Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4373/12 (T. Z. i N. K.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Reformatio in peius
  • Krivično djelo
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4373/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4373/12, rješavajući apelaciju T. Z. i N. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. prosinca 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija T. Z. i N. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 018144 12 Kžk od 7. rujna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. T. Z. i N. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zdravko Rajić, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 10. prosinca 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 018144 12 Kžk od 7. rujna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. prosinca 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužiteljstvo je 19. prosinca 2014. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 23. prosinca 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 018144 10 K od 12. rujna 2011. godine apelanti su oglašeni krivim za kazneno djelo – teška kaznena djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz članka 328. stavak 4. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u svezi s kaznenim djelom – nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz članka 326. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH. Za navedeno kazneno djelo apelantima je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po deset mjeseci, te ujedno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne učine novo kazneno djelo. U izreci predmetne presude je navedeno da su apelanti krivi što su od svibnja 2005. do 22. lipnja 2009. godine u naselju Šićki Brod, općina Tuzla, i to apelant T. Z. kao izvršni direktor „Mepasa“ d.o.o. Široki Brijeg, a apelantica N. K. kao direktorica Poslovnice sa sjedištem u Šićkom Brodu, iako su bili svjesni da se gradnji građevine ili njezinog dijela može pristupiti samo na temelju projektne dokumentacije i izdanog odobrenja za gradnju, kao i da se sve platforme iznad poda prostorije na visini višoj od 100 cm, s kojih se može pasti, ograđuju čvrstom zaštitnom ogradom, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, protivno čl. 28. Zakona o građenju Tuzlanskog kantona i 74. Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene za radne i pomoćne prostorije i radne prostore (u daljnjem tekstu: Pravilnik o općim mjerama zaštite na radu), bez potrebne projektne dokumentacije i bez odobrenja za gradnju, dozvolili gradnju platforme unutar prostora skladišta magacina visine 3,30 m, pa je platforma i izgrađena tako da djelomično natkriva prizemni dio prostorije, ali bez čvrste zaštitne ograde koja bi sprječavala pad uposlenih radnika s platforme na prizemni dio skladišta-magacina, uslijed kojih propusta je 22. lipnja 2009. godine radnik tog poduzeća M. A., prilikom obavljanja poslova, pao s galerije na pod i tom prilikom zadobio teške i po život opasne povrede, uslijed kojih je 1. srpnja 2009. godine umro.

6. Odlučujući o prizivima apelanata i Tužiteljstva protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 K 018144 12 Kž od 15. ožujka 2012. godine kojim je priziv apelanata uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da je Tužiteljstvo izjavilo priziv zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazneno-pravnoj sankciji, a da je branitelj apelanata priziv izjavio zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. toč. i) i k) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazneno-pravnoj sankciji. Također je navedeno da je branitelj apelanata u odgovoru na priziv Tužiteljstva istaknuo da je „žalba nejasna i neprecizna, a uz to pravno neutemeljena, te predložio da se ista odbije u cjelosti kao neosnovana“. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo, između ostalog, da su apelanti utemeljeno u prizivu ukazali da je prvostupanjski sud, pri donošenju svoje odluke, počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH jer je činjenični opis izreke prvostupanjske presude u nesuglasnosti s pravnim opisom kaznenog djela za koje su apelanti oglašeni krivim. Kantonalni sud je naveo da to čini prvostupanjsku presudu nerazumljivom i onemogućava ispitivanje zakonitosti i pravilnosti te presude. Također, Kantonalni sud je naveo da se, s obzirom da je po prizivu apelanata pobijana presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred tim sudom, bespredmetnim ukazuje odlučivanje o prizivu Tužiteljstva.

7. Kantonalni sud je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj 32 0 K 018144 12 Kžk od 7. rujna 2012. godine kojom su apelanti oglašeni krivim za kazneno djelo – teška kaznena djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz članka 328. stavak 4. KZFBiH u svezi s kaznenim djelom – oštećenje zaštitnih naprava na radu iz članka 325. stavak 3. u svezi sa st. 1. i 2. KZFBiH. Za navedeno kazneno djelo apelantima je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po deset mjeseci, te ujedno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od dvije godine ne učine novo kazneno djelo. U izreci predmetne presude je navedeno da su apelanti krivi što su od svibnja 2005. do 22. lipnja 2009. godine u naselju Šićki Brod, općina Tuzla, i to apelant T. Z. kao izvršni direktor „Mepasa“ d.o.o. Široki Brijeg, a apelantica N. K. kao direktorica Poslovnice sa sjedištem u Šićkom Brodu, iako su bili svjesni i znali da je nad prizemnim dijelom poslovnice u Šićkom Brodu radi povećanja korisne površine 2005. godine izgrađena platforma visine 3,30 m na kojoj su držali naslaganu robu, koja je predstavljala povećanu opasnost od povređivanja jer na njoj nije postavljena zaštitna ograda, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, postupili protivno odredbama članka 74. Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu, kao i odredbama čl. 22. i 23. Pravilnika o zaštiti na radu „Mepasa“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Pravilnik o zaštiti na radu) i naložili radnicima da koriste predmetnu platformu unutar prostora skladišta-magacina, slaganje i skidanje robe s platforme koja djelomično natkriva prizemni dio prostorije i pored upozorenja radnika da se s nje može pasti, uslijed kojih propusta je 22. lipnja 2009. godine radnik tog poduzeća M. A., prilikom obavljanja poslova, pao s galerije na pod i tom prilikom zadobio teške i po život opasne povrede, uslijed kojih je 1. srpnja 2009. godine umro.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na pretresu pred tim sudom, koji je održan u smislu odredaba članka 332. ZKPFBiH, Tužiteljstvo ostalo kod podnesene optužnice, s tim što je predmetnu optužnicu u činjeničnom opisu i pravnoj kvalifikaciji djela djelomično izmijenilo na način da je apelantima stavilo na teret kazneno djelo iz članka 328. stavak 4. KZFBiH u svezi s kaznenim djelom iz članka 325. stavak 3. u svezi sa st. 1. i 2. KZFBiH. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, cijeneći sve izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi u smislu odredaba članka 296. stavak 2. ZKPFBiH, utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude, a koje u cijelosti potvrđuje činjenične navode iz predmetne optužnice. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i svjedočenja apelanata, proizlazi da je na prijedlog uposlenika poslovnice „Mepas“ d.o.o. Šićki Brod, a radi povećanja korisne površine, Kolegij uprave društva „Mepas“ d.o.o. Široki Brijeg odobrio izgradnju platforme u toj poslovnici, koja je izgrađena tijekom 2005. godine. Kantonalni sud je naveo da je predmetna platforma, kako to proizlazi iz zapisnika o izvršenoj inspekcijskoj kontroli nakon nezgode, izgrađena protivno relevantnim odredbama Zakona o građenju i Zakona o zaštiti na radu, bez odobrenja za gradnju nadležnog tijela, koje bi uključivalo projektnu dokumentaciju i nakon izgradnje potrebnu dozvolu za rad platforme. Kantonalni sud je ukazao da bi ta procedura, kako prilikom izgradnje platforme tako i prilikom stavljanja u uporabu, bezuvjetno zahtijevala postavljanje zaštitne ograde na platformi sukladno odredbama članka 74. Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu kojima je propisano „da se prolazi, prelazi, radne platforme, mostovi i sva mjesta na visini većoj od 100 cm iznad terena i poda prostorije sa kojih se može pasti ograđuju čvrstom zaštitnom ogradom“.

9. Kantonalni sud je ukazao da je, prema odredbama članka 22. stavak 2. Statuta „Mepasa“ d.o.o. Široki Brijeg, Uprava društva (koju čine direktor i izvršni direktor u smislu odredaba članka 21. tog Statuta) odgovorna za zakonitost rada društva. Također, Kantonalni sud je ukazao da su, prema odredbama čl. 22. i 23. Pravilnika o zaštiti na radu, direktor društva, kao i svi odgovorni radnici u poduzeću, svaki u svom djelokrugu posla, odgovorni za provođenje i unapređenje zaštite na radu, a naročito primjenu mjera zaštite na radu. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, apelant T. Z., kao izvršni direktor „Mepasa“ d.o.o. Široki Brijeg, s obzirom da je u ime Uprave društva odobrio izgradnju predmetne platforme, znao da je predmetna platforma izgrađena bez projektne dokumentacije, što je samo po sebi značilo ignoriranje propisa iz oblasti zaštite na radu, tj. Pravilnika o općim mjerama zaštite (članak 74.), a apelantica N. K., kao direktorica Poslovnice u Šićkom Brodu, svakodnevno i neposredno imala uvid u to da je platforma visine 3,30 m na kojoj se odvija rad bez zaštitne ograde, te da kao takva predstavlja opasnost. Kantonalni sud je naveo da su apelanti usprkos tome, te iako su u smislu odredaba čl. 22. i 23. Pravilnika o zaštiti na radu svatko iz svog djelokruga poslova bili u obvezi otkloniti navedenu opasnost (postavljanjem zaštitne ograde, kao što su to učinili nakon nezgode), tolerirali i nalagali rad u takvim uvjetima, te na taj način izazvali opasnost po život ljudi, uslijed čega je prouzročena smrt jedne osobe.

10. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da Tužiteljstvo nije moglo na pretresu pred tim sudom izmijeniti predmetnu optužnicu na način kako je to učinilo. Naime, Kantonalni sud je ukazao da izmjena predmetne optužnice od strane Tužiteljstva kako glede činjeničnog opisa djela tako i glede pravne kvalifikacije kaznenog djela, ne izlazi izvan okvira opisanog događaja kako je naveden u prvobitnoj optužnici. Kantonalni sud je ukazao da su i u prvobitnoj optužnici Tužiteljstva, uz opisane propuste apelanata koji se odnose na inkriminaciju iz članka 328. stavak 4. u svezi s člankom 326. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH, jasno navedeni i propusti apelanata koji se odnose na povredu propisa iz oblasti zaštite na radu (članak

74. Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu). Kantonalni sud je ukazao da su navedeni propusti u direktnoj uzročnoj vezi s posljedicom djela (tj. smrću M. A.), a koji odgovaraju inkriminaciji iz članka 328. stavak 4. u svezi s člankom 325. stavak 3. KZFBiH. Kantonalni sud je naveo da stoga, izostavljanjem iz izmijenjene optužnice inkriminacije iz članka 326. stavak 2. KZFBiH i uvođenjem inkriminacije iz članka 325. stavak 3. KZFBiH (tj. inkriminacije s identičnim grupnim zaštitnim objektom - sigurnost ljudi i imovine, te istom propisanom kaznom - kazna zatvora do tri godine), a koja inkriminacija je u prvobitnoj optužnici činjenično opisana (tj. jasno su navedene radnje i propusti apelanata), a izmijenjenom optužnicom samo upotpunjena okolnostima koje predmetno kazneno djelo bliže određuju, nije došlo do povrede objektiviteta prvobitne optužbe, niti su izvršene izmjene predmetne optužnice izvršene protivno odredbama članka 290. ZKPFBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, počinio brojne povrede odredaba kaznenog postupka, što predstavlja povredu prava na pravično i fer suđenje. Naime, apelanti navode da je Kantonalni sud počinio povredu odredaba članka 322. ZKPFBiH, odnosno da je postupio protivno zabrani reformatio in peius. U svezi s tim, apelanti navode da je protiv prvostupanjske presude Općinskog suda i Tužiteljstvo izjavilo priziv, ali da iz sadržine tog priziva proizlazi da je priziv izjavljen samo zbog odluke o kazneno-pravnoj sankciji, bez obzira što je u prizivu navedeno da se podnosi iz sve tri prizivne osnove. Pri tome, apelanti navode da je u sudskoj praksi jasno izraženo stajalište da postoji povreda načela zabrane reformatio in peius i u slučajevima kada je tužitelj izjavio priziv, ali ne po svim prizivnim osnovama, što znači da nije dovoljno da postoji priziv tužitelja kao formalni akt, već da se mora ocjenjivati je li priziv izjavljen na štetu optuženog samo glede dijela presude, odnosno pobija li se iz pojedinih prizivnih osnova ili po svim prizivnim osnovama. Stoga, apelanti smatraju da bi u konkretnom slučaju, da Tužiteljstvo nije izmijenilo „činjenični i pravni opis“ nesumnjivo bila donesena presuda kojom bi apelanti bili oslobođeni od optužbe.

12. Apelanti dalje navode da se izmjena optužbe vrši ako izvedeni dokazi ukazuju na izmijenjeno činjenično stanje izneseno u optužnici, a da je u konkretnom slučaju optužnica izmijenjena u fazi postupka pred drugostupanjskim sudom kada nijedan dokaz nije izveden prije izmijenjene optužnice. Apelanti smatraju da je Tužiteljstvo moglo izmijeniti optužnicu do okončanja postupka pred prvostupanjskim sudom, te da, s obzirom da je uvažen samo priziv apelanata, a da se Tužiteljstvo žalilo samo glede odluke o kazneno-pravnoj sankciji, nije imalo pravo izmijeniti optužnicu na pretresu pred drugostupanjskim sudom. Apelanti navode da izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela u optužnici koja ne smije prouzročiti izmjenu pravne kvalifikacije djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. U svezi s tim, apelanti navode da se u konkretnom slučaju radi o potpuno novoj inkriminaciji, o potpuno novim povredama blanketnih propisa, tj. o potpuno novom kaznenom djelu. Apelanti navode da bi koncepcija njihove obrane bila drugačija da se radilo o takvoj optužnici kao početnom aktu. Apelanti smatraju da im je takvim postupanjem povrijeđeno i pravo na obranu jer su dovedeni u situaciju da na kraju postupka imaju potpuno novu optužbu bez mogućnosti da protiv iste podnesu prethodne prigovore. Također, apelanti navode da su Tužiteljstvo i Kantonalni sud postupili protivno odredbama članka 242. stavak 1. ZKPFBiH jer optužnica ne sadrži sve potrebne elemente. Naime, apelanti navode da u optužnici nisu konkretizirani blanketni propisi koje su apelanti navodno povrijedili.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđene odredbe članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Kantonalni sud je naveo da izmjene predmetne optužnice od strane Tužiteljstva na pretresu pred tim sudom, a kako je taj sud obrazložio na str. 10. i 11. presude tog suda, kako glede činjeničnog opisa djela tako i glede pravne kvalifikacije kaznenog djela, nisu izašle izvan okvira opisanog događaja, onako kako je događaj opisan u prvobitnoj optužnici.

14. Tužiteljstvo je navelo da je izmjena optužbe na glavnom pretresu diskrecijsko pravo tužitelja, te da takvim postupanjem Tužiteljstva nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. Tužiteljstvo je navelo da je za izmjenu optužnice dovoljna nova subjektivna ocjena dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Također, Tužiteljstvo je navelo da su postojećem činjeničnom stanju dodate izvjesne okolnosti koje se odnose na bliža svojstva kaznenog djela koja su bila poznata apelantima tijekom cijelog postupka, a da promjena pravne kvalifikacije djela nije prouzročila otežanje procesnog položaja apelanata jer se sudilo u okviru istog događaja koji je iznesen u optužnici.

V. Relevantni propisi

15. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Članak 325.

Oštećenje zaštitnih naprava na radu (1) Tko u rudniku, tvornici, radionici ili na drugom mjestu gdje se obavlja rad uništi, ošteti ili ukloni zaštitnu napravu i time izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Odgovorna osoba u rudniku, tvornici, radionici ili na drugom mjestu gdje se obavlja rad, koja ne postavi zaštitne naprave ili ih ne održava u ispravnom stanju ili ih u slučaju potrebe ne stavi u rad ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i na taj način izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(3) Tko kazneno djelo iz st. 1. i 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(4) Pri izricanju uvjetne osude za kazneno djelo iz st. 2. i 3. ovoga članka sud može počinitelju odrediti obvezu da u određenom roku postavi zaštitne naprave.

Članak 326.

Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova (1) Odgovorna osoba koja pri projektiranju, upravljanju ili izvođenju gradnje ili građevinskih radova postupi protivno propisima ili općepriznatim tehničkim pravilima i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Članak 328. stavak 4.

Teška kaznena djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je kaznenim djelom iz članka 323. stavka 4.; članka 324. st. 3. i 4.; članka 325. stavka 3. i članka 326. stavka 2. ovoga Zakona prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

16. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Članak 242. stavak 1. točka c) Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

c) Opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojem je i sredstvo kojim je izvršeno kazneno djelo, te ostale okolnosti potrebne za potanje određivanje kaznenog djela.

d) zakonski naziv kaznenog djela s navođenjem odredbe kaznenog zakona.

Članak 290.

Izmjena optužbe Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane glavna se rasprava može odgoditi. U ovom se slučaju optužnica ne potvrđuje.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 312.

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

[...]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Članak 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Članak 332. stavak 1.

Rasprava pred vijećem žalbenog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavnu raspravu u prvostupanjskom postupku smisleno se primjenjuju i na raspravu pred vijećem žalbenog odjeljenja.

VI. Dopustivost

17. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 018144 12 Kžk od 7. rujna 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 12. listopada 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. prosinca 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

24. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanata, te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

25. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, što je za posljedicu imalo kršenje njihova prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

26. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, Odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29.). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

27. Glede navoda apelanata da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, prekršio načelo zabrane reformatio in peius, Ustavni sud ukazuje, prije svega, da je odredbama članka 322. ZKPFBiH propisano da: „Ako je podnesena žalba samo u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu“. To znači da u slučaju tako podnesenog priziva, zabrana reformatio in peius štiti optuženog u pogledu nepovoljnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, primjene kaznenog zakona, izricanja strože kazneno-pravne sankcije nego što je to bilo u pobijanoj presudi, izricanja mjere sigurnosti i dr. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da načelo zabrane reformatio in peius (zabrana preinačenja nagore) važi u postupku po prizivu i to kako za odlučivanje u sjednici vijeća apelacijskog odjeljenja, tako i na pretresu koji se održava nakon ukidanja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti i Tužiteljstvo podnijeli prizive protiv prvostupanjske presude, povodom kojih je Kantonalni sud donio rješenje kojim je priziv apelanata uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom, dok je glede priziva Tužiteljstva naveo da je bespredmetno odlučivanje o tom prizivu (s obzirom da je već, po prizivu apelanata, prvostupanjsku presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom). Dakle, iz navedenog nesporno proizlazi da priziv nije podnesen samo u korist apelanata.

28. Međutim, apelanti ukazuju da je Tužiteljstvo, u biti, izjavilo priziv samo zbog odluke o kazneno-pravnoj sankciji, te da nije moglo na pretresu pred Kantonalnim sudom, i to prije izvođenja dokaza, izmijeniti optužnicu glede činjeničnog opisa djela i pravne kvalifikacije kaznenog djela. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje, prije svega, da je odredbama članka 290. ZKPFBiH propisano, između ostalog, da: „Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu, a da se radi pripremanja obrane glavna rasprava može odgoditi“. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz zapisnika s održanog pretresa pred Kantonalnim sudom (koji su apelanti dostavili u prilogu apelacije), da je Tužiteljstvo prije izvođenja dokaza pred tim sudom izmijenilo optužnicu. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da takav propust, sam po sebi, dovodi u pitanje pravičnost predmetnog postupka u cjelini. Naime, Ustavni sud ukazuje da je „pravičnost postupka“ u konkretnom slučaju zahtijevala da se apelantima omogući da se izjasne glede izmijenjene optužnice, da tako izmijenjenoj optužnici suprotstave svoje dokaze i argumente (što su apelanti i učinili), te da sud eventualno, na prijedlog apelanata, odgodi pretres kako bi apelanti pripremili svoju obranu u kontekstu izmijenjene optužnice (što apelanti i ne tvrde da su predlagali).

29. Ustavni sud dalje zapaža da iz rješenja Kantonalnog suda kao i predmetnog priziva Tužiteljstva (koji su apelanti dostavili u prilogu apelacije) proizlazi da je Tužiteljstvo izjavilo priziv protiv prvostupanjske presude zbog „pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o uslovnoj osudi“. Međutim, u obrazloženju predmetnog priziva je navedeno da „Tužilaštvo smatra da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak u odnosu na dio presude gdje sud zaključuje da je oštećeni svojim ponašanjem doprinio predmetnom događaju, pa da je radi toga došlo do pogrešne primjene zakona jer je sud, cijeneći ovu okolnost i druge olakšavajuće okolnosti koje je precijenio, primijenio odredbe člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, te optuženim odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom“. Dakle, iz navedenog slijedi da Tužiteljstvo u biti nije osporavalo utvrđeno činjenično stanje, kako to apelanti utemeljeno ukazuju u predmetnoj apelaciji. Iz toga dalje slijedi da je u konkretnom slučaju načelo zabrane reformatio in peius štitilo apelante glede zabrane nepovoljnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja na pretresu koji je, nakon ukidanja prvostupanjske presude, održan pred Kantonalnim sudom.

30. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je, u smislu odredaba članka 290. ZKPFBiH, koje se prema odredbi članka 332. stavak 1. ZKP-a shodno „primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja“, tužitelj ovlašten da do okončanja dokaznog postupka izmijeni optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. To je, dakle, diskrecijsko pravo tužitelja koje mu se ne može uskratiti. Međutim, iako sud ne može uskratiti pravo tužitelju da izmijeni optužnicu, ipak u konačnici presudom odlučuje o tako izmijenjenoj optužnici, što znači da je na sudu da u takvoj situaciji osigura poštovanje pravila o zabrani reformatio in peius iz članka 322. ZKPFBiH. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zabrana reformatio in peius podrazumijeva zabranu izmjene na štetu optuženog činjeničnog opisa djela, za koje je oglašen krivim prvostupanjskom presudom, navođenjem u činjeničnom opisu činjenica i okolnosti koje ponašanju optuženog za koje je oglašen krivim realno daju teži vid. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da zabrana reformatio in peius, protivno shvaćanju apelanata, ne znači da se optužnica zbog odsustva priziva tužitelja u odnosu na utvrđeno činjenično stanje uopće ne može izmijeniti glede činjeničnog opisa djela, već da se ne može izmijeniti na način da se u činjeničnoj osnovi optužnice djelu za koje se optuženi tereti realno da teži vid u odnosu na opis sadržan u prvostupanjskoj presudi, a što redoviti sudovi ispituju u svakom konkretnom slučaju.

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata (kojima su ukazivali da Tužiteljstvo nije moglo na pretresu pred tim sudom izmijeniti predmetnu optužnicu na način kako je to učinilo), u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da izmjena predmetne optužnice nije izašla izvan okvira opisanog događaja, kako je naveden u prvobitnoj optužnici. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao da su i u prvobitnoj optužnici jasno navedeni propusti apelanata koji se odnose na povredu članka 74. Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu, koji su u direktnoj uzročnoj vezi s posljedicom djela (tj. smrću M. A.), a koji odgovaraju inkriminaciji iz članka 328. stavak 4. KZFBiH u svezi s kaznenim djelom iz članka 325. KZFBiH. Kantonalni sud je ukazao da je riječ o inkriminaciji koja je, dakle, i u prvobitnoj optužnici činjenično opisana, dok je izmijenjenom optužnicom samo upotpunjena okolnostima koje predmetno kazneno djelo bliže određuje, te da se, pri tome, radi o inkriminaciji s identičnim grupnim zaštitnim objektom (sigurnost ljudi i imovine) i istom propisanom kaznom (kazna zatvora do tri godine). U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge glede neutemeljenosti ovih navoda apelanata, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, uspoređujući činjenične opise djela sadržane u prvobitnoj i izmijenjenoj optužnici, odnosno činjenične opise djela u ukinutoj prvostupanjskoj presudi i osporenoj presudi koja je donesena nakon održanog pretresa, Ustavni sud ne nalazi da su u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice i osporene presude dodate takve činjenice i okolnosti koje ponašanju apelanata, za koje su oglašeni krivim, realno daju teži vid u odnosu na činjenični opis sadržan u prvostupanjskoj presudi.

32. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da zabrana reformatio in peius podrazumijeva zabranu izmjene na štetu optuženog pravne ocjene djela i u slučaju kada joj ne prethodi izmjena činjeničnog opisa djela na štetu optuženog. Međutim, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda koje je dao u tom pogledu, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je izmjena optužnice glede pravne kvalifikacije djela izvršena na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je u izmijenjenoj optužnici apelantima stavljena na teret inkriminacija s identičnim grupnim zaštitnim objektom - sigurnost ljudi i imovine, koja je i u prvobitnoj optužnici činjenično opisana, a izmijenjenom optužnicom samo upotpunjena okolnostima koje predmetno kazneno djelo bliže određuju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je izmijenjenom optužnicom apelantima stavljena na teret inkriminacija koja, kao takva, nije proizlazila i iz prvobitne optužnice. Samim tim, Ustavni sud ne nalazi utemeljenim navode apelanata da je izmjena pravne kvalifikacije, na način kako je izvršena, otežala njihov procesni položaj u smislu pripreme obrane, o čemu se Ustavni sud već izjasnio. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanata da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius, a samim tim i da je u ovom dijelu povrijeđeno načelo pravičnosti postupka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. Također, Ustavni sud smatra da ni navodi apelanata kojima ukazuju da su Tužiteljstvo i Kantonalni sud postupili protivno odredbama članka 242. stavak 1. ZKPFBiH (jer u optužnici nisu konkretizirani blanketni propisi koje su apelanti navodno povrijedili), ne dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Naime, imajući u vidu sadržaj odredaba članka 242. stavak 1. ZKPFBiH, kao i detaljno, jasno i zadovoljavajuće obrazloženje Kantonalnog suda glede primjene odredaba članka 74. Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu i čl. 22. i 23. Pravilnika o zaštiti na radu na predmetnu situaciju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata koji su izneseni u ovom pravcu potpuno neutemeljeni. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

34. Glede navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti uopće nisu obrazložili u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnog pozivanja na članak 6. stavak 2. Europske konvencije, nisu ponudili bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepili te svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju načela pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neutemeljeni.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada navodima apelanata o povredi načela zabrane reformatio in peius, kao ni ostalim navodima koji se odnose na primjenu procesnog prava, nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4373/12 (T. Z. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio