 26. septembra 2004. godine. Shodno tome, utvrđeno je da prema stavu 3. člana 156. navedenog zakona, uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. tog člana rješenjem odobrava Fond PIO RS. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, sud je zaključio da je tuženi organ pravilno postupio kada je apelantici priznao pravo na starosnu penziju počev od 1. decembra 2013. godine, te pri tome objasnio da joj nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od 27. septembra do 30. juna 2006. godine i od 16. maja 2011. godine do 31. jula 2013. godine, obzirom da za to vrijeme nije izvršena pojedinačna uplata doprinosa u skladu sa odredbama člana 156. predmetnog zakona.
2. AP-3276/14 Miloš Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 16. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002401 14 U od 24. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 28. marta 2014. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv privremenog rješenja prvostepenog organa tuženog. Tim rješenjem je odlučeno da apelant ostvaruje pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 2014. godine u određenom novčanom iznosu mjesečno. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, rođen 2. septembra 1950. godine, ostvario pravo na starosnu penziju počev od 1. januara 2014. godine, na osnovu ukupnog penzijskog staža od 40 godina, devet mjeseci i sedam dana.
Nadalje, utvrđeno je da u ukupan penzijski staž nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju u periodu od 1. januara do 14. jula 1999. godine, od 1. aprila 2003. do 30. juna 2006. godine, od 16. maja 2011. do 30. aprila 2013. godine i od 1. novembra do 31. decembra 2013. godine, jer za to vrijeme nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, a što je utvrđeno na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji osiguranika, te na osnovu uvjerenja o izmirenim doprinosima, prvostepenog organa tuženog od 13. januara i 11. februara 2014. godine. Također, utvrđeno je da se u uvjerenju od 13. januara 2014. godine u napomeni navodi da je za period od 1. aprila 2003. do 30. juna 2006. godine izvršena pojedinačna uplata ranije utvrđene kamate, međutim takva uplata je izvršena suprotno odredbama člana 156. Zakona o PIO RS. Naime, odredbom člana 156. stav 2. navedenog zakona je propisano da se pojedinačna uplata može dozvoliti samo ukoliko radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja neophodan za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju. Budući da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane odredbama člana 42. pomenutog zakona i bez uplate za navedene periode, sud je zaključio da u konkretnom slučaju poslodavac nije ni podnosio zahtjev za pojedinačnu uplatu, jer za istim nije bilo potrebe, a navedeni period se ne može uračunati u ukupan penzijski staž jer za isti doprinos nije uplaćen, te bi uračunavanje istog bilo kršenje odredbi člana 24. navedenog zakona kojim je propisano da se u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa vrijeme koje je osiguranik proveo u obaveznom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.
3. AP-3391/14 S.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Praga, Češka Republika, podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 009951 12 U od 26. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda PIO od 20. septembra 2012. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 16. aprila 2012. godine. Tim rješenjem je apelantu kao korisniku srazmjerne prijevremene starosne penzije priznato pravo na aktiviranje isplate penzije, počev od 28. aprila 2011. godine, u iznosu od 136,97 KM pa nadalje. U toku postupka je rješenjem prvostepenog upravnog organa od 26. marta 2010. godine apelantu kao bosanskohercegovačkom državljaninu sa mjestom stanovanja u Pragu, priznato pravo na srazmjeran dio prijevremene starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja u navedenom mjesečnom iznosu, počev od 31. decembra 2007. godine. Također, utvrđeno je da nije sporno da isplata srazmjerne starosne penzije po ovom rješenju apelantu nije vršena iz razloga što su svi redovni čekovi, kao pripadajuća razlika po navedenom rješenju, vraćeni Federalnom zavodu PIO. Nadalje, utvrđeno je da je iz pomenutih razloga, kucanje i slanje čekova zaustavljeno u julu mjesecu 2010. godine, da bi apelant podnio zahtjev za uspostavljanje isplate penzije 28. oktobra 2011. godine, kada je pomenutim rješenjem od 16. aprila 2012. godine, apelantu priznato pravo na aktiviranje isplate penzije, počev od 28. aprila 2011. godine, u utvrđenom iznosu, pa nadalje. Isto tako, utvrđeno je da ovu činjenicu ne osporava apelant, ističući da je tek 28. oktobra 2011. godine dostavio račun Uni Credit Bank u Tuzli, kako je to konstatovano u rješenju od 16. aprila 2012. godine Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je zaključio da su se pravilno prvostepeni i drugostepeni organ uprave pozvali na relevantne odredbe Zakona o PIO FBiH, kada su apelantu priznali retroaktivnu isplatu srazmjernog dijela prijevremene starosne penzije od 28. aprila 2011. godine, a ne kako je to apelant u zahtjevu, žalbi na prvostepeno rješenje i tužbi zahtijevao od 31. decembra 2007. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona, sud je zaključio da kako je u konkretnom slučaju apelant podnio zahtjev za uspostavljanje isplate srazmjernog dijela prijevremene starosne penzije 28. oktobra 2011. godine, to je pravilno odlučeno rješenjem prvostepenog organa od 16. aprila 2012. godine, da mu se priznaje retroaktivna isplata penzije, počev od 28. aprila 2011. godine, dakle šest mjeseci od dana kada je podnio zahtjev za isplatu penzije, jer se prema pomenutom zakonu penzije određuju u mjesečnom iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana svakog kalendarskog mjeseca.
4. AP-3779/15 Novica Majstorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 29. jula 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006898 13 Uvp od 28. maj 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Bihaću od 5. jula 2013. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda PIO od 16. maja 2012. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 16. decembra 2011. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za preuzimanje na isplatu starosne penzije od strane Federalnog zavoda PIO. U toku postupka je utvrđeno da su Sporazumom o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine i koji je i sada u primjeni, zaključenim između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH i Zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja u Mostaru (zajednički naziv posljednja dva nositelja osiguranja je sada Federalni zavod PIO) uređeni način i podjela obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža, u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanje srazmjerne penzije, ostvarivanje prava na invalidsku i porodičnu penziju i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja, što je sve predviđeno odredbama člana 1. Sporazuma.
Nadalje, utvrđeno je da su upravni organi pravilnom primjenom navedenog i sada važećeg Sporazuma odlučili o zahtjevu apelanta odnosno odbili njegov zahtjev da mu isplatu penzije vrši nositelj osiguranja iz FBiH. Naime, utvrđeno je da su takve odluke donesene ispravnom primjenom člana 2. stav 1. pomenutog Sporazuma, a u postupku je i utvrđeno da je apelant korisnik starosne penzije kod Fonda PIO RS od 1. maja 1992. godine, koji će kao nadležni nositelj osiguranja nastaviti isplatu penzije. Također, nesporno je utvrđeno da apelant ima prebivalište u RS, odnosno da nije povratnik u FBiH, pa ne može imati pravo na isplatu starosne penzije od strane Federalnog zavoda PIO. Kako apelant nije povratnik u FBiH, sud je zaključio da nije osnovano njegovo pozivanje na odluku Doma za ljudska prava za BiH i presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju „Karanović protiv BiH“ iz 2007. godine (koja se odnosi na povratnike) i međunarodne sporazume, odnosno da je diskriminisan u uživanju prava na socijalno obezbjeđenje zagrantovano članom 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
5. AP-3849/15 Tomo Pančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002118 12 Uvp od 5. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Doboju od 2. augusta 2012. godine kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 6. aprila 2012. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 24. maja 2011. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odlučeno po apelantovoj žalbi protiv rješenja tog organa od 4. februara 2010. godine, na način da je žalba uvažena i riješeno tako da je apelantu počev od 1. oktobra 2010. godine priznato pravo na samostalnu starosnu penziju u određenom novčanom iznosu mjesečno, uz odredbu da se ta penzija usklađuje i isplaćuje zavisno od stanja sredstava u Fondu PIO RS namijenjenih za isplatu penzija.
U toku postupka je utvrđeno da je penzijski osnov apelanta određen od valorizovanih plata apelanta za period rada od 1976. godine, zaključno sa 2009. godinom, što je pravilno i u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o PIO. Također, utvrđeno je da je pravilno obračunat i broj godina za koje su uzete plate, tj. 32 godine, s obzirom da se u obračunu ne uračunavaju plate iz 1992. i 1993. godine, kao ni 2010. godina kao godina u kojoj se ostvaruje pravo, pa je neosnovan apelantov prigovor u odnosu na pogrešno utvrđen broj godina i da u obzir nisu uzete plate ostvarene u periodu od 2006. do 2009. godine. Pri tome, utvrđeno je da na broj godina koje se uzimaju u obzir za obračun penzijskog osnova nije od uticaja činjenica, koliko je vremena radio u određenoj godini, već je to od uticaja na visinu ostvarenih plata, a time i na visinu penzijskog osnova, pa tako u tom pravcu nema osnova za apelantov zahtjev da zbog činjenice da u 1976., 1994. i 1995. godini nije radio tokom cijele godine, treba umanjiti ukupan broj godina za obračun penzijskog osnova. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan apelantov prigovor da se plate nisu mogle dovoditi na nivo plata u 2005. godini, s obzirom da se prema odredbi člana 2. Odluke o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata za 2010. godinu, plate i osnovice osiguranja se valorizuju prema kretanju neto plata svih zaposlenih u bivšoj SR BiH i RS i dovode na nivo od 465,00 KM neto plata u 2005. godini kao godini koja prethodi godini na kojoj su penzije usklađene. Najzad, sud je zaključio da je obaveza usklađivanja koeficijenata valorizacije propisana relevantnom odredbom navedenog zakona, iz kog razloga nije upitna ni primjena navedene odluke, na osnovu koje je izvršena valorizacija plata i kojom su određeni koeficijenti valorizacije, a koji su i primijenjeni pri obračunu penzijskog osnova za obračun apelantove penzije, pa je donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2902/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman