Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3209/12 (M. D.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Miješanje
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3209/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3209/12, rješavajući apelaciju Milorada Dodika, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Dodika podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 036755 11 Gž od 12. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Dodik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kog zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036755 11 Gž od 12. juna 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Milanka Mihajlice (u daljnjem tekstu: tužilac), druge strane u postupku, zatraženo je 15. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 26. maja 2015. godine, a Okružni sud 1. juna 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036755 08 P od 10. oktobra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime klevete, tj. nezakonite povrede ugleda, časti i ljudskog dostojanstva, isplati iznos od 49.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se 17. decembra 2007. godine održala 6. posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština), koju je direktno prenosila Radio-televizija Republike Srpske, na kojoj se raspravljalo o nacrtu budžeta za 2008. godinu, a kojoj su prisustvovali tužilac u svojstvu narodnog poslanika i apelant u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srpske kao predlagača budžeta za 2008. godinu. Takođe, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant tom prilikom izrekao, između ostalog, sljedeće: "Krenulo se u izgradnju zgrade Telekoma, koja je išla na teret tekućeg poslovanja Telekoma, što znači, gospodo, ako ti uopšte možeš Mihajlica razumjeti, ja te molim da se malo napregneš ili da pišeš, pa da pitaš svoje ekonomiste. Znači, moram ti objasniti, stalno ti nešto pitaš, zašto ti služi tolika glava? (...) Vi ste u tuzi, i svaki put kad vas vidimo kao da ste sami sebi došli na 40 dana. (...) Mihajlica, naravno, jer je glup, ništa ne može da razumije, pa nije ni to razumio."

6. Osnovni sud je ukazao na to da ugled, čast i dostojanstvo svakog lica predstavljaju njegovu moralnu vrijednost i da su sastavni dio njegove ličnosti, te da uslijed povrede ugleda i časti svako lice može da traži naknadu nematerijalne štete koja se dosuđuje prema istim principima prema kojima se dosuđuje naknada štete za druge vidove nematerijalne štete iz člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za klevetu, te na odredbe člana 6 tog zakona kojima su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, sporno apelantovo izražavanje predstavlja vrijednosni sud, to jest apelantov subjektivni utisak o tužiočevoj ličnosti, a ne činjenice iznesene na tužiočevu štetu koje bi imale klevetnički karakter. Osnovni sud je naveo da je imao u vidu da je apelant svoj vrijednosni sud izrekao u toku rasprave na kojoj su opozicioni poslanici, kao i sam tužilac, izrekli brojne kritike na nacrt budžeta. Pri tome, Osnovni sud je ukazao na to da učesnici u demokratskoj raspravi u parlamentu imaju veću slobodu izražavanja, da je poznato i uobičajeno ponašanje poslanika u takvim raspravama kada nastoje da ubijede druge poslanike da glasaju ili ne za neki prijedlog. Osnovni sud je naveo da se u takvim situacijama radi o dva suprotstavljena cilja, pri čemu svaka strana koristi riječi kao jedino sredstvo za isticanje svojih argumenata, te pri tome izgovore i riječi neprijatnog, pa i uvrjedljivog sadržaja u običnom životu. Osnovni sud je naveo da takav način izražavanja u demokratskoj raspravi i u parlamentu predstavlja rizik za lica koja se bave političkim djelovanjem i ta lica, prema mišljenju tog suda, moraju unaprijed biti pripremljena da će učestvovati u takvoj raspravi. Prema mišljenju Osnovnog suda, riječi koje je izgovorio apelant o tužiocu neprijatnog su i uvrjedljivog sadržaja, ali ne mogu se smatrati klevetom, shodno odredbama člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Naime, Osnovni sud je naveo da apelantovo izražavanje u suštini predstavlja vrijednosnu ocjenu, a ne iznošenje činjenica, a da, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ne postoji odgovornost za klevetu ako neko izražava svoje mišljenje ili daje vrijednosni sud o nekome.

7. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 036755 11 Gž od 12. juna 2012. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova u iznosu od 2.000,00 KM, nastalih povredom ugleda, časti i dostojanstva, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da sloboda izražavanja, u smislu člana 1 Zakona o zaštiti od klevete i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), podrazumijeva i određena ograničenja koja se prvenstveno tiču nemogućnosti iznošenja neistinitog i neprimjerenog sadržaja. Okružni sud je naveo da se povreda časti, ugleda, dostojanstva i ličnog integriteta može učiniti i neistinitim izjavama, pa čak iznošenjem i vrijednosnih sudova u neprimjerenoj mjeri s namjerom omalovažavanja ili sramoćenja, kao što je to u konkretnoj situaciji. Okružni sud je naveo da u takvoj situaciji postoje uslovi za ograničavanje slobode izražavanja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, budući da ugled, kao pravo ličnosti, predstavlja mišljenje uže ili šire sredine o jednoj ličnosti, te predstavlja objektivnu kategoriju. Okružni sud je ukazao na to da je tužilac javna ličnost, poslanik u Narodnoj skupštini i predsjednik Srpske radikalne stranke, te da je sadržaj apelantovog govora, a što ničim nije dokazao, uticao na narušavanje tužiočevog ugleda, što je dovelo do povrede njegove ličnosti, odnosno nanijelo mu duševnu bol. Prema ocjeni Okružnog suda, u takvoj situaciji tužiocu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, u smislu odredbi člana 200 ZOO-a i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, a cilj te naknade je satisfakcija i ona ne smije da teži drugim ciljevima.

8. Naime, Okružni sud je naveo da iz tužiočevog iskaza, koji je dao pred prvostepenim sudom 13. septembra 2011. godine, proizlazi da je bio jedan od najistaknutijih i najaktivnijih opozicionih poslanika, da je to bio i na sjednici koja se prenosila putem sredstva javnog informisanja, a na kojoj je doživio neprimjerene uvrede od apelanta. Okružni sud je naveo da iz tužiočevog iskaza proizlazi da je na toj sjednici bilo podsmijavanja drugih poslanika vladajuće većine, te, s druge strane, ogorčenje poslanika drugih stranaka. Takođe, Okružni sud je naveo da iz tužiočevog iskaza proizlazi da je u tom trenutku bio šokiran, razočaran i uvrijeđen, da se sve to odrazilo i na njegovu porodicu, da su u to vrijeme bili živi njegovi roditelji, da ga otac nakon tih uvreda zvao i kroz plač pričao, zatim da je bilo provokacija od građana, a što je sve kod njega izazvalo nesanicu i poremećaj metabolizma. S obzirom na to, prema ocjeni Okružnog suda, sadržaj apelantovog govora ne predstavlja prihvatljivu slobodu izražavanja, a iznošenje vrijednosne ocjene o tužiocu u neprimjerenoj mjeri (govoreći da je glup i da ništa ne razumije) predstavlja namjerno omalovažavanje, pa čak i njegovo sramoćenje. Okružni sud je naveo da je apelant odgovoran za izneseno izražavanje, budući da je to izražavanje nanijelo štetu tužiocu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, a što se odrazilo na njegovu uznemirenost, kao i uznemirenost njegove porodice. Stoga, te ocjenjujući činjenicu da se apelant na navedenoj sjednici izvinio tužiocu, Okružni sud je zaključio da dosuđeni novčani iznos predstavlja odgovarajuću satisfakciju tužiocu zbog učinjene klevete u smislu odredbi člana 200 ZOO-a i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelant navodi da je drugostepeni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio odredbe člana 6 stav 1 tačke a) i b) Zakona o zaštiti od klevete. Naime, apelant navodi da je odredbama člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete propisano da se neće odgovarati za klevetu ako se radi o iznošenju mišljenja. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud u svoj presudi ukazao na to da apelantovo izražavanje predstavlja "vrijednosnu ocjenu", a što je u stvari mišljenje. Apelant navodi da ga je drugostepeni sud osporenom presudom obavezao da plati štetu zato što je iznosio svoje mišljenje o tužiocu kao poslaniku i predstavniku druge političke partije u Parlamentu, čime je očigledno proizvoljno protumačio odredbe člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Takođe, apelant navodi da je drugostepeni sud zanemario činjenicu da je on svoje izražavanje iznio u Narodnoj skupštini kao predsjednik Vlade Republike Srpske povodom razmatranja i usvajanja budžeta za 2008. godinu. Apelant navodi da je, dakle, izražavanje izneseno tokom zakonodavnog postupka, što znači da postoji izuzetak od odgovornosti za klevetu u smislu odredbi člana 6 stav 1 tačka b) Zakona o zaštiti od klevete. Pri tome, apelant navodi da je drugostepeni sud iskazao stanovište da njegovo sporno izražavanje o tužiocu predstavlja mišljenje, to jest vrijednosni sud, a što onda isključuje dokazivanje istinitosti tog izražavanja. Naime, apelant navodi da se uistinu ne može dokazivati da li je neko glup ili nije glup, te da je takvo mišljenje jednog lica o drugom toliko uobičajeno da bi sudovi očigledno bili pretrpani tužbama kada bi takav vrijednosni sud bio obuhvaćen zaštitom od klevete. Apelant navodi da je tužilac kao predsjednik opozicione stranke prvo kritikovao apelantov ekspoze povodom prijedloga budžeta Republike Srpske, te da je zatim apelant odgovorio na njegovu kritiku. U vezi s tim, apelant navodi da tužilac, dakle, ima puno pravo da promoviše svoju političku ideologiju i kritikuje prijedlog budžeta, ali da i on ima pravo da o takvoj kritici i o samom tužiocu daje i iznosi svoje mišljenje, kao i obratno. Apelant navodi da je neprihvatljivo da ga je drugostepeni sud, iako je stanovišta da sporno izražavanje predstavlja vrijednosnu ocjenu, obavezao na naknadu štete, te da mu je na taj način povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja. Pri tome, apelant navodi da je vrlo moguće da je tužilac bio šokiran i uznemiren njegovim vrijednosnim sudom o njemu. Međutim, apelant navodi da se član 10 Evropske konvencije primjenjuje ne samo na informacije i ideje koje se povoljno primaju ili smatraju neuvredljivim ili su predmet ravnodušnosti, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju; to su zahtjevi pluralizma, tolerancije i dubokoumnosti bez kojih nema demokratskog društva (Oberschlick protiv Austrije, presuda od 23. maja 1991. godine).

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

11. Tužilac je naveo da riječi koje je apelant izrekao na sjednici Narodne skupštine ni u kom slučaju ne mogu predstavljati "vrijednosnu ocjenu o nekome", već samo direktan atak na tužioca, s ciljem da se povrijedi njegova čast, njegov ugled, dostojanstvo i lični integritet. Pri tome, tužilac je naveo da čak i da se radilo o apelantovoj vrijednosnoj ocjeni o njemu, vrijednosna ocjena ne može biti izrečena u neprimjerenoj mjeri. V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Odgovornost za klevetu Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[…] Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Naknada štete Član 11.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

[…] Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni ljekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036755 11 Gž od 12. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

20. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opšti principi

21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvrjedljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i dubokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obaveze“, obim koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi. Iz navedenog slijedi da zadatak Suda nije, ni na koji način, da zamijeni domaće sudove, već da, s aspekta člana 10, razmotri odluke koje su donijeli u vršenju svog prava na slobodnu procjenu. Međutim, supervizija Evropskog suda bila bi iluzorna kad bi sud samo ispitao odluke domaćih sudova izolovano od svega drugog; on ih mora razmotriti i svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i publikaciju u pitanju i argumente i dokaze koje je iznio aplikant u domaćem pravnom sistemu, a zatim i na međunarodnom nivou. Sud mora odlučiti, na osnovu različitih dostupnih podataka, da li su razlozi koje su domaći organi dali kao opravdanje za konkretne mjere „miješanja“ relevantni i dovoljni prema članu 10 stav 2 (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, st. 49 i 50, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, predstavka broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine).

22. Kako su i Evropski sud, kao i Ustavni sud, u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome, Evropski sud je u predmetu Lingens utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja u situaciji kada je novinar (aplikant) koristio veoma snažne izraze u izražavanju kritike na račun saveznog kancelara optužujući ga za "najniži oportunizam", "nemoral" i "nedostojno ponašanje", a austrijski sudovi su osudili aplikanta, između ostalog, zato što nije bio u stanju da dokaže istinitost svojih tvrdnji. Takođe, Evropski sud je u predmetu Gorelishvili utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja, između ostalog, zato što domaći zakon "nije pravio razliku između vrijednosnog suda i isticanja činjenica, ukazujući jedinstveno na pojam 'informacije' i zahtijevajući da odgovorna strana dokaže istinitost takvih 'informacija'" (vidi Evropski sud, Gorelishvili protiv Gruzije, presuda od 5. juna 2007. godine, predstavka broj 12979/04, st. 39˗41). Konačno, Evropski sud je ukazao na to da vrijednosni sudovi, međutim, neće uvijek biti smatrani prihvatljivom formom izražavanja; proporcionalnost miješanja može zavisiti od toga da li u određenom slučaju postoji dovoljan činjenični osnov za osporenu izjavu. Naime, Evropski sud je istakao da se vrijednosni sudovi mogu smatrati pretjeranim ukoliko nemaju nikakvog činjeničnog osnova (vidi Evropski sud, Jerusalem protiv Austrije, presuda od 27. februara 2001. godine, predstavka broj 26958/95, stav 43; i Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

23. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u tu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, predstavka broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja zagarantovano članom 10 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka Okružnog suda zasnovana na odredbama člana 11 Zakona o zaštiti od klevete i člana 200 ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su Zakon o zaštiti od klevete i ZOO objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da oni na jasan i precizan način regulišu pitanje naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti. Dakle, iz navedenog slijedi da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja "propisano zakonom". S obzirom na to da je osporenom presudom apelant obavezan da tužiocu isplati navedeni novčani iznos na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, Ustavni sud ukazuje na to da iz toga proizlazi da je navedeno miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja služilo legitimnom cilju zaštite "ugleda ili prava drugih" u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

25. Slijedom navedenog, za Ustavni sud ostaje još da razmotri da li je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu". Ustavni sud ukazuje na to da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se utvrdi da li miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja odgovara "hitnoj društvenoj potrebi", te uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući i sadržaj apelantovih komentara zbog kojih je proglašen odgovornim za klevetu i kontekst u kom ih je dao, da li je miješanje u pitanju bilo "srazmjerno" legitimnom cilju kom se teži i da li su razlozi na koje se sud pozvao kako bi opravdao to miješanje "relevantni i dovoljni" (vidi Evropski sud, Vejdeland i drugi protiv Švedske, presuda od 9. februara 2012. godine, predstavka broj 1813/07, st. 51 i 52).

26. U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe" i razloga na koje se Okružni sud pozvao kako bi opravdao miješanje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude ukazao na to da sloboda izražavanja, u smislu člana 1 Zakona o zaštiti od klevete i člana 10 Evropske konvencije, podrazumijeva i određena ograničenja koja se prvenstveno tiču nemogućnosti iznošenja neistinitog i neprimjerenog sadržaja. Pri tome, Ustavni sud zapaža, a na šta i apelant ukazuje, da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude konstatovao da je apelantov govor, a što ničim nije dokazao, uticao na narušavanje tužiočevog ugleda. Međutim, Ustavni sud ističe, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Okružni sud svoje odlučenje zasnovao prvenstveno na tome da se u konkretnom slučaju radi o "vrijednosnom sudu u neprimjerenoj mjeri", a ne na tome da apelant nije dokazao istinitost svog izražavanja o tužiocu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao na to da sadržaj apelantovog govora o tužiocu ne predstavlja prihvatljivu slobodu izražavanja, te u vezi s tim zaključio da je apelantovo iznošenje vrijednosnog suda o tužiocu (da je glup i da ništa ne razumije) bilo u neprimjerenoj mjeri, što je za posljedicu imalo povredu tužiočevog ugleda, časti i dostojanstva. Stoga, u kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da se na osnovu puke konstatacije Okružnog suda iznesene u navedenoj rečenici ne može zaključiti da je Okružni sud proglasio apelanta odgovornim za klevetu zbog toga što nije dokazao istinitost svog izražavanja o tužiocu, budući da, dakle, takav zaključak nema uporište u cjelokupnom obrazloženju presude tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju Okružni sud, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda Lingens i Gorelishvili, napravio razliku između "vrijednosnog suda" i "činjenice", te proglasio apelanta odgovornim za iznošenje "vrijednosnog suda", a ne "činjenice" za koju se zahtijeva dokazivanje istinitosti.

27. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Bodrožić protiv Srbije ponovio svoj stav (koji je usvojio u citiranoj presudi Jerusalem protiv Austrije) da čak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud mora da postoji dovoljna činjenična osnova da je podrži, te u vezi s tim ukazao na to da se svaka izjava mora posmatrati u kontekstu u kom je data. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da se u tom predmetu krivična osuda podnosioca predstavke za klevetu i uvredu zasnivala na izrazima "idiot", "fašista" i "član fašističkog pokreta" koje je podnosilac predstavke upotrijebio da opiše J. P. Međutim, razmatrajući u kom kontekstu su dati, Evropski sud je ukazao na to da su navedeni izrazi podnosioca predstavke predstavljali njegovu reakciju na određene kontroverzne izjave koje je J. P. dao na državnoj televiziji u vezi s postojanjem i istorijom nacionalnih manjina u Vojvodini. Pri tome, Evropski sud je istakao da to što se neko nazove "fašistom" ne može se samo po sebi izjednačiti sa činjeničnim stanjem o političkoj pripadnosti tog lica. Stoga, Evropski sud je istakao da se izrazi koje je upotrijebio podnosilac predstavke mogu tumačiti samo kao vrijednosni sudovi, čija vjerodostojnost ne podliježe dokazu, s tim da i takvi vrijednosni sudovi mogu biti pretjerani u nedostatku činjenične osnove, ali da to u svjetlu gore navedenih elemenata ne izgleda da je slučaj u predmetnoj predstavci. Na osnovu izloženog, Evropski sud je zaključio da su domaći sudovi prilikom osude podnosioca predstavke ograničili svoju analizu na činjenicu da je formiranje fašističkog pokreta u Srbiji zabranjeno zakonom i da su, prema tome, izjave podnosioca predstavke neistinite, a da se nisu upustili u analizu da li su te izjave mogle biti vrijednosni sudovi koji ne podliježu dokazu, i takođe nisu obavili odgovarajuću analizu proporcionalnosti da bi se procijenio kontekst u kom su ti izrazi upotrijebljeni i njihovu činjeničnu osnovu (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, predstavka broj 32550/05, st. 49˗57).

28. Dovodeći u vezu navedenu praksu Evropskog suda s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud pri donošenju svoje odluke, suprotno (a contrario) postupanju redovnih sudova u predmetu Bodrožić protiv Srbije, obavio odgovarajuću analizu u pogledu apelantovih izjava u kontekstu ispitivanja da li se radi o vrijednosnom sudu pri čemu je dao i analizu proporcionalnosti na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni u praksi tog suda u vezi s primjenom člana 10 Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu kontekst u kom je apelant iznio svoj vrijednosni sud o tužiocu i njegovu činjeničnu osnovu (dakle, u toku rasprave o prijedlogu budžeta Republike Srpske za 2008. godinu, kojom prilikom je tužilac iznio određene kritike u pogledu tog prijedloga), Ustavni sud smatra da apelantov vrijednosni sud o tužiocu (da je glup i da ništa ne razumije) nije predstavljao "pravičan komentar" u okolnostima konkretnog slučaja, te se kao takav smatra pretjeranim u smislu navedene prakse Evropskog suda. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da su priroda i ozbiljnost nametnute sankcije, takođe, faktori koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene srazmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja, te da dosuđivanje naknade štete zbog klevete mora biti u razumnom odnosu srazmjere s pretrpljenim narušavanjem ugleda (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka broj 25333/06, stav 54). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja (tj. utvrđivanje da je apelant odgovoran za klevetu i njegovo obavezivanje da tužiocu isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete) bilo "srazmjerno" legitimnom cilju kom se teži, te da su razlozi na koje se pozvao Okružni sud u obrazloženju svoje presude kako bi opravdao to miješanje bili "relevantni i dovoljni". Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite "ugleda ili prava drugih" u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

33. Apelant smatra da je Okružni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao na to da je apelantovo izražavanje (tj. iznošenje vrijednosnog suda tužiocu u neprimjerenoj mjeri) uticalo na narušavanje tužiočevog ugleda i nanijelo mu duševnu bol, te slijedom toga zaključio da tužiocu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete shodno odredbama člana 11 Zakona o zaštiti od klevete i člana 200 ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je, ispitujući apelantove navode o kršenju prava iz II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da je miješanje u apelantovo pravo bilo "propisano zakonom", dakle, da nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene navedenih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju. S obzirom na to, te kako apelant ne dovodi u pitanje bilo koji drugi standard prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer je Okružni sud pri donošenju svoje odluke obavio odgovarajuću analizu u pogledu apelantovih izjava na način kako to zahtijevaju standardi prava na slobodu izražavanja, što je u konačnici dovelo do zaključka da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite "ugleda ili prava drugih" u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3209/12 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio