Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3235/12 („God“ d.o.o. Kotor Varoš)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pristup sudu
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3235/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3235/12, rješavajući apelaciju DOO „God“ Kotor Varoš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „God“ Kotor Varoš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0Ps 010390 11 Rev od 28. juna 2012. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 010390 11 Pž od 22. septembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 010390 07 Ps od 15.

februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „God“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0Ps 010390 11 Rev od 28. juna 2012. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 010390 11 Pž od 22. septembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 010390 07 Ps od 15. februara 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 3. februara 2015. godine, apelant je 9. februara 2015. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda, Okružnog suda, te Ljiljane Stajić, advokata iz Banjaluke, koja je zastupala tuženog „Prerada drveta“ a.d. u stečaju Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su 11. februara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju. Viši sud nije dostavio odgovor na apelaciju. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od punomoćnika tuženog vratilo s naznakom „Obaviješten – nije podigao pošiljku“, dostava tog pismena je, u skladu s članom 75 Pravila Ustavnog suda, izvršena 26. februara 2015. godine, protekom roka od osam dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 010390 07 Ps od 15. februara 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 010390 11 Pž od 22. septembra 2011. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegovo potraživanje kao povjerioca stečajne mase osnovano u iznosu od 112.136,10 KM i da se tuženi obaveže da mu isplati taj iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 12. jula 2007. godine, prije svih stečajnih povjerilaca. Dalje, odbijen je i tužbeni zahtjev da se utvrdi da je potraživanje apelanta kao stečajnog povjerioca prema tuženom kao stečajnom dužniku osnovano u iznosu od 3.071.694,00 KM i da to potraživanje spada u opšti isplatni red, te da se stečajni upravnik obaveže da izvrši ispravku tabele potraživanja, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja i da apelantu isplati troškove postupka u iznosu od 18.111,50 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 39.900,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. Preostali dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ocjenom dokaza (pobliže opisanom na str. 3˗6) i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Okružni sud je utvrdio da su apelant i tuženi 11. septembra 2006. godine zaključili Ugovor o namjenskom zakupu broj 50/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor o zakupu) i 11. oktobra 2006. godine aneks tog ugovora, kojim je tuženi predao apelantu u zakup kompletno preduzeće sa svim nepokretnostima, infrastrukturom, opremom i mašinama (osim dijela upravne zgrade). Ugovorom i aneksom ugovora o zakupu regulisano je da zakup traje tri godine s mogućnošću produženja i da počinje teći 1. novembra 2006. godine. Ugovoreno je da mjesečna zakupnina iznosi 10.000,00 KM i da je ispod ekonomskog i tržišnog nivoa, a aneksom je naknadno ugovoreno da se mjesečna zakupnina umanjuje za visinu rate reprograma duga za električnu energiju koju će apelant izmirivati. Navedeno je da se apelant obavezao da će (član 6) o svom trošku dovesti i staviti u funkciju svaki objekat, opremu i infrastrukturu radi nesmetanog obavljanja proizvodnog procesa i svoje djelatnosti, s tim da je ugovoreno da sva apelantova ulaganja i troškovi, a koji se odnose na tekuće troškove, tekuća investiciona i druga ulaganja, u toku i nakon zakupa, ne mogu teretiti tuženog niti mogu biti predmet potraživanja od njega.

7. Dalje, utvrđeno je i da je Okružni sud Rješenjem broj 1171 ST 008341 06 ST od 21. marta 2007. godine pokrenuo postupak za utvrđivanje uslova za otvaranje postupka stečaja tuženog, dok je Rješenjem broj 1171 ST 008341 06 ST od 31. maja 2007. godine otvoren stečajni postupak nad tuženim. Osim toga, utvrđeno je da apelant nije plaćao zakupninu po zaključenom ugovoru o zakupu i da je dopisom od 22. juna 2007. godine stečajni upravnik otkazao ugovor o zakupu s 1. junom 2007. godine. Navedeno je da je apelant u stečajnom postupku kao izlučni povjerilac podnio zahtjev da se iz stečajne mase izdvoje sirovine i sredstva u iznosu od 70.260,00 KM, te prijavu kao stečajni povjerilac, i to po osnovu nabavke sirovina i osposobljavanja radne snage u iznosu od 50.000,00 KM, investicionih ulaganja investicionog i tekućeg održavanja u iznosu od 250.000,00 KM i po osnovu izgubljene dobiti u iznosu od 2.771,604,00 KM (923.868,00 KM godišnje) i da su obje prijave osporene na ispitnom ročištu od 20. avgusta 2007. godine. Okružni sud je naveo da je iz Studije o ekonomskoj opravdanosti investicije u proizvodnju drvenog briketa na lokalitetu Kotor Varoš BiH iz novembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Studija izvodljivosti) utvrdio da je preduzeće iz Slovenije „Energetika Sava“ d.o.o. Kranj (u daljnjem tekstu: „Energetika“) naručilo izradu studije u kojoj je zaključeno da je riječ o vrlo atraktivnoj industriji i da u zemlji i regionu nema ozbiljnih konkurenata, s mogućnošću da se uočeni rizici mogu eliminisati uz preporuku investitoru da će investicija u takav projekat dati pozitivne rezultate u kratkom roku. Dalje, navedeno je da je i u Biznis planu o apelantovim investicionim projektima iz oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Biznis plan) apelantu preporučeno investiranje u oblast drvne industrije kao interesantno, poželjno i isplativo.

8. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu se isplati iznos od 112.136,10 KM, Okružni sud je istakao da je na osnovu zapisnika s ispitnog ročišta u predmetu broj 11 71 ST 008341 06 St od 20. avgusta 2007. godine utvrđeno da je osporeno potraživanje apelanta kao izlučnog povjerioca u iznosu od 70.260,00KM, nakon čega je apelant upućen da u parnici dokaže osnovanost svog potraživanja podnošenjem tužbe u roku od 30 dana. Okružni sud je naveo da je apelant tek na ročištu od 18. novembra 2010. godine u predmetnoj parnici u svojstvu izlučnog povjerioca postavio taj tužbeni zahtjev, pa je stoga zaključio da je tužba u tom dijelu podnesena van roka od 30 dana propisanog odredbama člana 120 Zakona o stečajnom postupku, te da je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Osim toga, navedeno je i da je osnovan i istaknuti prigovor zastare u skladu s čl. 374 i 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, istaknuto je da je apelant otvaranjem stečajnog postupka saznao da se njegove stvari nalaze kod tuženog, jer je u stečajnom postupku podnio prijedlog za izlučenje tih stvari, pa od tog momenta treba računati početak roka zastare za predaju tih stvari, odnosno isplatu njihove vrijednosti, a to je 12. jul 2007. godine. Uzimajući u obzir i da rok zastare teče od zadnjeg dana kada je apelant mogao tužbom tražiti utvrđenje osnovanosti svog potraživanja, ono je i u tom slučaju zastarjelo jer je zadnji dan kada je mogao podnijeti tužbu u ostavljenom roku od 30 dana 20. septembar 2007. godine, pa je i u odnosu na taj dan protekao zastarni rok od tri godine. Osim toga, Okružni sud je zaključio da taj dio zahtjeva nije osnovan i zbog toga što apelant u toku postupka nije dokazao da su predmeti koje kao izlučni povjerilac traži od stečajnog dužnika njegove individualno određene stvari.

9. Okružni sud je u odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva naveo da je ocjenom sadržaja ugovora o zakupu zaključio da je predmet zakupa uzet u „viđenom stanju“ i da ulaganja na koja se apelant poziva nemaju karakter investicionih ulaganja, što potvrđuju i nalazi vještaka, nego se samo može govoriti o tekućim održavanjima-popravkama na koja je apelant bio obavezan ugovorom o zakupu i koja je odlučio sam izvršiti radi pokretanja proizvodnje. Prema mišljenju Okružnog suda, iz ugovora o zakupu kao i sprovedenih dokaza saslušanjem svjedoka, te drugih dokaza u spisu koji se odnose na rješenja izvršnih sudova, postupke licitacije, te iz nespornog stanja na prostoru tuženog, s velikom sigurnošću može se tvrditi da je apelant prije zaključenja ugovora o zakupu, a i u periodu prolongiranja početka zakupa, mogao utvrditi u kakvoj situaciji se nalazi zakupljeni prostor i mogao procijeniti da li se u takvoj situaciji opravdavaju ulaganja, posebno imajući u vidu da je 30. decembra 2006. godine podnesen prijedlog za pokretanje prethodnog stečajnog postupka, nepuna dva mjeseca nakon početka zakupa.

10. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je započeo proizvodnju briketa i da je opravdao ulaganja koja je, prema njegovim navodima, imao još u 10. i 12. mjesecu 2006. godine, neka ulaganja čak i prije početka namjenskog zakupa. Stanje magacina koje je apelant popisao ne potvrđuje da su stvari koje su se nalazile u magacinu njegova svojina. Takođe, sječka koja je isporučena apelantu isporučena je u devetom i desetom mjesecu kada apelant još nije izradio ni Biznis plan ni Studiju izvodljivosti, pa se time nameće pitanje zbog čega je i zašto vršio nabavku sječke. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz izjave svjedoka Mirka Bukvića, koji je radio na poslovima čuvara, proizlazi da je apelant prostor koji je predmet namjenskog zakupa davao u podzakup, a da je nakon otvaranja odnosno pokretanja prethodnog stečajnog postupka kontrolisao ulaske i izlaske u krug preduzeća.

11. Dalje, Okružni sud je naveo da iz nalaza vještaka ekonomske struke koji je obrađivao izgubljenu dobit koju je apelant potraživao na osnovu Biznis plana i Studije izvodljivosti proizlazi da je vještak zaključio da nisu postojali uslovi za njihovo ostvarivanje kojim bi se ostvario planirani prihod i neto dobit zbog toga što strateški partneri nisu izvršili ulaganja u opremu formirane poslovne jedinice, nisu izvršena ulaganja u preduzeća „Ensagod“, a sam apelant bez ulaganja strateškog partnera „Energetika“ nije mogao da ostvari proizvodnju, prihod i dobit, nego je u konkretnoj situaciji mogao samo da ostvari prihod i dobit radom pilane. Navedeno je i da je naknadno, na apelantov prijedlog, vještak dopunio nalaz, te je još jednom dopunom i izjašnjenjem na ročištu potvrdio da smatra da Biznis plan i Studija izvodljivosti nisu mogli biti realizovani.

12. Okružni sud je citirao odredbe člana 7 stav 1 ZPP i člana 123 stav 1 ZPP, te ukazao na to da su u skladu s tim odredbama stranke dužne da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, to jest da je teret dokazivanja na njima. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 ZPP). Zbog navedenih razloga Okružni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi ono što je nesporno među strankama, tj. da su bili u ugovornom odnosu, da je apelant bio upoznat sa stanjem u kom se nalazi tuženi, da je apelant u skladu s ugovorom i uz učešće radnika i materijala tuženog vršio popravke na postrojenjima tuženog koja je uzeo u zakup, svojim sredstvima vršio ulaganja uz angažovanje drugih pravnih i fizičkih lica i svojih radnika prilagođavajući zakupljeni prostor svojim potrebama. Istovremeno, tim dokazima nije dokazano da su takva ulaganja i radnje tuženog imali karakter investicionih ulaganja, nego samo postupanje u skladu s Ugovorom o zakupu. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

13. Viši sud je u svojoj presudi istakao da je Okružni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te da u postupku nisu učinjene povrede postupka na koje se ukazuje žalbom, niti povrede na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. Viši sud je istakao da su tačni apelantovi žalbeni navodi da se na izlučna prava ne primjenjuje član 120 Zakona o stečajnom postupku jer, prema članu 41 istog zakona, izlučni povjerilac nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje imovine reguliše se u skladu s posebnim zakonima (Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i ZOO-om). Izlučni povjerilac ostvaruje pravo prijavom u kojoj označava dio imovine stečajne mase na koju se njegov zahtjev odnosi. Ti povjerioci na osnovu svog pravnog ili obligacionog prava zahtijevaju da se određena stvar izdvoji iz stečajne mase, zato što tu ne pripada. Dakle, izlučni povjerilac može samo da traži predaju u posjed tačno određenih stvari, te pri tome mora dokazati da je vlasnik ili da ima jače pravo na tim stvarima. Samo u situaciji da je nakon podnošenja zahtjeva stečajnom upravniku da se određene stvari izdvoje iz stečajne mase stečajni upravnik otuđio navedene stvari izlučni povjerilac bi mogao postaviti zahtjev za naknadu štete. Viši sud je istakao da apelant nije postavio zahtjev stečajnom upravniku za izlučenje tačno određenih stvari, u predmetnoj parnici nije postavio zahtjev za predaju u posjed stvari, nije dokazao svojinu, niti o kojim konkretnim stvarima se radi, niti da su stvari otuđene. Slijedom navedenog, i prema stavu Višeg suda, pravilno je Okružni sud zaključio da taj zahtjev nije osnovan. Viši sud je ukazao na to da je Okružni sud podnošenje tog zahtjeva pogrešno vezao za rok iz odredbe člana 120 Zakona o stečajnom postupku, međutim, ta pogrešna primjena materijalnog prava nema uticaj na pravilnost odluke prvostepenog suda o tom dijelu zahtjeva. Osim toga, Viši sud je istakao da je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 112.136,10 KM apelant mogao ostvariti samo pod uslovom da je podnio zahtjev stečajnom upravniku za izlučenje tačno određenih stvari, pod uslovom da je nakon prijave stečajni upravnik te stvari otuđio, što on nije učinio, te je u tom dijelu žalba bez osnova.

14. U odnosu na apelantov zahtjev istaknut u svojstvu stečajnog povjerioca Viši sud je istakao da je prihvatio zaključak Okružnog suda da je predmet zakupa dat u „viđenom stanju“ jer je Ugovorom o zakupu (član 6) apelant preuzeo obavezu da će o svom trošku sve dovesti u funkciju bez obaveze tuženog da mu vrati uložena sredstva, zbog čega je zakupnina ugovorena u manjem iznosu od stvarne vrijednosti. Osim toga, u odnosu na ulaganja i troškove materijala, goriva, prijevoza i isplatu radnicima (iznos od 25.329,44 KM prema nalazu vještaka finansijske struke), Viši sud je istakao da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da su troškovi koje je apelant imao troškovi redovnog održavanja objekata i postrojenja, a za šta je imao uporište u nalazima i mišljenjima vještaka elektro, mašinske i građevinske struke. Nisu osnovani navodi žalbe da su radovi koji su izvršeni na objektima i postrojenjima investiciona ulaganja, kao ni navodi žalbe da bi oslobađanje od naknade tih troškova bilo samo pod uslovom da je ugovor o zakupu trajao tri godine. Iz Ugovora o zakupu, kao i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke može se utvrditi da je ugovorena visina zakupnine od 10.000,00 KM mjesečno minimalna, tj. ispod vrijednosti. Ugovaranje zakupnine u minimalnom iznosu, te davanje saglasnosti apelantu da vrši potrebne popravke u saglasnosti je s odredbom čl. 16 i 17 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Naglašeno je da je visina zakupnine bila diktirana visinom potrebnih ulaganja u predmet zakupa, a ne dužinom roka trajanja zakupa, pa su slijedom toga i ti žalbeni navodi bez osnova.

15. U pogledu dijela zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti Viši sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da je dokazao osnovanost svog zahtjeva za naknadu štete radi nemogućnosti realizacije Biznis plana. Naime, iz materijalnih dokaza koji su sadržani u prvostepenom spisu može se utvrditi da je Biznis plan urađen na zahtjev preduzeća „Energetika“, s kojim je apelant imao plan da oformi preduzeće „Ensa god“ i da oformi poslovnu jedinicu pod nazivom „God eko“. Međutim, Viši sud je istakao da tuženi nije bio učesnik tog dogovora, niti naručilac Biznis plana, pa činjenica da apelant nije realizovao taj plan ne može teretiti tuženog. Šta je bila apelantova pobuda da zaključi ugovor o zakupu, da li je to bilo radi realizacije Biznis plana, ne obavezuje tuženog niti utiče na valjanost ugovora (član 53 stav 1 ZOO-a). Shodno tome, neostvarenje posla, čiji učesnik nije bio tuženi, njega i ne obavezuje, kako je to pravilno zaključio i Okružni sud. Apelant je kao pravno lice koje je poslovalo i ispunjavalo poslove za obavljanje djelatnosti za koju je registrovano mogao Biznis plan zasnivati samo na svojim kapacitetima, a ne na kapacitetima tuženog. Viši sud je istakao da apelant nije dokazao da je započeo realizaciju Biznis plana (osnovao preduzeće i poslovnu jedinicu i obezbijedio uslove iz Biznis plana), kao ni to da je na tuženom krivica što do te realizacije nije došlo. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Višeg suda, nisu osnovani navodi žalbe kojima apelant tvrdi da je to svoje potraživanje dokazao. Stoga je i prema stavu Višeg suda pravilno Okružni sud odlučio kada je odbio i taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

16. Dalje, i Viši sud je citirao odredbe čl. 7 i 123 ZPP, te ukazao na to da je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na strankama. Ukazano je na to da je apelant taj postupak inicirao tužbom u kojoj tvrdi da je pretrpio štetu zbog ponašanja tuženog i zbog činjenice da je nad tuženim u toku trajanja ugovora o zakupu otvoren stečajni postupak. Slijedom navedenog, na apelantu je bio teret dokazivanja toga koju štetu je pretrpio, u kom iznosu, te dokazivanje činjenica da između štete koju trpi i radnji koje je preduzeo tuženi postoji uzročna veza. Međutim, apelant nije pružio sudu nijedan dokaz da je na tuženom krivica, u skladu s odredbom člana 155 ZOO-a, zbog štete koju trpi, a niti dokaz da je uopšte pretrpio štetu koju u ovom sporu potražuje. Troškovi koje je apelant imao (troškovi obuke radnika; nabavka hrane za radnike; ogrevnog drveta; pozajmice radnicima; nabavka drveta; oblovine; sječke; troškovi prijevoza itd.), prema ocjeni Višeg suda, troškovi su apelantovog redovnog poslovanja u obavljanju njegove djelatnosti u vrijeme dok je djelatnost obavljao u predmetu zakupa. Imajući u vidu navedeno, prema stavu Višeg suda, Okružni sud je pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, pa ni ti navodi žalbe nemaju uticaj na pravilnost prvostepene presude. Takođe, nema mjesta ni navodima žalbe da su ulaganja koja su izvršena u objekat i opremu investiciona ulaganja jer je nalazima vještaka utvrđeno da se radi o investicionom održavanju objekta i opreme. Ukoliko se radi o investicionom ulaganju, kako to tvrdi apelant, tada je na njemu bio teret dokazivanja činjenice da je za to imao saglasnost tuženog, i to u skladu s odredbom člana 23 Zakona o zakupu poslovnih prostorija. Shodno navedenom, i taj navod žalbe nije osnovan, te je u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i sprovedenim dokazima. Stoga je Viši sud odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu člana 226 ZPP.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0Ps 010390 11 Rev od 28. juna 2012. godine, apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova ukazujući na to da je i prema njegovom stavu odluka Višeg suda pravilna i zakonita, te da apelantovim revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Naime, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 41 stav 1 Zakona o stečajnom postupku, te istakao da iz dokaza koje su ocijenili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant u stečajnom postupku podnio zahtjev u svojstvu izlučnog povjerioca tražeći da se iz stečajne mase izdvoje sirovine i osnovna sredstava za koje je naveo da vrijede 70.260,00 KM i da su lagerovana na depou stečajnog upravnika. Ocjenom sadržaja tog zahtjeva, može se zaključiti da te sirovine i osnovna sredstva nisu tačno određene (u dokaznom postupku nisu čitani prilozi tom zahtjevu, niti je razjašnjeno šta sadrži spisak od 12 stvari koji je stečajni upravnik pominjao u svom iskazu kao prilog tom zahtjevu), pa je pravilan zaključak Višeg suda da apelant nije podnio zahtjev za predaju tačno određenih stvari (član 115 stav 6 Zakona o stečajnom postupku). Osim toga, kao prilog tom zahtjevu nije ni označena dokumentacija kojom bi se dokazala apelantova svojina na tim stvarima (prilog tom zahtjevu nisu popisne liste na koje se apelant u reviziji poziva). Pri tome, Vrhovni sud je istakao da treba imati u vidu da prema nalazu vještaka finansijske struke proizlazi da se na apelantovim popisnim listama nalaze jedne stvari, na spisku tuđih stvari druge (sačinjenom nakon otvaranja stečajnog postupka), dok su na licu mjesta zatečene treće stvari. Međutim, kada bi se i prihvatili revizioni navodi da je takav zahtjev (uz dokaz o svojini) podnesen, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je stečajni upravnik neovlašćeno otuđio te stvari. Slijedom toga, i prema stavu Vrhovnog suda, pravilno je Viši sud zaključio da nije dokazano ispunjenje uslova iz citirane zakonske odredbe za naknadu štete zbog neovlašćenog otuđenja stvari iz stečajne mase, te da nema mjesta usvajanju tog dijela tužbenog zahtjeva. U prilog tom zaključku su i činjenični navodi tužbe kojim se tvrdilo da je dio sirovina propao (navodi apelantovog punomoćnika sa ročišta od 18. novembra 2010. godine), a ti navodi su opet suprotni apelantovoj tvrdnji da je te stvari stečajni upravnik otuđio jer je u slučaju eventualne propasti stvari (uz ispunjenje drugih uslova) apelantu kao stečajnom povjeriocu pripadalo pravo na naknadu štete, a taj zahtjev nije istaknut u predmetnom stečajnom postupku.

18. Vrhovni sud je naveo da zahtjev u parnici mora biti isti u pogledu osnova, iznosa i isplatnog reda u odnosu na prijavu podnesenu u stečajnom postupku, što znači da se može tražiti manje kao u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojstvu stečajnog povjerioca (uz ispunjenje uslova propisanih odredbama čl. 60 i 120 Zakona o stečajnom postupku) u predmetnoj parnici prvim dijelom zahtjeva zatražio naknadu ulaganja koja je imao nakon zaključenja ugovora i aneksa ugovora o zakupu u iznosu od 108.011,10 KM. U tom iznosu sadržan je iznos od 25.329,44 KM (prema podacima vještaka finansijske struke, troškovi za isplate radnicima, troškovi materijala, goriva i prijevoza) za koji je Viši sud zaključio da se radi o troškovima proizvodnje koje je apelant imao u obavljanju svoje djelatnosti nakon zaključenja ugovora o zakupu i da nema zakonskog osnova da se ti troškovi prebace na tuženog. Sva apelantova ulaganja i troškovi koji se odnose na tekuće troškove, tekuća investiciona i druga ulaganja u namjene iz čl. 5 i 6 Ugovora, kako u toku tako i nakon zakupa, prema toj odredbi ugovora, ne mogu teretiti tuženog niti mogu biti predmet potraživanja od tuženog, a zbog tih ulaganja cijena zakupa je ugovorena ispod ekonomskog i tržišnog nivoa. Apelant je u tom dijelu zahtjeva (108.011,10 KM) zatražio i naknadu ulaganja u opremu i mašine u iznosu od 70.285,20 KM, prema podacima iz nalaza vještaka mašinske struke, ulaganja u građevinske objekte u iznosu od 5.449,00KM (prema nalazu vještaka građevinske struke) i ulaganja u remont trafostanice i elektroinstalacije u iznosu od 6.949,46 KM (prema nalazu vještaka elektrostruke). Imajući u vidu citiranu odredbu ugovora o zakupu, te utvrđujući da je predmet zakupa dat u „viđenom stanju“ (taj zaključak je u skladu s rezultatima dokaznog postupka), Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantu, prema pravilima o naknadi štete, ne pripada pravo na zahtijevane iznose. Apelantu, shodno toj odredbi ugovora, ne pripada ni pravo na tražene iznose po drugom zakonskom osnovu. Navedeno je da je pravilnost tog zaključka apelant u reviziji pokušavao dovesti u sumnju tako što je ponavljao žalbene navode da je Ugovor o zakupu zaključen na vremenski period od tri godine i tvrdio da mu samo u situaciji da je protekao ugovoreni rok zakupa ne bi pripadalo pravo na naknadu uloženih sredstva. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, prema odredbama člana 7 Ugovora o zakupu, ispunjenje ugovorenog vremena bilo bi od uticaja na naknadu uloženog samo ukoliko bi se radilo o investicionim ulaganjima. U konkretnom slučaju podaci iz nalaza vještaka valjano su uporište nižestepenim sudovima za zaključak da se ne radi o investicionim ulaganjima (za koja bi opet morala postojati saglasnost tuženog), tako da trajanje zakupnog odnosa koji je stečajni upravnik otkazao zbog neplaćanja zakupnine saglasno odredbi člana 34 Zakona o zakupu, što je tuženi faktički prihvatio, nije od uticaja na osnovanost istaknutog zahtjeva.

19. U pogledu apelantovog traženja izgubljene dobiti, Vrhovni sud je ukazao na to da se, u skladu s odredbama člana 189 stav 3 ZOO-a, pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovim radnjama ili propuštanjem. Međutim, kako je istakao i Vrhovni sud, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je ispunio preduslove koji su bili na njegovoj strani (ako bi se uzelo da se drugi dio uslova tiče predmetnog zakupnog odnosa i da se eventualno može pripisati na teret tuženom), odnosno nije dokazao da je osnovano preduzeće koje bi se bavilo pomenutom proizvodnjom, niti je izvršio ulaganja u opremu (prema nalazu vještaka finansijske struke, osposobljena je bila samo pilana). Osim toga, kako je istakao Vrhovni sud, taj plan je, prema svojoj sadržini, šira projekcija potencijalnih mogućnosti, dok nije dokazano da je zaživjela proizvodnja. Uostalom, da su i dokazani svi ostali uslovi, pri činjenici da apelant nije dokazao da ima ugovoreni plasman ekološkog briketa u zahtijevanoj vrijednosti, pravilno su nižestepeni sudovi odbili i taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga je Vrhovni sud odbio izjavljenu reviziju i potvrdio presudu Višeg suda. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je pravo na pravično suđenje i pristup sudu prekršeno zbog proizvoljne i pogrešne primjene člana 41 stav (5) Zakona o stečajnom postupku i proizvoljne i pogrešne primjene odredaba čl. 8, 123, 126 i 191 ZPP, a pravo na imovinu jer je stečajni upravnik tuženog u stečajnom postupku prodao njegove pokretne stvari i objekte koje je sagradio, a redovni sudovi mu nisu dosudili naknadu štete za prodate stvari, tvrdeći da te stvari nisu pojedinačno određene, iako je vještak utvrdio o kojim stvarima se radi, kako prilikom dolaska na lice mjesta tako i na osnovu apelantovih popisnih lista, izjava svjedoka i drugih dokaza. Apelant ističe da su od prve radnje u postupku nadležni sudovi kršili odredbe procesnih zakona i kontinuirano mu onemogućavaju da procesnim radnjama zaštiti svoja prava i svoju procesnu poziciju. Navodi da je materijalnim dokazima, nalazima vještaka i iskazima svjedoka dokazao o kojim pokretnim stvarima se radi, o kojim ulaganjima se radi i o kojim građevinskim objektima se radi, pri čemu je dio imovine, opreme i rezervnih dijelova iz skladišta zatečen prilikom vještačenja na licu mjesta, a vještak je pronašao i njegove popisne liste, kojima nije imao pristup, te je to naznačeno u nalazima vještaka, kojima je i utvrđena ukupna vrijednost pokretnih stvari i ulaganja. Dio pokretnih stvari je, prije toga, nezakonito otuđen, a sva zatečena imovina prodata je u stečajnom postupku zajedno sa cjelokupnom imovinom tuženog. Tokom postupka pred Okružnim sudom apelant je bio u neravnopravnom položaju i bilo mu je onemogućeno da izvodi dokaze koje je predložio, dok su dokazi tužene strane favorizovani, posebno kad je riječ o iskazima svjedoka, na šta je apelant ukazivao tokom prvostepenog postupka i u završnoj riječi. Pri takvom stanju stvari apelant smatra da je očigledno da je onemogućen da zaštiti svoju imovinu i da mu je na taj način imovina nezakonito oduzeta, a da su mu sudovi onemogućili da nadoknadi štetu koju je pretrpio time što su pogrešno vodili postupke i pogrešno i tendenciozno tumačili i primjenjivali materijalno pravo.

b) Odgovor na apelaciju

21. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u presudi od 18. februara 2011. godine i istakao da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava.

22. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u obrazloženju osporene presude, te da je presuda donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u okviru Okružnog suda, na koju je pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to odredbe Zakona o stečajnom postupku i ZOO-a.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o stečajnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Izlučivanje i naknada za izlučna prava Član 41.

(1) Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta reguliše se prema posebnim propisima.

(2) Pravo na izlučivanje ne može se ostvariti u prethodnom postupku. Nakon otvaranja stečajnog postupka pravo na izlučenje može se ostvariti najranije nakon izvještajnog ročišta. Ako je predmet izlučivanja neophodan za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, stečajni upravnik može zahtjev za izlučenje odgoditi za period od 90 dana počev od izvještajnog ročišta. Ukoliko je stečajnom upravniku nakon isteka ovog perioda predmet izlučivanja u sljedećih 90 dana potreban za nastavak poslovanja, za ovo je potrebna saglasnost stečajnog sudije. Rješenje se dostavlja stečajnom upravniku i izlučnom povjeriocu. Učesnici mogu protiv ovog rješenja uložiti žalbu.

(3) Za period do izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju samo prava potraživanja zbog prekomjerne istrošenosti predmeta izlučivanja.

Nakon izvještajnog ročišta izlučnom povjeriocu pripadaju prava na naknadu zbog korištenja tog predmeta. Izlučni povjerilac ima pravo da bude u potpunosti namiren za sve gubitke vrijednosti stvari za koju je vezano izlučno pravo nakon izvještajnog ročišta. Ako stečajni upravnik nije u mogućnosti da zaštiti vrijednost te stvari kroz isplate izlučnom povjeriocu, onda izlučni povjerilac ima pravo da izluči tu stvar nakon što stečajnom upravniku da rok od osam dana.

(4) Ukoliko je predmet čije se izlučivanje moglo zahtijevati prije otvaranja stečajnog postupka neovlašćeno prodat od strane stečajnog dužnika, privremenog upravnika ili nakon otvaranja postupka, od strane stečajnog upravnika, izlučni povjerilac može zahtijevati ustupanje prava na protučinidbu, ako ona još nije izvršena. On može zahtijevati protučinidbu iz stečajne mase, ako ona postoji u masi i ako se iz mase može izdvojiti. (5) Ako nisu ispunjeni uslovi iz stava 4. ovog člana izlučni povjerilac može, kao stečajni povjerilac, tražiti naknadu štete ako je dužnik prodao stvar, i kao trošak stečajne mase ako je privremeni stečajni upravnik ili stečajni upravnik prodao stvar na nelegalan način.

Potraživanja stečajnih povjerilaca Član 60.

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Sporna potraživanja Član 120.

Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatraće se da se odrekla prava na pokretanje parnice.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1, 2. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Pojam Član 567.

(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.

(2) Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.

25. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kojem se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati, ako nije drukčije ugovoreno.

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0Ps 010390 11 Rev od 28. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se postupak odnosio na isplatu potraživanja i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te da su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi u tom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Zatim, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da u predmetnom postupku nije bio ravnopravno tretiran u odnosu na tuženog kao suprotnu stranu jer, kako navodi, nije mu bilo omogućeno da izvodi dokaze koje je predložio, dok su dokazi tužene strane favorizovani, posebno kad je riječ o iskazima svjedoka. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

36. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi postupajući na tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je, prvim dijelom zahtjeva, tražio, u svojstvu izlučnog povjerioca, da mu tuženi prije ostalih stečajnih povjerilaca isplati iznos od 112.136,10 KM (vrijednost sirovina u „magacinu u hali finala“ u iznosu od 10.420,00 KM i vrijednost zalihe sirovina u iznosu od 101.716,10 KM), kao i njegov drugi dio zahtjeva kojim je kao stečajni povjerilac tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje u iznosu od 3.071.694,00 KM i da spada u opšti isplatni red, te da se stečajni upravnik obaveže da izvrši ispravku tabele potraživanja (nabavka sirovina i osposobljavanja radne snage u iznosu od 50.000,00 KM, investicionih ulaganja investicionog i tekućeg održavanja u iznosu od 250.000,00 KM i izgubljene dobiti iznos od 2.771.604,00 KM). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, a naročito Viši sud i Vrhovni sud, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu izvedenih dokaza pred tim sudom, među kojima su i nalazi i mišljenja vještaka ekonomske, građevinske i mašinske struke, u osporenoj presudi zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer je u odnosu na prvi dio zahtjeva zaključio da je tužba u tom dijelu podnesena van roka od 30 dana propisanog odredbama člana 120 Zakona o stečajnom postupku, te da je osim toga utvrdio da je, u skladu s čl. 374 i 376 ZOO-a, istaknuti prigovor zastare ovog potraživanja osnovan. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbijanje drugog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje nastale štete na ime ulaganja i na ime neostvarene dobiti obrazložio stavom da ulaganja koja potražuje apelant nisu investiciona ulaganja, što proizlazi i iz nalaza vještaka, nego se samo može govoriti o tekućim održavanjima-popravkama na koja je apelant bio obavezan ugovorom o zakupu i koja je odlučio sam izvršiti radi pokretanja proizvodnje. Takođe je Okružni sud u svojoj presudi dao detaljno i logično obrazloženje zašto se nisu mogli prihvatiti apelantovi navodi da je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 2.771.604,00 KM.

38. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Viši sud, očitujući se na apelantove žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a koje je apelant ponovio u apelaciji, ocijenio da je prvostepena odluka zakonita i pravilna, izuzev što je istakao da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe člana 120 Zakona o stečajnom postupku. Naime, Viši sud je istakao da izlučni povjerioci stavljaju zahtjev stečajnom upravniku na predaju predmeta koji nije dio stečajne mase pri čemu nisu ograničeni rokom za pokretanje parničnog postupka i da time u pogledu apelantovog zahtjeva u svojstvu izlučnog povjerioca nema mjesta primjeni odredaba člana 120 Zakon o stečajnom postupku. Međutim, budući da takav zahtjev može biti usmjeren samo na predaju u posjed određenih stvari, te da apelant takav zahtjev nije postavio stečajnom upravniku ni u predmetnoj parnici niti je dokazao svojinu i o kojim stvarima konkretno se radi, te da nije dokazao da je nakon takve prijave stvari stečajni upravnik otuđio te stvari, Viši sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 41 st. 4 i 5 Zakona o stečajnom postupku za naknadu zahtijevane štete, te da je stoga tužbeni zahtev u tom dijelu odbijen. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Viši sud detaljno obrazložio zašto je i prema njegovom stavu pravilan zaključak Okružnog suda da je predmet zakupa dat u „viđenom stanju“ i da time saglasno odredbi člana 6 Ugovora o zakupu tuženi nije obavezan da apelantu nadoknadi ulaganja koja je imao u objekte i opremu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o investicionim ulaganjima već da se radi o održavanju objekata i postrojenja, dok je u odnosu na ulaganja i troškove materijala, goriva, prijevoza i isplata radnicima (iznos od 25.329,44 KM, prema nalazu vještaka finansijske struke) utvrđeno da ti troškovi spadaju u troškove apelantovog redovnog poslovanja. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove revizije svojom odlukom prihvatio zaključke Višeg suda kao pravilne i zakonite, ponovo obrazloživši zašto apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te zašto i prema njegovom stavu apelantovi revizioni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.

39. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 41 stav 1 Zakona o stečajnom postupku propisano da lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac i njegovo pravo na izlučenje tog predmeta reguliše se u skladu s posebnim propisima (Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim poslovima i ZOO-om). Ukoliko su predmet čije se izlučivanje moglo zahtijevati prije otvaranja stečajnog postupka neovlašćeno prodali stečajni dužnik, privremeni upravnik ili nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik, izlučni povjerilac može zahtijevati protivčinidbu iz stečajne mase (stav 4 tog člana). Ukoliko nisu ispunjeni uslovi iz stava 4 člana 41 Zakona o stečajnom postupku izlučni povjerilac može kao stečajni povjerilac tražiti naknadu štete ako je dužnik prodao stvar, odnosno moći će da je prijavi kao trošak stečajne mase ako tu stvar na nelegalan način proda privremeni stečajni upravnik ili stečajni upravnik (stav 5). Dovodeći u vezu data obrazloženja s odredbama Zakona o stečajnom postupku (izuzev obrazloženja Okružnog suda vezanog za član 120 koji propust je ispravio Viši sud) i odredbama ZPP na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, te imajući u vidu da apelant osim iznošenja tvrdnji koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima, a koje su ti sudovi razmatrali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odluke, u kojima ne nalazi elemente proizvoljnosti.

40. Takođe, u odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede tog principa došlo u konkretnom slučaju zbog toga što redovni sud nije bio ravnopravno tretiran u odnosu na tuženog kao suprotnu stranu jer, kako navodi, nije mu bilo omogućeno da izvodi dokaze koje je predložio, dok su dokazi tužene strane favorizovani, posebno kad je riječ o iskazima svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da istaknuti navod nije konkretizovan. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da redovni sud nije prihvatio dokaze koje je apelant predlagao, te da se iz prezentovane dokumentacije ne može zaključiti da apelant nije ravnopravno tretiran u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz žalbe i revizije (čije je primjerke apelant dostavio uz apelaciju) takođe ne proizlazi da je apelant te navode isticao u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, imajući u vidu da apelant osim navedenih paušalnih tvrdnji ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ničega što ukazuje na to da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani njegovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ta ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje o sprovedenim dokazima u skladu s relevantnim odredbama ZPP, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Slijedom toga, neosnovani su i apelacioni navodi da je zbog istih razloga apelantu povrijeđeno i pravo na ravnopravnosti pred sudom.

41. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi sprovođenjem konkretnog postupka na tri sudske instance meritorno odlučili o apelantovoj tužbi, pri čemu je apelantu omogućeno da učestvuje u svim fazama postupka, pa Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog predmeta neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu. Naime, iz činjenica predmeta evidentno je da su redovni sudovi osporenim odlukama raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov za postojanje te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu je apelantu omogućeno da učestvuje u svim fazama postupka. Takođe, sudovi su ocijenili apelantove navode i dokaze i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3235/12 („God“ d.o.o. Kotor Varoš) | Sudska praksa | Aktio