Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3439/12 (R. N.)

Odluka donesena 11. 11. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3439/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP 3439/12, rješavajući zahtjev Ranka Ninkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ranka Ninkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Ninković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031685 11 Rev od 25. jula 2012. godine. Podneskom od 6. novembra 2015. godine, koji je Ustavni sud zaprimio 9. novembra 2015. godine, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio sve radnje u izvršnom postupku u predmetu broj 71 0 I 166507 09 I, odnosno da obustavi apelantovo prinudno iseljenje iz stana zakazano za 13. novembar 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031685 08 P od 2. jula 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na stanu u Banjoj Luci bliže opisanom u izreci presude i da ima pravo da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana na neodređeno vrijeme i ugovor o otkupu stana; da presuda zamjenjuje rješnje o dodjeli stana na korištenje; i da mu tuženi naknadi troškove postupka. Istom presudom usvojen je zahtjev protivtužitelja-tuženog Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelant je obavezan da predmetni stan preda u posjed tuženom.

3. Osnovni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je rješenjem Autonomne regije Krajina, Regionalni Fond Penzijskog i invalidskog osiguranja, Filijala Banja Luka, broj 02-314/1-92 od 4. avgusta 1992. godine tužitelju dodijeljen sporni stan na privremeno korištenje i da je tužitelj zaključio ugovor o privremenom korištenju stana sa SIZ stanovanja Banja Luka 3. septembra 1992. godine; da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Hanumica Duratović, koja je umrla 4. februara 1992. godine i da prema uvjerenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj 08-1519/2001 od 19. juna 2001. godine, ona, a ni druga lica, nisu podnijela zahtjev za povrat spornog stana; da je odlukom tuženog, broj 01-314/01 od 13. septembra 2001. godine poništeno rješenje od 4. avgusta1992. godine kojim je stan dodijeljen apelantu na privremeno korištenje iz razloga što apelant nije korisnik penzije a ni radnik tuženog a stan mu je dodijeljen u periodu 1991/1998 godine i tom odlukom je apelantu naloženo da stan preda u posjed vlasniku; da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj pravnoj stvari 10. jula 2001. godine, a tuženi je podnio protivtužbu 2.oktobra 2001. godine i da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-

1389/02 od 2. oktobra 2003. godine usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđena ništavost rješenja i ugovora o privremenom korištenju toga stana.

4. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da apelant u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH”, br. 14/84, 12,/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO), nema svojstvo bespravnog korisnika spornog stana, ni kod činjenice da je navedenom pravosnažnom presudom utvrđena ništavost rješenja i ugovora o privremenom korištenju stana, jer je imao osnov za useljenje i korištenje stana sve do dana utvrđenja njihove ništavosti. Iz ovih razloga Osnovni sud je odbio zahtjev apelanta a na osnovu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO), usvojio je protivtužbeni zahtjev tuženog.

5. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031685 10 Gž od 27. oktobra 2010. godine žalba apelanta je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da je zahtjev tužitelja usvojen, osim u dijelu kojim se traži da se utvrdi da ta presuda zamjenjuje ugovor o zakupu stana dok ugovor ne bude zaključen, a odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog da mu tužitelj preda u posjed predmetni stan i tuženi je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 17.838,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja te presude do isplate.

6. Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja ali ne i pravne zaključke Osnovnog suda zaključio da su utvrđenjem ništavosti rješenja i ugovora o privremenom korištenju stana ovi akti ništavi od samog početka - od dana njihovog donošenja i da je time otpao osnov za zakonito useljenje i korištenje stana; da su, s obzirom na navedeno i na činjenicu da apelant predmetni stan koristi od 3. septembra 1992. godine (kada je zaključio ugovor o privremenom korištenju stana) a da je tuženi protivtužbu za njegovo iseljenje podnio 2. oktobra 2001. godine - protekli rokovi iz člana 30. ZSO za njegovo iseljenje iz stana i da je u smislu odredbi čl. 37, 69. i 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/11, u daljnjem tekstu: ZPDS), stekao pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana. Stoga je usvojio zahtjev za utvrđenje da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu i tuženog je obavezao da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme. Nalazeći da zahtjev apelanta ne sadrži elemente propisane odredbom člana 37. ZPDS koje treba da sadrži vanparnični prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana, Okružni sud je odbio apelantov zahtjev da presuda zamjenjuje ugovor o zakupu stana dok ugovor ne bude zaključen, a nalazeći da tuženi nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana, primjenom odredbe člana 37. ZOSPO, odbio je protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant preda u posjed predmetni stan.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 031685 11 Rev od 25. jula 2012. godine uvažena je revizija tuženog, presuda Okružnog suda broj 71 0 P 031685 10 Gž od 27. oktobra 2010. godine je preinačena tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 031685 08 P od 2. jula 2010. godine potvrđuje.

8. Vrhovni sud je smatrao da, s obzirom na prirodu tužbenog zahtjeva, kojim se traži utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu (od čije osnovanosti zavisi odluka i o preostalim dijelovima tužbenog i protivtužbenog zahtjeva) i na činjenicu da je apelant od useljenja u predmetni stan (1992. godine), do dana primjene ZPDS (28. jula 2001. godine) imao osnov za korištenje stana, a da bespravno korištenje stana od 13. septembra 2001. godine kada je tuženi svojom odlukom poništio rješenja o privremenom korištenju stana, do podnošenja protivtužbe (2. oktobra 2001. godine), apelantu ne daje svojstvo bespravnog korisnika stana iz člana 30. ZSO, jer se ne radi o bespravnom korištenju stana dužem od osam godina, pravilno je shvatanje Osnovnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani tom odredbom za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava apelanta na predmetnom stanu.

9. Vrhovni sud je ocijenio da na ovakav zaključak, suprotno shvatanju Okružnog suda suda, ne utiče ni činjenica da je presudom od 2. oktobra 2003. godine utvrđena ništavost rješenja i ugovora o privremenom korištenju spornog stana, kao ni tvrdnja apelanta da su navedeni akti, s obzirom na pravne posljedice ništavosti - ništavi od samog početka i da je, s obzirom na tu okolnost on bespravni korisnik stana od useljenja do dana donošenja navedene presude. Vrhovni sud je istakao da je relevantan period za utvrđenje da li apelant ima svojstvo bespravnog korisnika stana - od njegovog useljenja u stan (1992. godine) do dana primjene ZPDS (28. jula 2001. godine, od kada se ne može steći stanarsko pravo na stanu), te da su u tom periodu rješenje i ugovor o privremenom korištenju stana bili su na snazi jer je njihova ništavost utvrđena pravosnažnom presudom od 2. oktobra 2003. godine. Osim toga, istaknuto je da je tuženi i prije donošenja pomenute presude, odlukom od 13. septembra 2001. godine poništio svoje rješenje od 4. avgusta 1992. godine, pa kako dejstvo poništenja rješenja na status apelanta u pogledu korištenja spornog stana djeluje nakon konačnosti te odluke a ne i prije, navedena presuda, suprotno shvatanju Okružnog suda koji pomenutoj odluci tuženog nije dao nikakav značaj, ne doprinosi drugačijem ishodu konkretnog spora. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, bez značaja presuda o utvrđenju ništavosti rješenja koje je prije toga poništio sam tuženi a usljed poništenja rješenja, bez pravnog dejstva je i ugovor o privremnom korištenju stana koji je zaključen na osnovu tog rješenja.

10. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema svojstvo bespravnog korisnika stana da bi pravo korištenja stekao temeljem odredbe člana 30. ZSO. S obzirom da apelant nema osnova da predmetni stan i dalje koristi, Vrhovni sud je smatrao da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant preda u posjed navedeni stan. Vrhovni sud je istakao da pravo vlasništva tuženog na stanu, u toku postupka nije ni bilo sporno, te da je stoga pogrešno stanovište Okružnog suda da je neosnovan zahtjev tuženog jer da tuženi nije dokazao pravo vlasništva na stanu. Naime, sam apelant je tužbu podnio protiv tuženog i zahtjev usmjerio u odnosu na njega, kao pasivno legitimisanu stanku u ovom sporu. Zato, je primjenom odredbe člana 37. ZOSPO, po shavatanju Vrhovnog suda, apelant obavezan da sporni stan preda u posjed tuženom slobodan od lica i stvari.

11. Zaključkom Osnovnog suda broj 95 0 I 019221 12 I od 18. februara 2013. godine, na osnovu pravosnažnog rješnja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 166507 13 I od 27. aprila 2015. godine, radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetnog stana tuženom kao tražiocu izvršenja, određeno je ročište na licu mjesta (deložacija) za dan 13. novembar 2015. godine u 13.00 časova.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su u predmetnom postupku Osnovni i Vrhovni sud pogrešno i na njegovu štetu primijenili materijalno pravo.

13. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je u toku revizionog postupka, 9. marta 2011. godine, zaključio sa tuženim, kao zakupodavcem, ugovor o zakupu predmetnog stana što su Osnovni i Okružni sud zanemarili u izvršnom postupku, pa je radi zaštite njegovog prava na dom i održavanja postojećeg stanja predložio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru odlaganja postupka izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da je, nakon donošenja drugostepene presude Okružnog suda kojom je usvojen njegov tužbeni zahtjev a prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda kojom je drugostepena presuda Okružnog suda preinačena tako što je njegov tužbeni zahtjev odbijen, zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana sa tuženim te da je privremnu mjeru potrebno donijeti radi zaštite njegovog prava na dom. Ustavni sud zapaža da apelant, dakle, osim navoda koji se tiču samog merituma apelacije, koji sami po sebi ne mogu predstavljati relevantan razlog za udovoljavanje zahtjevu za donošenje privremene mjere, ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3439/12 (R. N.) | Sudska praksa | Aktio